Publikacija „Ili moja ili ničija“ sadrži analizu 56 slučaja intimnog partnerskog femicida u našoj zemlji, od 2016. do 2023. godine. Autorica analize je Dunja Bonacci Skenderović, a predstavljena je u Kući Europe, u ponedjeljak, 27. svibnja.
Uz autoricu, na promociji su govorile pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, novinarka Snježana Pavić i Lana Bobić, feministička teologinja.
Femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole. Žena mu nije pridonijela. On se odvija po specifičnom obrascu i, uz dobru analizu i razumijevanje obrasca, moguće ga je prevenirati. Upravo važnost prikupljanja, analize i razumijevanja podataka u prevenciji femicida naglasila je i autorica Dunja Bonacci Skenderović. Lana Bobić je dodala da analiza ne sadrži baš sve podatke da bi se svaki slučaj proveo kroz cijelu vremensku crtu femicida. Razlog su institucije jer još uvijek otežavaju pristup podacima. No, smatra, to ne umanjuje važnost ove analize.
Kako pristupiti analizi femicida?
Bonacci Skenderović je kazala da je za razumijevanje intimnog partnerskog nasilja važno razumjeti dvije stvari. Jedna je vremenska crta ubojstva (femicida),koju je osmislila Jane Monckton Smith, bivša policajka, danas profesorica i konzultantica. Ona je osmišljena na temelju dugogodišnjem proučavanja intimnog partnerskog femicida i terenskog iskustva. Sastoji se od osam faza:
„Crta nema uvijek jasan vremenski tok niti se faze događaju nužno jedna za drugom. Nekad traje godinama, a nekad je dovoljno par mjeseci“, kazala je Bonacci Skenderović.
Druga važna stvar je prisilna kontrola, koja je važan indikator femicida. „Bez razumijevanja prisilne kontrole mi ne možemo razumjeti dinamiku nasilja, kako prevenirati nasilje, a kamo li kako prevenirati femicid“, kazala je Lana Bobić. I Snježana Pavić je suglasna da je možda i najveća vrijednost ove analize tumačenje naših brojki kroz koncept prisilne kontrole. Dodala je da je upravo taj koncept prepoznat u zemljama koje su se ozbiljno uključile u obračun s femicidom.
Žene ubijaju osobe iz njihova bliska okruženja
Nalazi analize pokazuju da je od 56 slučajeva – 77% femicida počinjeno u odnosima braka ili veze. 74% ih je počinio suprug. 57% slučajeva dogodilo se u zajedničkom kućanstvu, a u 45% je korišteno hladno oružje, najčešće nož. Važno je reći da u 41% slučajeva počinitelja neće snaći kazna jer si je oduzeo život – odnosno počinio samoubojstvo.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazala je na međunarodne statistike u kojima je 30 do 40 posto žena ubijeno od njima bliskih osoba. Ove je godine u Hrvatskoj ubijeno pet žena. Četiri su ubijene od intimnih partnera. Prošle godine je ubijeno devet žena, od čega je pet ubijeno od bliskih osoba. Prema podacima koje ima Pravobraniteljica, na prvom mjestu su ubojstva koja su se dogodila nakon što je partnerica najavila da će napustiti zajednicu/odnos, sljedeći indikator je ljubomora ili prisilna kontrola, a potom dolaze ovisnosti i ostalo.
Lana Bobić je naglasila da se 2024. femicid i dalje doživljava kao zločin iz strasti i incident. „Još uvijek ne razumijemo temeljnu stvar. Femicid nije gubitak kontrole nad sobom, već želja za kontrolom nad partnericom“, kazala je.
Edukativni potencijal analize
Izlagačice su složne da je za razumijevanje femicida važno istražiti ponašanja i obrasce koji su mu prethodili. Kako bismo prevenirali problem, važno je razumjeti kako do njega dolazi.
Upravo edukativni potencijal ove analize komentirala je i Pavić. Kazala je da je ovakva analiza vrlo važna u našoj kulturi koja je još nedovoljno educirana o konceptima koje ovaj rad koristi, a neki od njih su duboko prožeti u našim tradicionalnim odnosima. Smatra da je još uvijek relativno uobičajeno uvjerenje da je ljubomora znak ljubavi ili da te suprug jako voli ako te ne pušta na druženja s prijateljima ili prijateljicama.
Ljubičić je dodala da nedostaje edukacije stručnih osoba i edukativnih programa kroz odgojno – obrazovni sustav. Kazala je da su ovakve analize osnova za izgradnju uključivog i ravnopravnog društva. „Bojim se da određene političke okolnosti, s vremena na vrijeme, usporavaju procese koji idu prema uključivom i ravnopravnom društvu“, zaključila je Ljubičić.
Zašto nije otišla?
U raspravi okupljenih problematiziralo se vječno pitanje – zašto žene ne odlaze? Izlagačice su se složile da su kontrola i strah osnovni razlozi. Ukazale su na to da je važno razumjeti da niti jedan nasilan odnos ne počinje šamarom, uglavnom počinje sofisticirano. Partner često sa žrtvom želi biti stalo (jer je jako voli), kontinuirano radi na rušenju njena samopoštovanja i samopouzdanja, odvaja je od bliskih osoba i/ili koristi slične mehanizme. Na kraju se kod žena javlja strah od odlaska. Strah da će se nešto loše dogoditi, oduzet će im se djeca, dogodit će se nešto njima bliskim osobama. Nažalost, iz situacija koje se događaju, vidimo da je taj strah opravdan.
Izlagačice su se složile i da ne postoji specifičan profil žrtve. Iz postojećih podataka vidljivo je da se zaista radi o ženama različitih statusa, karakteristika, pozicija.
Bonacci Skenderović je na kraju kazala i da bi bilo zanimljivo napraviti analizu malobrojnih slučajeva u kojima je žena ubila partnera. Smatra da je važno vidjeti što je tome prethodilo. Svjetska literatura pokazuje da je najčešće bilo riječ o ženama koje su bile izložene dugotrajnom nasilju od strane partnera i da se često radi o samoobrani. Kazala je i da vjeruje da bi i to pokazalo da nema usporedivosti tih slučajeva s intimnim partnerskim femicidom.
Cijela analiza nalazi se ovdje.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
