Preveo i prilagodio Ivan Fosin
U poljskome pravu i društvu još je uvijek prisutan stereotip da se majka najbolje brine o djetetu. U slučaju pravomoćne presude za raskid braka, sud u više od 90% slučajeva djetetu dodijeli majčino prebivalište. A očevi započinju borbu s vjetrenjačama, bez obzira na to što često baš oni djetetu mogu osigurati ne samo bolje životne uvjete, nego i ponuditi više topline, razumijevanja i ljubavi.
– Primarni kriterij pri odlučivanju suda o dodjeljivanju skrbništva nad maloljetnim djetetom treba biti njegovo dobro. U sudnici ipak često pobjeđuju stereotipi: otac mora zarađivati novac, a majka se baviti djecom – govori Katarzyna Banasik, pravna savjetnica specijalizirana za obiteljsko pravo. Kad dođe do raskida veze, obično se majkama daje pravo da se brinu za potomka. Dijete odlazi živjeti k ocu u vrlo rijetkim slučajevima, najčešće ako je majka alkoholičarka i ugrožava sigurnost djeteta, ako boravi u kaznenoj ili psihijatrijskoj ustanovi ili ako vlastitom voljom ode od kuće. Očevima tako preostaju samo povremeni susreti s djetetom i plaćanje alimentacije.
– Ženama često odgovara princip prema kojemu potpunu skrb za dijete preuzima otac. Ipak, kad dođe do raspada bračne ili izvanbračne zajednice, u strahu od optužbi da neodgovarajuće ispunjava ulogu majke, žena pokušava pod svaku cijenu partneru oduzeti dijete ne uzimajući u obzir čvrstu povezanost oca sa sinom ili kćeri – govori pravnica Banasik. A u poljskim mlađim obiteljima upravo muškarac sve češće preuzima ulogu majke. Uzrok takvoga stanja ne leži uvijek u ostvarenju poslovnih ambicija partnerice, već u izostanku zanimanja majke za dijete ili u dobro skrivanoj patologiji.
Priča prva: Rafał
I.
Priča Rafała i Eweline podsjeća na scenarij iz popularne humoristične serije Dharma & Greg – muškarac i žena upoznaju se u klubu, završe u krevetu, a već sljedećega dana stoje pred oltarom. Ekranizirana idila završava kad djevojka zatrudni. Isprva dolazi do histeričnih ispada, a kasnije do ignoriranja djetetovih potreba. – Jaś je neprestano plakao i mnogo jeo pa su liječnici posumnjali na šećernu bolest. Kad se pokazalo da Ewelina ima premalo mlijeka, a dijete plače jer je gladno, moja ga je supruga odbila hraniti na bočicu – govori Rafał. Svađe oko hranjenja postale su svakodnevne. On je djetetu kupovao gerbere, a ona ih je bacala u smeće. Mislila je da će se sin sam sjetiti obroka dok ogladni. – Vraćala se iz tvrtke, davala djetetu sladoled u posudi i započinjala svoj televizijski maraton – tvrdi Rafał. Nije mu smetalo što se Ewelina samo nekoliko mjeseci nakon poroda vratila na posao. Smatrao je da se žena treba poslovno realizirati, tim više što se za maloga imao tko brinuti. Zabrinjavalo ga je jedino to što njegova supruga ne želi provoditi slobodno vrijeme sa sinom. Radije bi posjetila prijateljicu ili otišla na tulum. Jaśa sam svugdje vodio sâm – u kino, na sanjkanje ili u šetnju. Od supruge sam sve češće slušao da naša veza nema smisla.
II.
Rafał se preselio k roditeljima, a stan koji je kupio zajedno s Ewelinom ostavio je njoj i djetetu. Uz to, svakoga je mjeseca za Jaśa samoinicijativno odvajao 500 zlota (oko 1000 kuna). Htio je da se oboje bave sinom, ali je shvaćao da je mali jako povezan s majkom. – U početku, supruga nije ograničavala moje kontakte s djetetom. Svaki dan odlazio sam po Jaśa u vrtić, vodio sam ga na engleski ili na bazen, a navečer sam ga vozio kući. U tom sam razdoblju imao svoju tvrtku pa sam mogao raditi noću – govori Rafał. Problemi su počeli kad je podnio sporazumni zahtjev za razvod braka. Bio je uvjeren ukoliko se sa suprugom odlično razumije oko brige za dijete dok žive odvojeno, utoliko službeni razvod braka ništa neće promijeniti. Pogriješio je. Nekoliko tjedana nakon preseljenja dobio je dopis sa suda – poziv za brakorazvodnu parnicu pokrenutu tužbom i odlučivanje o ostvarivanju susreta i druženja roditelja s djetetom. Na taj je način Ewelina sudskim putem odredila kada, gdje i koliko dugo otac ima pravo viđati dijete do trenutka zaključenja brakorazvodne parnice. – Ponedjeljak, srijeda i četvrtak. Ukupno dvanaest sati. Osim toga, svaki drugi i četvrti vikend u mjesecu – zbraja Rafał. – Jednom sam se sa suprugom dogovorio da ću Jaśa pokupiti u 9 sati. Zaglavio sam u prometu, stigao na dogovoreno mjesto 10 minuta kasnije i poljubio vrata. Samo mi je jednom dozvolila da ga povedem sa sobom na praznike i to baš tad kad je sa svojim novim partnerom putovala u inozemstvo.
III.
Rafał je imao sreće budući da se žalbeni sud priklonio njegovom zahtjevu, kritizirajući nalog o ostvarivanju susreta i druženja roditelja s djetetom koji je izdao okružni sud te nalažući provjeru životnih uvjeta oba roditelja. Rafał se dobro sjeća posjeta probacijskog službenika, ali tvrdi da takvo 40-minutno ćaskanje ne odražava stvarno stanje stvari. Ewelinu, Rafała i Jaśa uputili su i na ispitivanja u Dijagnostičko-savjetodavni obiteljski centar, DSOC (Rodzinny Ośrodek Diagnostyczno-Konsultacyjny, ROD-K). – Testirale su me dvije gospođe koje su se prema meni odnosile s nepovjerenjem, a odmah na početku dale su mi do znanja da nemaju baš puno vremena za razgovor. Rekao sam da moja supruga zanemaruje dijete – u mišljenju su napisale da majku predstavljam u lošem svjetlu. Nisu ih zanimali detalji o Ewelininim emocionalnim ispadima. Umjesto toga, napisale su da sam nezreo, ali poduzetan, što je moj odvjetnik komentirao jednom riječju – alimentacija. Prema mišljenju psihologa proizlazi da majka ima odličan kontakt s djetetom i da razumije njegove potrebe. Rafał i njegov odvjetnik doveli su u pitanje mišljenje DSOC-a. Vještakinje koje su ga napisale svoje će stajalište trebati obrazložiti pred sudom na prvoj sljedećoj raspravi u prosincu.
Dijagnostičko-savjetodavni obiteljski centri specijalističke su ustanove u nadležnosti pravosuđa i djeluju na zahtjev obiteljskih sudova, kao i na zahtjev državnog odvjetništva i policije. Njihova je osnovna zadaća izdavanje mišljenja za potrebe obiteljskih sudova za tri osnovne vrste sporova: razvode, skrbništva i kaznene predmete maloljetnika. Opseg ispitivanja koje provodi DSOC određuje sud. Ona se najčešće svode na rješavanje psihologijskih testova (u što između ostalog spadaju projektivni testovi koji se mogu tumačiti vrlo slobodno) i individualne razgovore sa članovima obitelji. Pravnici neslužbeno priznaju da su mišljenja djelatnika DSOC-a često tendenciozna i površna. Ipak, sud je taj koji ima završnu riječ u ocjeni njihove vjerodostojnosti na temelju cjelokupnog materijala kojim raspolaže. Događa se da suci donose drugačiju odluku od one koju su donijeli vještaci iz DSOC-a. 2009. godine, u više od 60% presuda, vještaci iz DSOC-a zahtijevali su ograničavanje ili potpuno ukidanje kontakata oca s djetetom – proizlazi iz izvješća “Nadzor odabranih Dijagnostičko-savjetodavnih obiteljskih centara.”
IV.
Rafał skuplja materijale za sljedeće ročište. Želi dokazati da je djetetu mjesto uz njega. U sklopu dokumenata koje je do sada predložio kao dokaze na sudu nalaze se računi obavljenih kupnji: voće koje mali obožava, odjeća za vrtić, satovi engleskog, bazen jednom tjedno. Rezultat? Dužan je plaćati veće troškove alimentacije. Rafał je puno potrošio i na dječjeg psihologa budući da je Jaś donedavno noću mokrio u krevet. Već nekoliko tjedana dječak škripa zubima. Radi se o tzv. bruksizmu koji se u djece javlja najčešće zbog krivog zagriza, dječih glista ili snažnog stresa. – Bili smo kod ortodonta, sin je obavio pretrage na prisutnost parazita… Liječnici su se složili da je uzrok škripanja emocionalne prirode – govori Rafał. Jaśova je majka ipak zaključila da to ne predstavlja problem, a da psiholog djetetu može samo odmoći. Do danas nije dala suglasnost za sinovljevu terapiju, iako je pedijatar u funkciji svjedoka na zadnjem sudskom ročištu potvrdio da je Jaśu potrebno psihološko savjetovanje. – Kad je maloga bolio zub, rekla mu je da izabere: ili lego-kocke pod bor ili zubar. Posljedica: petogodišnjak je morao ići na liječenje korijenskih kanala – uznemiruje se Rafał.
Prije nekoliko tjedana Ewelina se preselila k svom novom partneru – Mareku. Jaśova majka odbija otkriti adresu na kojoj stanuje sa sinom, a u dokumentaciji koju šalje sudu ili vrtiću daje adresu prebivališta koja je različita od kontakt-adrese. Rafał je sudu uputio zahtjev da ispita životne uvjete majke i djeteta. A do tada se sa sinom viđa na unaprijed dogovorenim mjestima. Prošli je put od njega čuo: “Tata, Marek je rekao da će te ubiti.” Čini se da novi Ewelinin partner baš i ne voli Jaśeva oca.
{slika}
Priča druga: Marcin
I.
Marcin ima 32 godine, ali izgleda kao da mu je 50 – ispijen, umoran i tužan. Iwonu je upoznao na chatu. Nakon polugodišnjeg internetskog poznanstva, počeli su se dogovarati za prave susrete. Kad je djevojka zatrudnjela, njen otac, bivši vojnik, prisilio je kćer da proguta tabletu za pobačaj. Kad je nakon godinu dana saznao da mu je kći ponovno zatrudnjela, spakirao joj je kovčeg i ostavio ga pred kućnim pragom. Iwona je počela živjeti s Marcinom. – Baš tad uletio mi je posao izgradnje estakade u Gdynji. Nudili su dobru zaradu, a ja sam htio uštediti malo novca za vjenčanje. Iwona nije radila, još uvijek se školovala. Sa šefom sam se dogovorio da moju tjednu zaradu isplaćuje Iwoni. Složili smo se da će dio novaca odlagati sa strane, a ostatak trošiti na tekuće potrebe – govori Marcin. U glavni grad vraćao se autostopom jer od plaće ne bi ostajalo ništa. Garsonjeru koju su zajednički unajmili zatekao je praznu. Telefonski su ga obavijestili da se Iwona vratila k roditeljima i da mu je bolje da zaboravi na dijete. Saznao je i da ima drugoga. Pa ipak, vjenčali su se. Zašto? Jer se ona ispričavala, a on ju je volio. I mislio je da će se nakon vjenčanja promijeniti. – Trebate shvatiti da sam ja odrastao u dječjem domu. Imati obitelj bio je moj najveći san – objašnjava Marcin.
II.
Olu, svoje drugo dijete, Iwona je odbacila. Nije htjela iskoristiti psihološku pomoć niti se brinuti za dijete. Po cijele dane surfala je internetom i dogovarala susrete s muškarcima iz Varšave i okolice. Došlo je do toga da je Marcin navečer po povratku s gradilišta kuhao ručak za sljedeći dan kako bi ga Iwona samo podgrijala za klince, iako nije radila čak niti to. Kad joj je ukinuo pristup internetu, demolirala je stan. Ponovno su bili izbačeni iz garsonjere. Je li razmišljao o razvodu? Nije, jer djeci su potrebni otac i majka. Suprugu je nagovarao na terapiju, ali za to nije htjela ni čuti. Iwona je dosljedno provodila plan koji je nedavno iznijela mužu u telefonskom razgovoru: roditi čim više djece, zgrnuti čim veću alimentaciju i preseliti se k svom novom zaručniku od kojeg je upravo dobila zaručnički prsten. Tako je na svijet stiglo i treće dijete – Zuzia.
III.
Marcin je htio upravljati kućnim budžetom, ali Iwona je ubrzo pronašla način za lakom zaradom – gole fotografije na internetu plus seks naslijepo s muškarcima iz parka. Za prostituciju supruge Marcin je saznao otprilike tad kad je Iwona nestala s dvoje najstarije djece i ostavila ga s najmlađom kćeri. Saznao je i da duguju stanarinu za tri mjeseca. – Da nije bilo gospođe iz socijalne službe koja mi je osigurala mjesto u Centru za krizne intervencije (Ośrodek interwencji kryzysowej) izbacili bi me na ulicu zajedno s kćeri Zuziom – govori Marcin drhtavim glasom. Prošlo je par tjedana – pronašao je posao, platio kćeri osiguranje, čak joj je kupio neku sitnicu za Božić. Nakon Nove godine zaredali su se sudski sporovi. Prvi u vezi fizičkog i psihičkog maltretiranja supruge. Besmislica, budući da na nju ruku nikada nije podigao, bez obzira što si sada misli da je možda bio trebao. Drugi u vezi alimentacije. Ispostavilo se da je Iwona sudu dala pogrešnu muževu adresu. Za obavezu plaćanja alimentacije doznao je kad mu je sudski službenik sjeo na plaću. – Bilo je to previše za mene. Otišao sam s dečkima popiti nakon posla, iako rijetko kad pijem alkohol. I bio je to loš potez budući da je alkohol u centrima za pomoć strogo zabranjen – objašnjava Marcin. Centar za krizne intervencije prijavio je slučaj obiteljskome sudu – takva je procedura. Zuzia se vratila majci, a Marcinu su ograničili roditeljsku skrb. Centar ne želi komentirati slučaj. – Nismo ovlašteni davati informacije o svojim štićenicima – kažu mi.
IV.
Marcin ponekad dođe pred zgradu supruginih roditelja ne bi li vidio Krzyśa, Olu i Zuziu. Kad Iwona ugleda da djeca prilaze ocu plaši ih: “Neću vas pustiti u stan ako budete razgovarali s tom seljačinom.” Prijeti Marcinu da će djecu preseliti u drugi vrtić ako ne prestane dolaziti pred ovaj koji sada polaze. A klincima nedostaje tata, pa mu se bacaju u zagrljaj kad ga vide. Krzyś je nedavno je ocu šapnuo na uho da ih mama tuče gumenom cijevi.
Nakon što je Marcin prijavio da sumnja da supruga vrši nasilje nad djecom, Iwonu je posjetio probacijski službenik, a svoj je posjet najavio tjedan dana unaprijed. Štoviše, državno odvjetništvo upravo je obustavilo postupak u vezi Iwoninog davanja lažnih iskaza. Marcin će se žaliti. Dobronamjeran pravnik savjetovao mu je da s vremena na vrijeme pogleda što se događa na općinskom sudu: “Provjeri ne dostavlja li možda supruga dodatne podneske ili žalbe neispravno navodeći tvoju kontakt-adresu.” Dostavila ih je – ovaj put u vezi izdavanja putovnice djeci. Kruže priče da se s novim dečkom namjerava preseliti u Norvešku. Za sad je općinski sud Marcinu poništio neopravdano izrečenu obvezu uzdržavanja, kao i nedospjelu alimentaciju. Presuda nije pravomoćna. Postoji velika vjerojatnost da povrat novca u iznosu od 7000 zlota (oko 14000 kuna) koji Marcinu treba biti isplaćen iz alimentacijskog fonda bude uplaćen u svrhu sudskih troškova. S druge pak strane, manje je vjerojatno da će protiv Iwone biti pokrenut kazneni postupak za izvlačenje novca.
V.
Pitam Marcina je li kontaktirao neke udruge, je li pokušao pronaći pomoć. Mladi tata drži se za glavu. – Urednice, – uzdiše – na sudu me najprije zastupao opunomoćenik jedne od udruga za podršku samohranim očevima. Taj čovjek nije imao pravno obrazovanje, bio je samouk. Od početka se zamjerio sucu, bio je agresivan i napasan. Naplatio mi je 400 zlota (oko 800 kuna) i više se nikada nije pojavio. Slučaj sam dao i na televiziju, ali njima je draže govoriti o psima beskućnicima – odgovara.
Marcin traži nalog za psihijatrijsko vještačenje supruge. Vjeruje da bi joj na taj način uspio potpuno oduzeti roditeljska prava te ostvariti sva prava oko skrbništva nad djecom. O tome s kime će živjeti Krzyś, Ola i Zuzia odlučit će okružni sud. Prije nekoliko dana Iwona je predala zahtjev za razvod braka pokrenut tužbom i zahtjev da se ocu u potpunosti oduzmu roditeljska prava. U dokumentaciji je ponovno navela pogrešnu adresu oca. Marcinu je potreban dobar odvjetnik kako bi zaštitio djecu. Postoji samo jedan problem – uz zaradu od približno 8 zlota (oko 16 kuna) bruto po satu i dugova koji su se popeli zbog nelegalno dosuđene alimentacije, odvjetnika si jednostavno ne može priuštiti. – Borit ću se do kraja, ali potrebna mi je pomoć. Ona će mi uništiti djecu – kaže Marcin.
Katarzyna Banasik, pravna savjetnica, suradnica u odvjetničkom uredu Piontek i partneri: Muškarci često počinju djelovati tek kad stvarno postanu očajni. Žene se bolje pripreme za tzv. “bitku za dijete”, češće traže savjet prijatelja i rodbine. Također češće, i to neopravdano, prijavljuju nasilje partnera nad ženom i djecom. Muškarci su zatvoreniji i uvjereni da se sve treba riješiti u četiri zida. Međutim, kod konflikata velikih razmjera, vrijeme nije saveznik očeva. Majke djecu već počinju navikavati na to da tata više ne postoji u njihovom životu. Takvo poljuljano povjerenje djeteta u naizgled odsutnog oca kasnije je teško ponovno vratiti i vjerojatno se upravo tamo skriva najbolnija točka i bespomoćnost većine očeva. Muškarac koji se odlučuje za sudski postupak mora biti svjestan da se upušta u opaku bitku. Na strani žene kao majke stoji pravosuđe i obvezujući društveni standardi. Čak i ako je izvrstan tata, muškarac neprestano mora dokazivati da ispravno ispunjava svoje roditeljske obaveze.
{slika}
Priča treća: Igor
I.
Ania je jedna od onih prijateljica s kojima povremeno možete otići u krevet, na večeru ili u kino. Kad je zatrudnjela, počela je nagovarati Igora da se vjenčaju “radi djetetovog dobra.” – Pravila su bila jasno postavljena od početka – seks bez obaveza. Ona nije bila žena s kojom sam želio provesti ostatak života – prekida Igor. Unatoč tome, obećao je biti uz Aniu i financijski joj pomoći. – Dogovorili smo se da će se Ania doseliti u moj stan, a da ću ja sebi pronaći drugi. Obavezao sam se uzdržavati je sve dok sin ne navrši godinu dana, odnosno do kraja porodiljnog dopusta. Nakon godinu dana počela se izmotavati. Najprije je slagala da je na poslu dobila otkaz, a zatim da traži novi posao. Prestao sam je uzdržavati i nastavio davati novac isključivo za dijete. Odnosi su se stabilizirali kad je Ania pronašla posao. Živjeli smo odvojeno, ali sam svakodnevno posjećivao sina – govori Igor.
II.
Problemi su počeli kad je upoznao svoju sadašnju suprugu, Dominiku. Priznaje da je tada posvećivao manje vremena sinu, što mu je Maćekova mama i zamjerala. Ocu je zabranila susrete sa sinom izvan kuće. Pokušaji razgovora završavali su fijaskom. Igor je pokrenuo postupak obaveznog posredovanja. Ania je odgovorila zahtjevom za skbništvom i priznavanjem alimentacije za sina u iznosu od tri tisuće zlota (oko šest tisuća kuna). – Učinila je to dok sam ja plaćao stan, pola troškova Maćekovog vrtića i svakih nekoliko dana dolazio s kupovinom za dijete – uznemirava se Igor.
Jednog je dana preuzeo sina iz vrtića i odvezao ga k sebi. – Nazvao sam Anju i rekao joj da je Maćek kod mene. Došla je navečer lupajući na vrata i prijetila policijom. Vikala je da joj vratim sina. Počeo sam paničariti, nisam htio prestrašiti sina, pa sam joj dozvolio da ga odvede sa sobom. Bila je to moja greška jer sukladno pravnim propisima nisam počinio kazneno djelo, čak niti prekršaj. Sve dok sud ne donese službenu odluku, svaki roditelj ima jedako pravo brinuti se za dijete – kaže Igor. Ako već ne može u miru dovesti sina k sebi, upozorio je da će se vratiti u svoj stari stan da bude blizu djeteta. Nekoliko dana kasnije Ania se preselila k novom partneru koji je živio u predgrađu Varšave, sina je upisala u drugi vrtić, a da Igora o tome nije obavijestila. – Predao sam zahtjev za skrbništvom. Sud ga je odbio, a odluka se temeljila na djetetovoj dobi (dvije godine) te je prihvatio molbu majke i njezinog partnera da preda mnom taje adresu djetetovog prebivališta. Na sudskom saslušanju zatvorenom za javnost određeno mi je vrijeme druženja i susreta sa sinom – tri sata svaki srijedu te drugi i četvrti vikend u mjesecu bez mogućnosti da sin prenoći kod mene – govori Igor. Budući da nije znao Maćekovu adresu, majka mu je sina predavala ispred supermarketa.
III.
– Ljudi iz moje okoline smatraju ako nisam s djetetovom majkom da bih trebao biti sretan što sam “tata za nedjelju” i svesti svoju ulogu na plaćanje alimentacije. Stavljanje samohranih očeva u kategoriju junaka šteti nam jer osnažuje stereotip majke čuvarice kućnog ognjišta i oca stroja za zarađivanje novaca – smatra Igor. Nedavno je od svog djeteta čuo “da je njegov tata Adam”, tj. trenutni Anjin partner. Majka je na pitanje postavljeno na sudu zašto se ne želi složiti s povećanjem kontakta oca sa sinom odgovorila: “Ne želim da odbaci Maćeka čim mu dosadi.” – Ania očito prenosi naš bivši odnos na moje sadašnji odnos sa sinom. Znam da sam je odbacio i da mi zamjera. Pa opet, prije nego što se pojavio Maciek nije mi govorila o svojim očekivanjima, odgovarala joj je naša slobodna veza. Prenoseći svoje predbacivanje na dijete, ne kažnjava samo mene, već i sina – komentira Igor.
Alicja Krata, posredovateljica: Upoznala sam mnogo žena koje su se zbog ljutnje nakon propale veze žestoko borile za to da ocu uskrate roditeljska prava. Na taj su si način priskrbljivale zadovoljštinu za raskid veze s muškarcem. Takvi postupci u jeku očajavanja bili su nezreli i nepromišljeni. Uloga posredovatelja jest između ostalog smirivanje snažnih osjećaja, razgraničavanje bračnog odnosa od roditeljskog te potpora roditeljima u stvaranju jedinstvenog plana roditeljstva koji u obzir uzima potrebe djeteta. S posredovanjem je najbolje započeti prije postupka rastave dok odluka o susretima i druženjima s djetetom još uvijek nije nametnuta s više instancije i dok još uvijek ne predstavlja dodatni razlog za konflikt. Poznati su mi slučajevi u kojima su partneri uspjeli sačuvati vezu zahvaljujući posredovanju.
IV.
Igor je jedan od malobrojnih očeva koji na vlastiti zahtjev od suda zatraže upućivanje na testiranje u Dijagnostičko-savjetodavni obiteljski centar. – Tražio sam mišljenje privatnog psihologa i predložio ga vještacima iz DSOC-a. Mislim da je to imalo velikog utjecaja na način na koji su me opisale gospođe iz centra. Tako je Igoru uspjelo izboriti se za povećanje kontakata s djetetom. Sada Maciek može jednom tjedno prespavati kod tate.
Sud je odbio Igorov zahtjev da se dijete uputi na psihologijska testiranja i da ga se ponovno prebaci u vrtić u Varšavu. Ignorirao je to što mu Maćekova majka otežava susrete s djetetom, pri čemu nije poštovao termine susreta koje mu je odredio sud. Kontakte otežavaju i djelatnici vrtića koji polazi Maciek. – Sukladno odluci suda imam potpunu roditeljsku skrb. Međutim, kad nazovem u vrtić i zamolim za razgovor sa sinom pokušavaju me se riješiti. Kontaktiram vrtić i pitam iz kojeg razloga Igoru onemogućavaju kontakt s djetetom. – Na to pitanje neću odgovarati preko telefona – kaže ravnateljica vrtića.
V.
Sutkinja je uputila Aniu i Igora na terapiju s ciljem postizanja suglasnosti. Majka je to odbila, što su vještaci iz DSOC-a okarakterizirali kao postupanje na štetu djeteta. U međuvremenu Ania je uputila zahtjev za ograničenjem susreta i druženja oca s djetetom. Razlog? Sumnja na seksualno uznemiravanje. Sutkinja je zahtjev odbila napominjući da takvi “pothvati” kod nje više ne prolaze. Igorov je odvjetnik uložio žalbu – u slučaju je bilo previše nepravilnosti. Sud je zahtjev odbio.
Sukladno Obiteljskom zakonu, ako se roditelji ne mogu usuglasiti oko brige za dijete i ne iznađu načina za naizmjeničnu skrb, sud dodjeljuje dijete jednome roditelju, a drugome daje pravo na održavanje susreta i druženja s djetetom, koje drži dovoljnima za održavanje veze između dotičnog roditelja i djeteta – objašnjava Igor. Ako jedna strana u sporu ima 95% šansi da dobije spor samo zato što je žena, zašto bi ona u tom slučaju htjela tražiti sporazumno rješenje i riskirati gubitak alimentacije? – retorički pita. Smatra da je jedini kriterij djetetove dobrobiti postizanje suglasnosti među partnerima. Ukoliko ne mogu doći do kompromisa, sud je dužan odrediti roditeljski plan za oba roditelja. Takav sustav već funkcionira između ostalog u SAD-u i u Skandinaviji. – Poljsko pravo ljude navodi na međusobnu borbu – tvrdi Maćekov otac.
Majke odgajaju, očevi zarađuju
Poljski pravni sustav ne pogoduje postizanju suglasnosti među roditeljima oko odgoja djece.
Rijetko kad dolazi do sporazuma između posvađanih i neprijateljski nastrojenih strana kojima je preporučeno posredovanje. Mnogo osoba si posredovanje niti ne može priuštiti – cijena jedne seanse predstavlja trošak od oko 200-300 zlota (400-600 kuna), a za besplatne seanse posredovanja, primjerice u ponudi Povjerenstva za zaštitu prava djeteta (Komitet Ochrony Praw Dziecka), treba čekati i do 2-3 mjeseca.
U slučaju konflikta velikih razmjera među stranama, sudovi gotovo beziznimno roditeljsku skrb povjeruju majci, a ocu je ograničavaju, što se svodi na određena prava i obaveze oko djeteta. Mišljenje majke ima vrlo važnu ulogu u određivanju učestalosti susreta i druženja oca s djetetom. Obično se radi o kontaktu od nekoliko sati jednom tjedno i svaki drugi vikend u mjesecu. Određujući susrete i druženja roditelja s djetetom, sud se u najvećoj mjeri rukovodi mišljenjem psihologa i pedagoga iz DSOC-a koji ocjenjuju roditeljske sposobnosti i kompetencije majke i oca na temelju metoda koje mnogo psihologa dovodi u pitanje. To su projektivni testovi i nedubinski individualni intervjui.
Za vrijeme trajanja brakorazvodne parnice ili postupka dodjeljivanja skrbništva dijete obično živi s majkom koja često otežava ili onemogućava kontakt oca s djetetom. Za takav čin predviđena je novčana kazna koju izriče sud na prijedlog oštećenika, odnosno oca. To se pak vezuje uz novi dugotrajni sudski postupak dok je otac cijelo to vrijeme odvojen od djeteta. Strana u postupku na obrazloženje odluke žalbenog suda obično čeka nekoliko mjeseci, a sve dok se spisi nalaze na žalbenom sudu okružni sud ne može razmatrati nove zahtjeve. Stoga brakorazvodne parnice ili postupci dodjeljivanja skrbništva mogu trajati godinama. To pak znači da se djeca ponekad odgajaju bez oca i nekoliko godina.
Prema podacima Središnjeg zavoda za statistiku (Główny Urząd Statystyczny), 2010. godine očevi su dobili skrbništvo nad djetetom u svega 4% slučajeva.
Zajedničko skrbništvo regulirano na principu naizmjeničnosti temelji se na sudskoj odluci da se oba roditelja ravnopravno skrbe za dijete bez obzira na vrijeme koje ono provede kod svakog od njih. Roditelji imaju jednako pravo u donošenju najvažnijih odluka koje se tiču obrazovanja, zdravlja, vjeroispovijesti i ostalih bitnih pitanja za djetetov život. Čl. 58 novog Obiteljskog zakona iz 2009. godine roditeljima daje mogućnost odlučivanja o načinu provođenja brige za dijete. Ključnu ulogu pri odluci suda, a kasnije i za nesmetano obavljanje zajedničke brige za dijete ima postizanje suglasnosti u obliku izrade roditeljskog plana. Takvu suglasnost mogu postići samo roditelji koji imaju svijest o važnosti kontakta koji svaki od njih mora održavati s djetetom. Odvjetnici koji razvod smatraju bitkom iz koje će samo jedan od njih izaći kao pobjednik, često mogu odgovoriti roditelje od zamisli zajedničkog skrbništva. Eskalacija konflikta među roditeljima koji se razvode uništava mogućnost sporazumijevanja o djetetovoj dobrobiti. (Izvor: Izvješće Zaklade Akcja: “Perspektive primjene zajedničkog skrbništva u Poljskoj”)
Što dalje?
Forum majki protiv diskriminacije očeva osnovan je u rujnu 2011. godine na inicijativu Janine Fabisiak i Teodozje Strawiczyńske, majki očeva koje se bore za pravo da odgajaju svoju djecu. Cilj tog društvenog pokreta nije toliko individualna pomoć samohranim očevima koliko revizija Obiteljskog zakona i Zakona o parničnom postupku. U Forumu između ostalog sudjeluju umirovljene pravnice, liječnice, novinarke, ekonomistice, psihologinje i nastavnice.
23. srpnja 2012. godine nakon sastanka s ministrom pravosuđa, Zakonodavnom odboru za građansko pravo upućen je Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona koji je izradio Forum majki. Predložene izmjene također su upućene Dječjem pravobranitelju, drugim državnim tijelima vlasti te parlamentarnim zastupnicima koji su pokrenuli interpelaciju o ostvarivanju susreta i druženja s ocem u slučaju neosporne zlouporabe majčinog skrbništva i o sudskom kršenju procedura.
Voditeljice Foruma majki tri su mjeseca čekale na sastanak s predstavnikom Dječjeg pravobranitelja. 24. listopada ove godine prihvaćena je prva verzija izmjena Obiteljskog zakona, a konačnu verziju Forum majki izložit će Zakonodavnom odboru koji je sazvao Dječji pravobranitelj u studenom ove godine. U listopadu Ured za ustavna pitanja Državnog odvjetništva prihvatio je prijedlog Foruma majki koji u pitanje dovodi pravnu osnovanost za izdavanje mišljenja DSOC-a u postupcima iz obiteljskog prava, a koji se tiču dodjele skrbništva te ostvarivanja susreta i druženja roditelja i njihovih obitelji s maloljetnom djecom.
Pitam Rafała, Marcina i Igora što misle o tome.
Marcin: Zajedničko skrbništvo u Poljskoj? Ne vjerujem. O čemu uopće raspravljamo ako se u našoj državi događa to da djecu odgaja prostitutka, a ocu se za ispijanje piva oduzimaju roditeljska prava?
Igor: Kontaktirao sam nekoliko zaklada i organizacija koje bi u teoriji trebale podržavati očeve. Sustav je svugdje isti: pomoći ćemo ti ako platiš. Dobro je što je Forum majki zatražio reviziju Obiteljskog zakona. To otvara određenu mogućnost da se u budućnosti očevi neće morati tako očajnički boriti za djecu kao što to mi sada radimo. Znam za slučaj u kojem je otac u istoj situaciji poput moje majci oduzeo dijete i preselio se u drugi grad. Na ročištu za dodjelu skrbništva vještaci su ustvrdili da je za djetetovo dobro bolje da živi tamo gdje provodi više vremena, odnosno s ocem. U ovome trenutku, na raspolaganju imamo vjerojatno samo jednu mogućnost u borbi za ostvarenjem roditeljskog prava nad vlastitom djecom – oteti ih. Nije važno tko djecu rađa. Važno je tko ih odgaja.
Rafał: Činjenicu da je Forum majki uspio otići korak dalje u svojim zahtjevima smatram velikim uspjehom. Sljedeći potez treba biti zakonodavna vlast, a s tim bi već moglo biti problema. Brakorazvodne parnice traju godinama. S jedne strane to pogoduje očevima jer imaju više vremena za prikupljanje dokaza kako bi se izborili za pravo da se brinu o djetetu. S druge strane, čim dulje sin ili kći živi s majkom, tim se više udaljava od tate. Zaboravljamo da u toj bolesnoj bitci postoji dijete koje situaciju promatra, pokušava je razumjeti i donijeti zaključke. I taj teret ostaje mu zauvijek.
Imena očeva i djece promijenjena su na njihov zahtjev
