Melissi Terras dosta je toga da je se naziva superženom zbog toga što ima troje male djece i posao. Ovdje se odmiče od mita i govori kako ne postoji nešto poput “ravnoteže života i posla”
Prošlo je gotovo godinu dana otkako sam se s porodiljnog dopusta vratila na radno mjesto profesorice s punim radnim vremenom na Sveučilištu u Londonu (University College London). U to vrijeme imala sam troje djece u dobi od tri godine i manje (“Dečko” i “Dečki” – dvojajčani blizanci) i od tada jedva prođe tjedan dana a da netko ne komentira činjenicu da sa ´superžena´. Zato sam pomislila da bih mogla objasniti kako održavam ravnotežu između prilično velike obitelji malih ljudi i akademskih krugova, djelomice kako bih pokazala da je to moguće i djelomice da pokažem kako nisam superžena, nego imam nevjerojatno mnogo sreće.
Nisam superžena… Imam partnera koji mi pruža potporu. Najvažniji savjet koji mogu dati svakome tko razmišlja o tome da ima i karijeru i obitelj jest odabrati pravu osobu s kojom ćete to učiniti. Za tango je potrebno dvoje i podizanje obitelji ne bi trebalo biti samo majčina odgovornost. Kao ni briga za kućanstvo. Feminizam počinje kod kuće, ljudi moji: podjelite kućanske poslove i brigu za djecu jednako. Također, moj suprug radi od kuće, što znači da je pri ruci za odvoženje i podizanje djece iz jaslica.
Nisam superžena… Imam fleksibilno radno vrijeme. Dugo radno vrijeme na sveučilištima je legenda. Ali isto tako i njegova fleksibilnost. Nakon što sam rodila Dječaka, brinula sam se za njega kod kuće jedan radni dan u tjednu i nitko nije ni okom trepnuo kad bih izmišljala večernje radne sate. Inače obično radim navečer pa mogu provoditi više vremena sa svim svojim dečkima tijekom tjedna (iako mislim da je propuštanje njihova odlaska na spavanje otprilike jednom tjedno, radi odlaska na poslovne događaje, prihvatljivo). Ipak, nikad ne radim vikendima, osim ako sam na konferenciji.
Nisam superžena… Ne bavim se znanstvenim radom koji uključuje radu u laboratoriju. Jedan ili dva dana u tjednu radim od kuće, što znači da držim na oku e-mailove i radne dokumente i uz to rješavam zaostatke prljavog rublja na pauzama za ručak i kavu. Ne znam kako bih se nosila s time da moram biti u laboratoriju od 9 do 17 svakog dana. Nisu svi akademski poslovi organizirani na jednak način, ali oni koji su fleksibilni… Čovječe, kako su samo fleksibilni!
Nisam superžena… Mogu si priuštiti pomoć u kući. Unatoč svim našim najvećim naporima, imamo spremačicu, koja nam dva sata na tjedan dolazi temeljito očistiti kupaonicu, oribati sve podove i usisati cijelu kuću. No, ta tema dovodi do problema koji također ne razumijem: krivnje zbog plaćanja za dodatnu pomoć. Ne bi je trebalo biti uopće dokle god plaćate pristojne iznose, plaćate za praznike i ne tretirate svoju spremačicu kao… Smeće.
Nisam superžena… Idem prečacima kad god je to moguće. Nisam ništa izglačala još od 2003. Ne trošim vrijeme na izravnavanje stvari koje će se ponovo izgužvati dok ćemo ih nositi. Nitko još nije primijetio (jeste li vi?). U vezi kućanskih poslova i samog doma napravite onoliko prečaca koliko možete. Više držim do učinkovitosti nego do pokazivanja kuće.
Nisam superžena… Mnogo putujem zbog posla. Ovo bi moglo zvučati kao oksimoron, ali ne samo da se nekoliko noći dobro naspavam, nego i pokušavam raditi kao demon. Posluga u sobu i rad do ponoći. U hotelskim sobama napravim hrpu posla.
Nisam superžena… Živim blizu rodbine i prijatelja. Moja se svekrva preselila kako bi nam bila bliže ubrzo nakon što su stigli blizanci. To je zbilja divno – Dečki mogu često viđati baku, a ona uvijek uskače kad se oni razbole. Ima to i nekih nedostataka, ali sve u svemu, blizina rodbine čini brigu o djeci i nošenje s kaosom do kojeg to često dovede mnogo lakšim.
Nisam superžena… Radim nevjerojatno puno. Ja doista radim puno i do kasno, ali shvatila sam da sam, ako ništa drugo, zbog majčinstva postala mnogo usredotočenija i shvaćam svoju karijeru mnogo ozbiljnije: ako odlazim daleko od obitelji, tada je svaka minuta obično ispunjena zadacima.
{slika}
Pa, eto vam sad. Primijetit ćete da nisam spomenula “ravnotežu života i posla”. Ne vjerujem u nju. Dan ima samo 24 sata i to je sav moj život. Moj posao je moj život, moj dom je moj život, moja obitelj je moj život i moja ovisnost o srednjovjekovnoj belgijskoj keramici na eBayu također je moj život. Ušće sreće, dobrih odabira, napornog rada i potpore znače da – recite ovo šaptom – nije strašno stresno biti majka zaposlena na sveučilištu, barem za mene. Bilo bi mnogo, mnogo teže ostajati kod kuće i brinuti se za tri malena dječaka iz dana u dan. Vjerujte mi, probala sam!
Melissa Terras zaposlena je pri Odsjeku za informacijske studije na Sveučilištu u Londonu (University College London). Jedna je od direktorica nedavno osnovanog Centra za digitalne humanističke znanosti pri Sveučilištu u Londonu (UCL Centre for Digital Humanities).
Prevela i prilagodila: Ana Stipković
