Posljednjih 220 godina francuski moto je bio “liberté, egalité, fraternité” što znači sloboda, jednakost, bratstvo. Upravo zbog toga iznenađuje odluka francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya o donošenju zakona koji bi uskratio pravo pripadnicama islamske vjeroispovijesti na nošenje burki, međutim, ono što je još više iznenađujuće jest činjenica da je priliku prvog obraćanja parlamentu od vremena Charles Louis Napoléon Bonapartea posvetio zabrani odjevnog predmeta koji nosi uistinu zanemariv postotak žena u Francuskoj.
To je simbol pokornosti, potlačenosti. Burka neće biti dobrodošla u našoj Francuskoj Republici – rekao je Sarkozy u obraćanju zastupnicima obaju domova francuskog parlamenta. Međutim, odluka francuskog predsjednika povlači niz ključnih pitanja. Prije svega, nameće se pitanje da li je ovdje uistinu riječ o pravima žena ili sama tema daleko prelazi granice feminizma. Je li ovo samo jedan dobro isplaniran način da se francuski predsjednik dodvori desnici, a da pritom zadovolji i ljevicu? Mislim da ne treba posebno isticati činjenicu da u politici izvan interesa rijetko ostaje puno mjesta za ostalo, ali ako je Sarkozy uistinu imao plemenite namjere oslobađanja muslimanskih žena višestoljetnih “okova”, opet se nameće pitanje: može li obrana dostojanstva žene ili njezina prava na slobodan izbor uključivati ograničenje ili potpuno oduzimanje tog istog prava? Ovo pitanje još je jednom potaknulo na raspravu o odnosu između multikulturalizma i liberalnosti te je podsjetilo na to koliko se dva pojma, kojima se današnja Europa i općenito Zapad vole kititi, zapravo razilaze. S obzirom na to da se Zapad oduvijek volio nazivati naprednijim od ostatka svijeta, povlači se i pitanje da li je ovo “civilizirani način” da se Muslimanima pokaže koliko su oni ili njihovi običaji nepoželjni, a da se pritom prikrije ksenofobija koja je, iako neprihvatljiva u modernom Zapadnom svijetu, prisutna više no ikad. Predstavlja li burka najočitiji podsjetnik na prisutnost Muslimana u Europi i time simbol prijetnje europskoj civilizaciji? (Iako su žene islamske vjeroispovijesti burku nosile i prije dolaska Talibana na vlast, upravo su talibanske vlasti te koje su proglasile njezino nošenje obaveznim, pa nije rijetkost da burka i nakon doba Maulvi Qalamuddina i njegove vjerske policije biva direktno povezivana s Talibanima, a indirektno i s 11.9., što pak produbljuje snagu onog što ona predstavlja za Europu.) U tom slučaju feminizam i seksualna sloboda postaju moćno oružje u rukama nacionalizma.
{slika}
Mislim da navedena pitanja dokazuju kako predmet rasprave koji je posljednjih dana digao francusku javnost na noge prelazi okvire i feminizma i ljudskih prava općenito te ulazi u sferu problematike njihova korištenja u svrhu nacionalizma i političkog lobiranja. Ipak, mišljenje o nošenju, ili pak zabrani nošenja, spornog odjevnog predmeta ostavljeno je na izbor pojedincu, na isti onaj izbor koji donošenjem zakona o zabrani nošenja burke ove žene gube.
