Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama saborski je Odbor za ravnopravnost spolova održao tematsku sjednicu “Život i problemi žrtava nasilja nakon izlaska iz skloništa”. Kako je naglasila predsjednica Odbora Gordana Sobol, sam Odbor već tradicionalno tematskom sjednicom obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a ove godine je izabrana tema koja rijetko u raspravama dobiva mjesto koje zaslužuje. Ovogodišnji podaci o obiteljskom nasilju izrazito su zabrinjavajući. U prvih je devet mjeseci broj prijava došao na vrtoglavih 14 192, a ako uzmemo u obzir činjenicu da na svaku prijavu dolazi još 5 neprijavljenih slučajeva nasilja, slobodno možemo govoriti da je samo ove godine nasilje pretrpjelo više od 70 000 žena. Također samo ove godine u Hrvatskoj je ubijeno 19 žena, što je više nego što ih je bilo ubijeno u zadnjih 5 godina. Ženama nad kojima je izvršeno nasilje na raspolaganju stoji svega 16 skloništa sa 329 mjesta. No, istovremeno treba reći da su skloništa samo privremena mjera i pitanje je kakav je život žena žrtva nasilja nakon njega.
Uistinu je šteta što je sjednica zainteresirala manji broj zastupnika/ca jer imali smo prilike čuti nekoliko sjajnih izlaganja žena “iz prakse”. Prvo je kao službena uvodničarka svoje šesnaestogodišnje iskustvo sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja i njihovom djecom iznijela časna sestra Suzana Samardžić, ravnateljica Caritasovog doma za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja Rijeka. Istaknula je nekoliko problema koje žene žrtve nasilja imaju tijekom odlaska od nasilnog partnera te pokušaja započinjanja novog života. Prvi je odnos sudstva i institucija općenito. Žene teško dobijaju alimentaciju, brakorazvodne parnice traju predugo, psihosocijalni tretman nasilnika je gotovo nepostojeći i sve to dodatno traumatizira ženu. Poseban problem je ženina financijska ovisnost o partneru. Ona je ta koja postaje beskućnica te ostaje često bez ikakvih prihoda, a kako je naglasila sestra Suzana “Financijska neovisnost je preduvjet za slobodu i ravnopravnost”. Žene teško mogu pronaći podstanarski stan jer ili si ga ne mogu priuštiti ili im ga stanodavci ne žele iznajmiti obzirom da nitko ne želi u svom stanu samohranu majku i još uz to i žrtvu nasilja. Već taj prvi korak potreban za noramalan život kada se ne može ostvariti može ženu vratiti zlostavljaču. Ona smatra da je nedopustivo da žene žrtve nasilja nemaju prednost prilikom dobivanja socijalnih stanova te da jedan od prioriteta svakako mora biti stambeno zbrinjavanje žena i djece nakon njihova izlaska iz skloništa. Sljedeći problem na koji nailaze je zaposlenje. Poslodavci, kao i stanodavci ne žele zapošljavati samohrane majke žrtve nasilja i tu nastaju brojni ekonomski problemi za žene koje ne mogu prehraniti svoju djecu. Jedan od prijedloga je da se djeci žena žrtava nasilja omogući dječji doplatak neovisno o cenzusu jer se dešavaju slučajevi da žena iako ima realno mala primanja, naprimjer 3500 kuna, time prelazi cenzus, a nakon što plati stanarinu i režije ostaje joj kakvih petstotinjak kuna za tekuće životne troškove. U ovom djelu je Gordana Sobol napomenula da je upravo u tom smjeru uputila upit nadležnom ministarstvu iz kojeg joj je odgovoreno da bi takve iznimke “narušile koncept dječjeg doplatka” te da ih nije moguće uvesti. Sestra Suzana kao jedan od problema još je navela i činjenicu da žene koje su dugi niz godina trpile psihičko i fizičko nasilje imaju ozbiljne zdravstvene posljedice. Dio korisnica Caritasovog doma boluje od PTSP-a i umanjena im je radna sposobnost te predlaže da se svakako poradi na uvažavanju činjenice da je osoba bila žrtva nasilja te primjereno posljedicama utvrdi invalidnost i naknade koje iz nje proizlaze. U ovome se složila i Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak koja je istaknula da je upravo u proceduri utvrđivanje liste oštećenja te naknade vezane uz njih, a koja će sada obuhvaćati i psihička, duševna i mentalna oštećenja i bolesti. Pravobraniteljica je također navela da su i oni u uredu imali pozive od žena s invaliditetom kao i njihovih obitelji koji su prijavljivali nasilje te napomenula da postoji SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja. Zastupnica Vesna Škulić ustvrdila je pak da je nažalost malo skloništa prilagođeno ženama s invaliditetom te da su one višestruko pogođene problemom nasilja jer se nemaju kome obratiti i najčešće su u potpunosti ovisne o svom partneru ili skrbniku.
Vidica Fornažar, ravnateljica varaždinskog Doma za žrtve obiteljskog nasilja iznjela je svoje iskustvo vezano uz žene žrtve nasilja. Iako, kako je napomenula, nasilje ne poznaje niti obrazovanje niti status niti porijeklo, navela je da 80% njihovih štićenica čine žene koje su slabo obrazovane, koje su se rano udale te su iz očevog patronata prešle u suprugov, koje nikada nisu radile i ne posjeduju imovinu. Istovremeno ih u slučaju nasilja odbacuje i vlastita obitelj koja zbog patrijarhalnih stavova smatra da je žena sigurno nešto skrivila. “Uz nasilje često dolazi i izolacija tako da te žene nemaju više svoju obitelj, prijateljica, nemaju kolege s posla. One su posve same u mraku neznanja i ne znaju odakle da počnu kako bi se spasile” istaknula je Fornažar. Kao takve one imaju minimalne šanse za preživljavanje nakon skloništa. Nažalost kako u ovoj zemlji sve funkcionira na vezama i poznanstvima tako je i ovdje državna briga o ženama žrtvama nasilja i njihovoj djeci spala na entuzijastične pojedinke koje pokušavaju pronaći ženama posao i omogućiti im da stvore normalan život za sebe i svoju djecu.
Neki od zaključaka tematske sjednice bili su da će se sve izrečene ideje uobličiti te proslijediti relevatnim institucijama kao smjernice za djelovanje, a predsjednica Odbora najavila je i osnivanje radne grupe pri Odboru koja bi sastavila zakon o trajnom financiranju skloništa kako bi se omogućila njihova održivost, a ne da svake godine moraju strepiti hoće li imati dovoljno financija ili neće. Također je u više navrata konstatirano da je potrebna dodatna senzibilizacija lokalnih vlasti koje često smatraju da ne trebaju sudjelovati u financiranju skloništa niti u bilo kojem obliku pomagati uključivanje žena žrtava nasilja u život zajednice, dok je koordinacija svih aktera uključenih u rješavanje problema nasilja u obitelji i dalje očito nepremostiv problem.
No, kako je u jednom trenutku konstatirala Mirela Holy, uvijek iste, već senzibilizirane i upućene osobe se nađu i pretresaju ovu problematiku, ali nikako da se taj krug proširi i to naročito s muškarcima (a ravno su dva prisustvovala tematskoj sjednici od kojih jednoga možete pronaći na našem Stupu srama upravo zahvaljujući svom prilogu raspravi, op.a.). Bez razbijanja patrijarhalnih konstrukata koje ljudi imaju u glavama po pitanju nasilja nad ženama, kao i po mnogim drugim pitanjima vezanm uz rod/spol, teško da ćemo se puno pomaknuti prema naprijed. A žene žrtve nasilja prepuštene su same sebi i sjajnim entuzijastičnim ženama koje su im spremne pomoći kako god znaju i umiju. Državi često usprkos.
