Današnji je Globus, a u rekordnom su roku vijest prenijeli i portali, objavio da je Lidija Šunjerga, bivša prostitutka i porno glumica kandidatkinja za gradonačelnicu Kaštela. O Lidiji Šunjergi, redateljica Dana Budisavljević napravila je dokumentarni film “Sve 5!” koji prikazuje priču o Lidiji kao prvoj osobi koja je u konzervativnoj i pretežito katoličkoj hrvatskoj sredini javno progovorila o svom životu. Lidija je s 18 godina kao žrtva trgovine ljudima završila u Nizozemskoj gdje se pod prisilom počela baviti prostitucijom. U Nizozemskoj je snimila i preko 100 pornofilmova. Nakon povratka u Hrvatsku 2001. godine, snimila je jedan i u domaćoj produkciji. Danas je samohrana majka i živi u Kaštelima.
Pročitajte razgovor s Lidijom Šunjergom koji je prije par godina objavio Kupus.net, a evo i što je o Lidiji Šunjergi rekla redateljica filma “Sve 5!” Dana Budisavljević za Filmski.net:
FILMSKI: Tko je Lidija Šunjerga o kojoj si odlučila ispričati priču i zbog čega ona?
Dana: Lidija je za mene prva osoba, dakle, prva Hrvatica koja je javno priznala da je bila prostitutka i da je porno glumica i da je vrlo mlada, s nekih 18, 19 godina traffickirana u Nizozemsku gdje se pod prisilom počela baviti prostitucijom. Nije ona jedina koja je bila prostitutka, niti je jedina porno glumica u Hrvata, ali je jedina koja je o tome progovorila. Meni je to bilo fascinantno, a fascinira me i njen odnos prema sebi, svom tijelu, profesiji i društvu u kojem živi, ali koje je ne prihvaća.
Otišla je iz Kaštel Štafilića, malog mjesta pored Splita, jer nije bila zadovoljna svojim životom, otišla je iz Amsterdama jer više niti tamo nije mogla ostati i vratila se u Hrvatsku, u međuvremenu ostala trudna… no, nema gorčine. Ja nju još uvijek doživljavam kao malu-veliku djevojčicu koja bi negdje gdje je bolji život i bolja zabava. Takav, možda pomalo ‘naivni’ pristup životu zasigurno ima puno loših strana, ali mislim da to nitko nema pravo zloupotrebljavati, a pogotovo ne da te na prevaru odvede u prostituciju. Moj cijeli trud na tom filmu dao bi se svesti pod to da gledatelja pokušavam navesti da razumije, a ne da osudi.
FILMSKI: Kada i kako se desila situacija u kojoj si počela razmišljati o njoj u kontekstu svoje dokumentarne priče?
Dana: Tada kada se Lidija pojavila u Hrvatskoj, krajem 2001. u Nightmare stageu kod Malnara, ja sam već duže vrijeme bila u Amsterdamu, a Nenad (Puhovski op.a.) mi je poslao jedan članak koji je govorio o njoj i sugerirao mi da bi upravo to bila jedna tema za mene. Kada sam se vratila u Zagreb, našla sam se s Lidijom. Dojmila me se i njena priča i ona, vrlo je elokventna, sviđao mi se njen izrazito ponosni gard, ničim nije izigravala žrtvu i bila je spremna svoju priču podijeliti sa širim auditorijem. Što je prizašlo, koliko iz njenog otpora prema okolini u kojoj živi i od koje je nekoć pobjegla, toliko i iz nje same kao egzibicionistkinje vječno gladne pažnje. Naročito me je inspiriralo i to što sam kod nje vidjela i tu neku drugu, ranjivu, ljudsku stranu i učinilo mi se da bez obzira koliko je ta priča za nas ‘obične ljude’ nevjerojatna, da se možemo u strašno puno situacija poistovjetiti s njom. Moja je teza – ‘Svi smo mi negdje Lidija Šunjerga!’
FILMSKI: ‘Sve 5!’ je polako nastajao u razdoblju od neke dvije i pol, tri godine. Što nije malo. Što je razlog tom jednom dužem procesu?
Dana: Kod nas vlada ta iskrivljena percepcija stvari. Dokumentarci se uglavnom rade jako dugo. Možda su neke teme jako zahvalne da ih obradite u pet, šest dana, mjesec, ali kod filmova o ljudima ili nekom fenomenu jako se često ti filmovi rade godinama. Kod nas je uvijek produkcijski teško to izvesti jer to košta pa se često to odradi u kraćem vremenskom razdoblju. Kada obrađuješ nečiju životnu priču, pogotovo kada se radi o kompleksnijoj osobi kao što je slučaj s Lidijom, onda se to ne može odviti brzo. Pogotovo što sam ja u svom slučaju htjela da se sve one ponekad nevjerojatne priče koje ona priča manifestiraju u nekoj životnoj situaciji.
Čekala sam da se pojave situacije u kojoj će njen karakter doći do izražaja, društvena osuda, osuda i bijes njene obitelji. Zato se to razvuklo. No, vrijedilo je jer se cijeli taj proces vidi na filmu i ti kao gledatelj prolaziš kroz jedan vremenski period. Nije ti samo servirana priča i objašnjenje, nego stvarno putuješ s tom osobom. Kreneš s jedne točke i dolaziš do druge. A to putovanje je meni samoj u filmovima uvijek najzanimljivije. S druge strane, u njenoj priči je bilo kakav unaprijed postavljen scenarij bio bezvrijedan, ja sam se cijelo vrijeme morala prilagođavati njenoj priči tj. nepredvidivosti i njenom često kontradiktornom karakteru. Što je i za mene samu, i kao osobu koja se putem susretala s vlastitim predrasudama i kao autora koji se treba snaći u takvoj situaciji, bio veliki izazov.
FILMSKI: Provela si puno, puno vremena s Lidijom. Prošla si s njom različite faze. Prvo te je fascinirala, pa si bila bijesna na nju, bilo ti je žao, a ponekad si je gotovo mrzila zbog nekih situacija u koje te je dovela. Snimanje je gotovo. Da li ste sada u kontaktu?
Dana: Lidija i ja smo ostale u jako dobrim odnosima. Stalno smo u kontaktu, ona dolazi u četvrtak i na premijeru, a u studenom idemo zajedno na amsterdamsku premijeru u sklopu festivala IDFA. Bilo je nužno da se zbližimo jer sam ja veliki dio filma sama napravila. I snimala je doma i na ulici, non stop. Vrlo dobro smo se upoznale za svo to vrijeme. Bilo je i izuzetno teških trenutaka. No, za ovakav film apsolutni je preduvjet bilo i apsolutno povjerenje. Kada je film bio prikazan ove godine na Motovunu, puno je ljudi bilo u nevjerici kako je ona pristala tako otvoreno govoriti o nekim stvarima i dopustiti da se neke stvari prikažu.
