Jučerašnji dan u medijima bio je posvećen kampanji Milana B.. Naime, Milan B., kandidat za gradonačelnika Zagreba i njegov izborni tim došli su na ideju da svoje aktivistice obuku u crvene kombinizone minijaturnih proporcija i štikle te ih pošalju na zagrebački špicu da pridobivaju glasove. Kako smo mi u subotu na istoj toj špici imale naš Stup srama i glasovanje za najseksističku izjavu (na kojem je usput budi rečeno Milan B. osvojio sjajno drugo mjesto s poznatom Šonjo izjavom) imale smo prilike vidjeti njegove aktivistice i već tada čuti i neke prilično šokirane građane. I od onda se spremam napisati ovaj tekst, no nikako da krenem, a da tekst ispadne pristojan (dakle, bez prostih riječi upućenih prema Milanu B.). Pritom sam se uplela u rasprave na jednom forumu i na Facebooku gdje su mi neki pokušali objasniti kako je to sasvim u redu jer eto “sex sells“. Jedan gospodin se potrudio dati i psihičku ocjenu moje ličnosti zaključivši da sam naravno ljubomorna na mlade i lijepe djevojke pošto sama nisam takva. Jasno to je i povezao s tipičnim funkcioniranjem ženskog mozga. Drugi gospodin mi je objasnio da njega takav način prezentacije asocira na reklamiranje reprezentativnih proizvoda kao što su jahte i luksuzni automobili pa je to odlično jer se time Milan B. prikazuje kao jahta ili novi BMW. Usput su mi još pojasnili da je to kampanja i da treba koristiti sva oružja. Tako da uz ljubav i rat u kojem su dopuštena sva sredstva, uzrečici možemo dodati i izbore. Prije tih rasprava još bih i sve to pripisala malograđanštini i primitivizmu Milana B. koji se ne jednom proslavio seksističkim ispadima, ali zahvaljujući spomenutoj gospodi opet sam se podsjetila da malograđanština i primitivizam Milana B. uredno nailaze na plodno tlo. Uostalom, nije čovjek već 8 godina (plus minus koja pijana vožnja) gradonačelnik Zagreba izabran od strane neke mračne sile, već na demokratskim izborima.
Argument da je na taj način sveo aktivistice na obične objekte koji služe za tjeranje krvi u samo jedan dio muškog tijela im se uopće nije činio kao protuargument, nego štoviše kao argument za takvu kampanju. Argument da na taj način Milan B. šalje poruku da za njega postoje samo jedni građani i birači, a to su muškarci, uglavnom su ignorirali, jer očito niti oni baš ne vide neke vajde od građanki i biračica. Dapače spomenuli su kako su neke žene komentirale kako je Milanović zgodan pa da u čem je onda razlika. Osim što Milanović ne šeće uokolo polugol, stvarno nikakva. Argument “kako bi vam bilo da netko vaše kćeri tretira kao animir dame” je uglavnom popraćen time da su njihove kćeri prelijepe i da su oni ponosni na njih, ali naravno ne daju im baš da se slikavaju polugole (ovdje sam im spomenula nešto o licimjerju, ali niti to nije naišlo na plodno tlo). A argument da su time i muški birači svedeni na hrpu testosterona koji isključivo razmišljaju donjim dijelom tijela te da je to izrazito podcjenjivački prema muškoj populaciji je preskakan. Valjda oni sebe stvarno i doživljavaju kao hrpu testosterona. Sve što su imali za reći je eto da je baš lijepo vidjeti mlade i zgodne djevojke kako šeću cestom i pritom pridonose “našoj stvari”. Tu negdje sam odustala od rasprave. Nekim stvarima očito može pomoći samo biologija. A ponekad i izbori. Iako bojim se, ne i u zagrebačkom slučaju.
