Godinu dana nakon požara u tekstilnoj tvornici u Bangladešu u kojem je poginulo više od 1.100 ljudi stanje se nije puno popravilo. Proizvođači tvrde da je problem u tome što strani koncerni ne žele plaćati više.
U tvornici Denier, smještenoj u predgrađu glavnog grada Dhake, užurbano se radi. Kasno je poslijepodne i oko 500 radnica sjede za svojim šivaćim strojevima. Ovdje nema dnevnog svjetla, radi se pod neonskim svjetiljkama. Radni dani često traju i po 12 sati. U pogonima Deniera se dnevno proizvede oko 10.000 majica.
Na naše iznenađenje, direktor tvornice Šohag dozvoljava nam ulazak unutra. Poslije obilaska nas vodi do svog ureda. Jedva što je zatvorio vrata, on počinje otvoreni razgovor. Pred njim je jedna plava majica. Ona je namijenjena njemačkom tržištu. Na njoj je već i cijena od 6,95 eura. “Moji kupci mi za ovo plaćaju 1,50 američkih dolara, to je nešto više od jednog eura. Ja skoro ništa na tome ne zarađujem”, objašnjava Šohag.
Troškovi proizvodnje su, poslije katastrofe u Rana Plazi, porasli za 70 posto. Šohag je morao investirati u poboljšavanje sigurnosnih uvjeta, za koje su u međuvremenu određeni standardi. Strani klijenti, prije nego što potpišu ugovore, od njega zahtijevaju posjedovanje sigurnosnih certifikata. Uz to je minimalni osobni dohodak s 30 porastao na 50 eura. Sva ta povećanja troškova on mora sam snositi: “Moje mušterije ne žele platiti više, čak ni pet ni 10 centi. Kada ja kažem da su moji troškovi povećani za 70 posto i zamolim da mi plate pet ili 10 centi više, odgovor je uvijek isti: to ne može tako!”
Pošteni radni uvjeti samo na papiru?
Ova tvornica, među ostalima, snabdijeva i njemačke tekstilne lance New Yorker i Ernsting’s Familiy. New Yorker na novinarski upit ističe da za tu tvrtku prioritet imaju pošteni uvjeti rada i sigurnost te da se ti standardi redovito kontroliraju širom svijeta. Ernsting’s Familiy je pak priopćio da mu je neovisna zaklada za prava potrošača Stiftung Warentest u 2010. godini potvrdila da pošteno plaća svoje dobavljače i proizvođače. Također je istaknuto da ova firma stalno prilagođava cijene uvjetima, no nije navedeno što to konkretno znači.
Šohag navodi da su mu njemački partneri izašli u susret, ali ne dovoljno: “Meni bi bilo dosta samo dva do pet posto više po jednoj majici. Ti koncerni ostvaruju velike zarade, ali mi od toga nemamo ništa.” Njegova računica je jednostavna. Pet posto od prodajne cijene ove plave majice bi iznosilo 35 centi. Tada majica ne bi koštala 6,95 već 7,30 eura. No, to su samo puste želje.
Drugi proizvođači ove probleme rješavaju drastičnim mjerama. U središtu Dhake, na parkiralištu Saveza tekstilnih poduzeća, prosvjeduje oko 80 radnika. “Mi smo od šefova tražili povećanje plaće. Na kraju krajeva, zakonom je određena minimalna nadnica”, kaže krojačica Ahjana i izvještava: “No onda su nas tukli i dali nam otkaze. Sada nam ne žele isplatiti ni otpremninu na koju imamo pravo.” Ona kaže da novi posao u nekoj drugoj tvornici nije teško naći, ali da se ovdje radi o principima. Neku veću pomoć ne očekuje, jer se sindikalne organizacije u Bangladešu tek počinju razvijati.
“Koncerni sa Zapada ne žele platiti”
Samo nekoliko katova iznad ovih prosvjednika u svom uredu sjedi predsjednik Saveza tekstilnih poduzeća Atikul Islam. On kaže da su radnici koji se bore za minimalnu nadnicu jednostavno – pohlepni: “Znate, ovdje sjede vlasnici tvornica koji su morali zatvoriti svoje pogone. Oni kažu: sada je dosta, koncerni sa Zapada jednostavno ne žele platiti više. A ovi dolje na parkiralištu su njihovi radnici. Oni žele sve više i više.” “Mi smo žrtve jedne velike kampanje. I u Kini se događaju nesreće, ali se uvijek priča samo o Bangladešu”, kaže Islam.
Vlasnik tvornice Šohag je suzdržaniji, ali i on je ogorčen: “Ovdje ima na stotine tvornica. Neka kupci idu negdje drugdje, oni stalno time prijete. Onda će tamo proizvoditi robu u brojnim prekovremenim satima. Tako to ide. Ja se mogu nadati da će utvrditi kako je negdje drugdje kvaliteta lošija nego kod nas. Onda će se za godinu dana vratiti. No za godinu dana mene ovdje više neće biti.”
