Iako službeno još nije u proceduri, zakon o abortusu već je postao vruća politička tema. Triger je bio zakon o potpomognutoj, ili umjetnoj oplodnji, čiji službeni naziv glasi Zakon o medicinskoj oplodnji. Dok svi evropski zakoni u nazivu sadrže sintagmu “medicinski potpomognuta oplodnja” (medically assisted insemination), hrvatski ga je zakonodavac nominalno reducirao, medikalizirao i tako, barem simbolički, svu vlast predao u ruke “struci”. Liječnicima. Javnost je tokom rasprave zakon spontano preimenovala i semantički iščupala iz ralja medicine i vratila u područje šire nadležnosti, kuda i spada. Riječi i njihovi sklopovi su važni. Oni određuju značenjski i vrijednosni okvir u kojem će se neki fenomen percipirati, razmatrati i vrednovati.
No, ubrzo je postalo jasno da i “struka” ovdje ima sporednu ulogu. Stvarno, zakon je trebao omogućiti nametanje jednog, i to klerikalno-konzervativno-desnog svjetonazora svim građanima i građankama. Taj svjetonazor u političkoj sferi reprezentira ministar zdravstva, Dr. Milinović. Struci je ovdje doista bila namijenjena uloga asistencije, ali ne one iz sfere medicinske tehnologije, nego karike u mreži bio-politike moći koja pomaže pri regulaciji i kontroli bio-potencijala, reproduktivnih izbora, a time i načina življenja.
Na redu je, kolokvijalno, zakon o pobačaju, koji zajedno s zakonom o potpomognutoj oplodnji čini tzv. paket reproduktivnih zakona. I opet je sve krenulo krivim putem. Iz Ustavnog je suda procurilo (proverbijalni anonimni izvori, što potvrđuje koliko je govor o pobačaju već postao problematičan) da je Sud od Etičkog povjerenstva Petrove bolnice zatražio mišljenje “kada počinje život?” A odgovor “struke” glasio je – “život počinje spajanjem muške i ženske jajne stanice”, dakle začećem. Tako je, pretpostavlja se, Ustavnome sudu olakšana odluka o sudbini zamrznutih zametaka (iz zakona o potpomognutoj oplodnji), ali i o novom zakonu o pobačaju.
Obratimo opet malo pažnju na riječi i frazeme. Kakav i koji život je trebalo definirati Etičko povjerenstvo sastavljeno od ginekologa? Život kao takav? Postojanje žive materije? Oni, kao što je poznato i osmoškolcima, na planetu Zemlji postoji već milijardama godina. Život koji se definira “sebičnim genom”, sadržanim u DNK, prisutan je u svakoj bakteriji, a humani genom nalazi se i u stanicama nokta i vlasi kose, iz kojih suvremena znanstvena tehnologija tek što nije počela klonirati i živa ljudska bića. A ipak se ne libimo “ubijati” nokte i kosu.
Karikiram, dakako. Čak se i protivim kloniranju ljudskih bića. Medicinski etičari iz Petrove i ustavni sudci htjeli bi razjasniti tajnu početka ljudskog živog bića, ali to problem ne čini ništa manje složenim, jer različite struke i discipline daju vrlo različite odgovore. Genetičari i biolozi odgovorili bi da embrio sadrži potencijal da postane ljudsko biće, ali u odnosu na dovršeno ljudsko biće, embrio je usporediv sa žirom u odnosu na hrast. No i toj bi se paraleli moglo prigovoriti, jer žir može opstati i izvan “maternice” hrasta, dok ni embrio ni fetus u ranijoj fazi ne mogu opstati izvan tijela žene. U najmanju ruku ne mogu se razviti u ljudsku osobu.
Pravo kao jedno od područja koje regulira temeljne odnose i određuje karakter svakog društva, kao subjekt i nositelja svih ljudskih prava poznaje jedino ljudsku osobu. Da li bi etički liječnici iz Petrove na pitanje “kada počinje život ljudske osobe kao nositelja ljudskih prava” odgovorili – začećem? Vjerojatno ne bi, a upit bi preusmjerili pravnicima, filozofima, teolozima, bioetičarima. Kojekome, osim onima čije će živote zakon najviše odrediti – ženama. Predstojnik Petrove bolnice i član Etičkog povjerenstva, dr. Slavko Orešković, (Jutarnji list, 5.10. “Život počinje spojem muške i ženske stanice”) tvrdi da njihov stav ne prejudicira zakon, ali se osobno deklarira kao “ginekolog s prigovorom savjesti” koji ne obavlja pobačaje. Kad se upit usmjeri teolozima, u javnosti se u pravilu čuju glasovi kršćansko-katoličke provenijencije. Dok npr. judaika smatra da društveni i pravni subjekt, osoba, nastaje rođenjem, globalno poznati odgovor katoličke doktrine je- ljudski život počinje začećem, pobačaj je ubojstvo i smrtni grijeh. Taj odgovor, međutim, nije sasvim u skladu sa kršćanskom skolastičkom tradicijom koja ljudsko biće definirano jedinstvom duše i tijela, pa bi i pitanje trebalo glasiti: u kojem trenutku bog “animira” zametak, udahnjuje mu dušu? Tek kad odgovori na to pitanje, Katolička crkva smjela bi govoriti o “ubojstvu nerođenih”, izvoditi moralne postulate o grijehu i zahtijevati – ali samo od svojih podanika – da se ponašaju u skladu s njenom doktrinom. “Katolici za slobodni izbor”, čije su članice i članovi milijuni žena i muškaraca širom svijeta, istražila je povijest mijena katoličkog nauka i stava Crkve o pobačaju. Crkva oduvijek pobačaj smatra zlom i grijehom seksualnosti, jer odvaja seksualnost od prokreacije, ali rani pobačaj nije uvijek proglašavan ubojstvom, niti smrtnim grijehom. Najranije kršćanstvo bilo je prema tim pitanjima potpuno permisivno; Sv. Augustin i Sv. Toma Akvinski abortus nisu smatrali ubojstvom do trenutka animacije fetusa što se događa 40 dana nakon začeća. Papa Inocencije III (1161-1216) pomaknuo je granicu “animacije” na trenutak kad žena osjeti da se fetus počeo micati, što je otprilike kriterij za legalni pobačaj u većini država SAD-a i Evrope. Argument “štićenja života od začeća” i “prava na život” s kojim je težište crkvene osude prebačeno sa spolnosti i preljuba na “život” i zametak ,javlja se tek šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme snaženja pokreta za ljudska i građanska prava i pojave drugog vala feminizma.
Crkvi nikada nije manjkala sposobnost snalaženja i prilagođavanja. Stoga se i ona danas, umjesto na trenutak “animacije” poziva na razvoj znanost, znanstvena istraživanja i mišljenje struke. Dilemu ljudskog bića sa svim svojstvima i pravima osobe, ginekološka će struka prebaciti pravnicima, zakonodavcu i Ustavnome sudu. I tako se vrtimo u začaranom krugu u kojem je izvornu konfuziju proizvela nedosljedna upotreba riječi i pojmova, koji podliježu nevjerojatnoj evoluciji. U vjerskoj emisiji HR1, “Susret u dijalogu”, 12. listopada, niti deset dana nakon objave stava Etičkog povjerenstva iz Petrove, demograf dr. Anđelko Akrap pozvao se na mišljenje liječnika iz Petrove da je pobačaj ubijanje čovjeka, jer je dijete čovjek. Doslovno.
A stvar je zapravo vrlo jednostavna: Ustav RH, članak 21., poglavlja 2. koje govori o osobnim i političkim slobodama i pravima čovjeka, jasno kaže: Svako ljudsko biće ima pravo na život. Riječ je, dakle, o ljudskom biću, a ne o “životu”, prije poslije, ili nakon začeća. Upućenoj javnosti poznato je da je u vrijeme donošenja Ustava vođena rasprava treba li hrvatski Ustav štiti život (od začeća), ili ljudski život. Ustavotvorac je, kao izraz narodne volje, odabrao potonje. Stoga se postavlja razumno pitanje zašto su sudci Ustavnog suda uopće odlazili po nekakva “stručna” mišljenja, kad im sve već piše u Ustavu kojeg su baš oni pozvani tumačiti. Ili nam se možda sprema promjena i tog dijela Ustava?
Sukobe oko pobačaja kao pitanja visokog svjetonazorskog, političkog i emotivnog naboja nikada nećemo razriješiti na svačije zadovoljstvo, poručio je nedavno i Barak Obama, povodom sličnih rasprava koje haraju političkim prostorom SAD-a, pogotovo nakon ubojstva dr. Georga Tiller a, prošlog svibnja, nakon čega i dalje traju napadi na klinike i njihove korisnice. No, možemo težiti zdravom kompromisu, dobrim zakonima i dobrim političkim odlukama.
Pitanje pobačaja, koliko god duboko intimno i privatno, političko je pitanje par excellence i jedino politika i politička procedura mogu i moraju donijeti odluku i za nju snositi odgovornost. A zdrav kompromis u ovom slučaju značio bi imati dobre reproduktivne zakone koji nikoga ni na što ne prisiljavaju, pa niti na “prisilno rađanje” (zašto to ne bismo nazvali i tako), svima omogućavaju dobar život u skladu sa vlastitim željama, potrebama i savješću. I dobru javnu politiku reproduktivnog zdravlja, žena i muškaraca, sigurnu i dostupnu kontracepciju, pa i pobačaj u sigurnim i zdravstveno kontroliranim uvjetima, seksualnu edukaciju oslobođenu predrasuda i partikularnih svjetonazora. Posljedice loše reproduktivne politike, praćene neznanjem i siromaštvom su poznate: u svijetu svakih osam minuta umire jedna žena koja je bila prisiljena podvrći se ilegalnom i nesigurnom pobačaju.
Pobačaj jeste i moralno pitanje, jer zametak ipak nije žir, već potencijalni ljudski život. Za svaku je ženu traumatično i bolno iskustvo, a odluka moralna dilema i pitanje vlastite savjesti. Neželjena trudnoća, najčešće je posljedica neodgovornog seksualnog ponašanja muškog partnera, mogu to posvjedočiti iz vlastitog, i iz iskustava gotovo svake žene koju poznajem, među kojima su mnoge i praktične vjernice. No, žene jesu i moralna bića, sa svim osobinama, pravima i obavezama odgovorne osobe. Crkvene, državne i “stručne” hijerarhije nemaju pravo odricati im to.
Politička odluka kojom se zakonski regulira pobačaj mnogo dublje utječe na društvo i državu nego što bi se to na prvi pogled moglo zaključiti. Opće su poznate pogubne posljedice zabrane pobačaja po živote i zdravlje žena, porast broja mama tinejdžerki, procvat ilegalnog biznisa, odlazak žena u inozemstvo. Zabrane i ograničenja na velika vrata uvode kriminal, korupciju i diskriminaciju, jer će si pravo na izbor moći priuštiti samo boljestojeće žene i obitelji. Ali i jednu specifičnu vrstu hipokrizije i oportunizma koje su već vidljive, iako je na djelu tek moralni pritisak nekih političkih i vjerskih opcija.
Evo primjera: 1995. Dr. Andrija Hebrang, kao tadašnji ministar zdravstva, blizak Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, javno je podržao peticiju Ženske mreže Hrvatske protiv najavljenog restriktivnog zakona o pobačaju. Danas, kao predsjednički kandidat, skolastički ponavlja stav svoje stranke da je zametak “duhovno i genetski živo biće”. S premijerkom Jadrankom Kosor susrela sam se koju godinu kasnije u nekoj TV emisiji koja se bavila sličnim temama. Tom prigodom – doduše izvan studija, ali ne smatram indiskrecijom iznošenje stava visoke dužnosnice vladajuće stranke – rekla je da će se prva suprotstaviti eventualnoj inicijativi za zabranu pobačaja iz HDZ-a. Nadam se da je to i danas njen stav, iako je kao predsjednička kandidatkinja i sama morala ponavljati mantru o “životu od začeća”. Činjenica je da će, ukoliko se pritisak moralne teleologije nastavi, i ako dođe do ograničavanja reproduktivnih sloboda žena, baš ženama u politici postati još teže. Morati govoriti nešto u što ne vjeruju, a nad glavom će im visjet prijetnja da neki žuti medijski investigativac ne otkrije grijeh pobačaja u njihovom, ili u životu njihovih kćeri.
Moralni integritet ministra Milinovića, po struci ginekologa, i članova Etičkog povjerenstva iz Petrove već sada možemo dovesti u pitanje. Ako su dijelili iste znanstvene i duhovne stavove koje proklamiraju danas, a ipak odabrali ginekološku specijalizaciju dok je pobačaj bio legalan i dostupan, ponašali su se kao vegetarijanac koji je odlučio postati kuhar i specijalist u pripremanju bifteka.
