Ovaj je tekst inspiriran sudjelovanjem na regionalnoj konferenciji o pomirenju “Sudjedi, a ne neprijatelji” u organizaciji Centra za nenasilnu akciju iz Sarajeva i Beograda u suradnji s Miramida centrom iz Grožnjana, održane u Sarajevu 22.-26.4.2010.
Naime, kako djelotvoran mirovni rad nije moguće provoditi bez svijesti o rodnim stereotipima i njihovog propitivanja, sudionici konferencije imali su, među ostalim, prilike sudjelovati i na radionici “Kojeg su roda rat i pomirenje?” pod vodstvom Nejre Nune Čengić iz Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Jedno od osnovnih pitanja kojima se ova radionica bavila jest je li pomirenje doista moguće u okviru postojećih društvenih odnosa. Svaka manifestacija ljudskog življenja ima svoju rodnu dimenziju. Ona posebno značajnom postaje u kontekstu rata, post-ratnog života i procesa pomirenja, budući propituje dominantne društvene obrasce.
Uobičajena rodna podjela muškarca određuje kao snažnog, racionalnog, pouzdanog, obiteljskog čovjeka koji je muž i hranitelj obitelji; žena je krhka, emotivna, majka, i ona koja čuva tradiciju. Jedno radioničarsko “putovanje kroz vrijeme” ukazalo je na rodne stereotipe s kojima se suočavamo kada pomislimo na određena razdoblja naše zajedničke prošlosti.
Promišljanjem o minulom razdoblju socijalizam se na našim prostorima pokazao kao jedno, istina ideološki konstruirano, odskakanje od te zadane matrice pa nas često asocira na emancipaciju, ravnopravnost, žena se prije svega doživljava kao “udarnica”, radnica, a potom domaćica i majka. Njezin je položaj aktivno suodređen položajem muškarca kao pravog “patrijahalnog pionira”: on je “udarnik”, radnik, otac, onaj koji je prisutan u javnom prostoru.
U kontekstu rata ove rodne uloge postaju krajnje pojednostavljene. Žena u ratu postaje paradigma majke, žrtva i snaga, stup obitelji. “On” je ratnik, domoljub, spasitelj, agresor i zločinac, “oličenje države”, javna žrtva.
Žene su te koje u ratu ostaju iza muškaraca kao čuvarice doma i ognjišta (tradicije i nacije). Pa se tako i silovanje “drugih” žena smatra najučinkovitijim načinom skrnavljenja teritorija “druge” nacije. Ako je uloga muškarca da brani vlastiti teritorij, onda je i silovanje “njegove” žene njegov neuspjeh da obrani taj teritorij. Činom silovanja pomjera se granica. Silovanje potvrđuje vlastitu (ne)moć, a ženska žrtva otvara novu mogućnost reprodukcije patrijahalne matrice. U post-konfliktnom razdoblju one zadržavaju svoju ulogu supruga/majki heroja, žrtve, onih koje “reproduciraju naciju”. Muškarci su oni koji bi nakon rata trebali biti heroji, očevi nacije, nositelji društvene obnove i političari.
Naš mali radioničarski eksperiment nije rezultirao tako jasnim određenjem post-ratnih rodnih obrazaca. Žena se u post-ratnom periodu određuje i kao sudionica grupa za podršku, ona kojoj se otvara mogućnost stvaranja ženskog prostora i svijet gender-radionica, aktivna u izgradnji mira, ona koja izlazi u javnu sferu i koja je društveno emancipirana. Dok s jedne strane postoji njena “tiha afirmacija”, s druge strane postaje gubitnica svoje u ratu stečene nezavisnosti, i vidljivom postaje duboka podijeljenost ženinog društvenog položaja: obespravljene radnice i dalje postoje uz sve emancipiranije “genderuše”.
Muškarac pak postaje “onaj koji se traži”, koji je podjednako izvrgnut neravnopravnosti, nemoćnosti i agresivnosti post-ratnog perioda kao što su to i žene, ptsp-ovac, “hodajući mrtvac”, konzument i gubitnik, onaj koji je podjednako uključen u razdvajanje i izgradnju mira. Njihove su žene genderuše, a oni “kladioničari”; on sve više prelazi u privatno, izgubljen između tradicionalnih uloga i onoga kako društvo sada izgleda. Moguće je reći da je rat, u svom svom rušilačkom potencijalu, u stanju srušiti i neke partijahalne obrasce: u ratu neke žene po prvi puta postaju “i otac i mati”, hraniteljice i jedine čuvarice obitelji, one traže, zahtijevaju, aktivno sudjeluju u društvenim inicijativama i u procesima izgradnje mira. Ta im se uloga nanovo oduzima jednom kada se počnu graditi post-ratni društveni odnosi. Zato je važno moći uspostaviti pogled na žene koji bi sezao dalje od njezine pozicije bespomoćne žrtve koju je potrebno spašavati. Priznamo li ženama u ratu sposobnost i snagu za djelovanje, moguće je otvoriti vrata i ka njihovoj post-ratnoj ekonomskoj slobodi i nezavisnosti.
Rodni simboli, reprezentacije, odnosi utječu na to da su ljudi mobilizirani za društveni sukob. Rad na promjeni rodnih odnosa i rad na pomirenju povezuje to što i jedno i drugo uključuje rad na stvaranju drugačijih društvenih odnosa i drugačijeg društva. Međutim, tu nema jednoznačnih uputa i nedvojbenih rješenja. Stoga za kraj, umjesto zaključka dva pitanja:
Ako je rat muškog roda kojeg je roda viktimizacija? Niti jednu od ovih odrednica ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo i bez promišljanja. Kao što je već rečeno rat je, ne zaboravljajući pritom destrukciju i zlo koje donosi, moguće gledati i kao rušilački potencijal za stvaranje novoga, nekih novih društvenih odnosa koji neće biti utemeljeni u patrijahalnoj matrici. Viktimizacija se, s druge strane, simbolički uzima kao feminina, ali viktimizacija također može biti način na koji jedna društvena grupa zadobiva moć, žrtve mogu steći moć upravo iz činjenice da su žrtve.
I ne manje važno: uspiju li dvije suprotstavljene grupe pronaći bar jednu jedinu zajedničku točku – a ona označava daljnju reprodukciju patrijahalnog obrasca – trebaju li oni koji nastoje te grupe približiti “dopustiti” ponavljanje patrijahalnog obrasca ne bi li s vremenom pronašli i neke druge stvari koje su im zajedničke i kako bi se s vremenom uspostavio jedan trajniji odnos koji može imati potencijal za rastakanje obrazaca nasilja, diskriminacije i sukobljavanja unutar svakog pojedinačnog društva?
Naime, razgradnja nasilnih društvenih obrazaca posao je za čitavu društvenu zajednicu, proces u koji podjednako trebaju biti uključeni obitelj, sustav obrazovanja i sve društvene institucije. Bitno je da taj proces što prije otpočne.
