Kad je već cijeli svijet navikao da se premijer Italije Silvio Berlusconi ponaša kao klaun, kad je postao predmet opće sprdnje, a Italija primjer nemoći građana i političkih partija u opoziciji da s tim klaunom i njegovom politikom izađu na kraj, našao se ipak netko tko je rekao: dosta! Bile su to žene. Prošle nedjelje više od milijun žena izašlo je na ulice i trgove u 230 talijanskih gradova, a pridružile su im se i žene u Parizu, Londonu, Bruxellesu, Tokiju… Ujedinjene parolom ‘Ako ne sada – kada?’, demonstrirale su za obranu svoga dostojanstva koje Berlusconijevo ponašanje i njegovi seks-skandali ponižavaju i vrijeđaju, svodeći ih na robu. ‘Osjećamo se poput statistkinja u nekoj sapunici’, čulo se na jednom skupu. Neke od njih nosile su duhovite plakate poput: ‘Ja sam Mubarakova baka!’, aludirajući na slučaj maloljetnice Ruby za koju je premijer izjavio da ju je izvukao iz zatvora lažući da je Mubarakova unuka.
Bake, kurve i svetice
Upravo je taj slučaj bio kap koja je prelila čašu – i poslužio kao motiv ujedinjenja protiv Berlusconija koji već godinama, manje-više javno, kupuje seks od mladih djevojaka, a svojim ljubavnicama namješta političke položaje. I njegova druga supruga ustala je protiv njega u obranu svog digniteta i napustila ga kad ju je javno ponizio kao ženu. On ne samo da takvim svojim ponašanjem promovira klasični patrijarhalni kliše prema kojem je žena ili svetica ili kurva, nego je uz to još i ciničan. Tako, recimo, mladim nezaposlenim djevojkama savjetuje da se – bogato udaju! Te današnje mlade djevojke su sad već unuke feminističke generacije Talijanki iz sedamdesetih pa se, sudeći po njegovim riječima, moglo učiniti kao da se u proteklih nekoliko desetljeća nije ništa promijenilo i da se njihove bake nisu izborile baš ni za što.
No stvari, srećom, ne stoje baš tako, unatoč slici žena koju kreira Berlusconi i njegovi mediji. Ne samo da su te bake sedamdesetih izborile pravo na razvod i pobačaj, nego statistike iznesene na prosvjednim skupovima govore da su Talijanke visokoobrazovane, emancipirane žene, ali da je njihov problem to što ih je zaposleno tek 46 posto, u usporedbi sa, recimo, 80 posto žena u Norveškoj.
Riječ je o dostojanstvu
Opća situacija u Italiji je daleko od toga da bi se građani bavili isključivo Berlusconijem i njegovim skandalima – koje, usput rečeno, premijer producira baš kao da želi skrenuti pažnju s drugih tema. Ekonomska je kriza, a javni dug raste iz dana u dan. Nezaposlenost mladih i nalet imigranata problemi su s kojima se njegova vlada slabo nosi, pa građanima, a naročito građankama, ne treba uza sve to još i poniženje tipa ‘bunga-bunga’ zabave za premijera i odabrane. Iako je baš to poslužilo kao otponac, premda je degradacija zajednički nazivnik, naravno da ovi protesti imaju i socijalno i političko obilježje. Naime, i žene su politički heterogene baš kao i muškarci, ima ih desnih i lijevih i teško bi ih bilo okupiti u tolikom broju samo oko političke platforme. No zajedničko im je svima da ne žele biti sustavno izložene poniženjima od muškaraca, još k tome od premijera.
Italija kao ponižena žena
Postavlja se pitanje: mogu li žene srušiti Berlusconija? Bio bi to zaista ironičan obrat! Međutim, to se neće dogoditi, jer žene same po sebi nisu politička sila, niti to mogu biti. Možda bi to opozicija mogla iskoristiti da se pokrene, kad se ne bi ponašala kao žaba paralizirana pred zmijom. Naime, već su neki, pa i same žene, požurili s prognozama i usporedbama. U pravilu, demokratske vlade u Europi mijenjaju se na izborima, a rijetko na ulicama. Ne bi se moglo reći da su ove demonstracije nekakav početak revolucije. Uostalom, već 16 godina Berlusconi pada i ponovo se diže i ne treba zaboraviti da su Talijani glasali za njega ne jednom, nego tri puta. Naravno, Berlusconi se diže i pobjeđuje uz pomoć svojih medija koji su bez problema uspjeli minorizirati i ismijati demonstracije žena, ma kako masovne one bile. S druge strane, iako ponižene žene neće srušiti premijera, njihovi protesti, odnosno činjenica da su izašle na ulice u tolikom broju, mogli bi uzdrmati javno mnijenje i okrenuti ga protiv premijera. Jer konačno se nešto pomaklo, konačno je netko jako glasno rekao da tako dalje ne ide, da je ljudima dosta brige političara samo za sebe, njihove neozbiljnosti i neodgovornosti. I konačno, žene u ovom slučaju mogu poslužiti kao metafora za poniženu Italiju koju je Berlusconi doveo u nezavidan položaj zemlje koju nitko više ne shvaća ozbiljno.
U tom smislu ove ženske demonstracije mogle bi odigrati važnu političku ulogu. Ako ništa drugo, probudile su sugrađane i opoziciju i trgle ih iz pospanosti i učmalosti i pokazale Italiji i cijelom svijetu da se mogu i znaju organizirati. Ženska samosvijest i samopoštovanje možda nije čisto politički argument, ali ako se konstantno zanemaruje, svejedno se može pokazati možda čak i odlučujućim faktorom. Bilo bi divno kad bi Talijanke izazvale domino-efekt, pa bi protesti protiv nesposobnih, arogantnih političara koji žene tretiraju kao robu zaredali i u drugim zemljama. ‘Radimo više, plaćene smo manje i manje nas je u politici nego bilo gdje drugdje u Europi’, čulo se na skupovima. Zar vam to ne zvuči poznato?
