Ovaj tekst je potaknut nedavnim tragičnim događajem, pogibijom mladića od 18 godina u zagrebačkom parku Ribnjak. Društvo se okupilo da proslavi rođendan (20.), pojavilo se drugo društvo, kratka glupa rasprava, naguravanje, letve, nož . . . . gotovo.
Sigurno me ta vijest ne bi toliko potresla da moje dijete ne spada u to društvo kao i u sva ta društva koja po parkovima zaposjedaju nekakvu klupu, piju robu iz dućana, puše i druže se. Često ih viđam i to su djeca srednjoškolske i nešto mlađe fakultetske dobi. Mirno stoje u grupama, prkose hladnoći, pričaju, ne proizvode posebnu galamu i nikad ne pjevaju (barem ja to nisam čuo), a ono što ostane iza njih uredno pokupe sakupljači ambalaže od 50 lipa.
Ovdje ne želim ulaziti u svoje osjećaje i ono što bilo tko doživljava kad shvati da je njegovo dijete moglo biti ono kojeg više nema, mislim da je svima i više nego jasno. Volio bih jednostavno to uzeti kao povod za jedno razmišljanje koje će se spojiti s nekim drugim aktualnim događajima kao i s nekim svojim objavljenim tekstovima.
Vijesti koje bih volio povezati u ovom razmišljanju je najavljeno zatvaranje kluba “Močvara” u Zagrebu s rušenjem doma kulture u Pregradi (Strukture srušile “Disko” – objavljeno na pollitika.com), odnosno onim što je zajedničko za oba slučaja.
Gotovo sigurno iza svake od ovih vijesti stoji mnogo raznoraznih događaja i “igara” koje su meni nepoznate ali teško da ono što je tome prethodilo može bitno promijeniti tužnu primitivnost ove realnosti. Na ovo navedeno mogli bi još nadovezati i isto tako aktulna samoubojstva mladih, samoću i prepuštenost samima sebi.
Što je zajedničko domu kulture u Pregradi i zagrebačkoj “Močvari”? To su mjesta – klubovi gdje se okupljaju mladi (i ne samo mladi) i gdje postoji nekakav kulturni program koji je primjeren njihovim interesima. Mjesta gdje mladi rade nešto za mlade. Naravno da ti sadržaji ne pokrivaju interese svih, ali određene grupacije tu sigurno mogu zadovoljavati svoje potrebe i kulturnu znatiželju te pronaći nove izazove i otvoriti, ili barem odškrinuti neka vrata.
Tu bih odmah prevenirao razne dušobrižnike koji će, bez ikakvoga razmišljanja i znanja, ta mjesta spremno proglasiti leglom narkomana, neradnika i koznakakvih poroka i babaroga. Gotovo je sigurno da u takvim mjestima ima i droge i raznih drugih “tekovina” modernog društva ali to sigurno nije nešto čega u parku Ribnjak ili nekim drugim “finim” mjestima ima manje. Negdje u jezgri ovih zatvaranja je upravo takvo “dušobrižničko” ponašanje koje jednostavno ne podnosi ono što ne razumije i ono što ne proizvodi mentalne klonove njih samih.
Ako pokušamo problemu pristupiti iz temelja vjerojatno je prvo pitanje što mi toj djeci danas nudimo kad im se već zatvaraju ili ruše ti klubovi (ma kakvi god bili)? Okupljanje u parkovima, sjedenje u raznoraznim kafićima ili stajanje ispred kultnih kafića kao “Melin” (upravo se zatvara zbog preuređenja a navodno jer je to mnogima smetalo) ili odlazak u klubove tipa “Bogaloo” koji rade od ponoći do 6 u jutro?
Od kulture ili “kvazikulture” postoje još izrabljivački Cinestari koji su izrasli na pepelu starih kinematografa i gdje za 2 sata (15 min reklame 1,45 h film) treba iskeširati 40 kn (30 kn kino + 10 kn kokice ili kola). Malo skupo, a i u kinu nema puno pravog druženja jer tu ipak nije zgodno pričati.
Sve to je prilično nezahtjevno i sigurno ne potiče rad moždanih vijuga, dapače. Ova okupljanja na “čistom zraku” su posebna priča i možda bi bila normalna da se Hrvatska nalazi u Polineziji ili južnim morima ali što kad pada kiša i sve je mokro i musavo?
Ispada da je najbolje kad su svi klinci po kafićima jer je tu zarada najveća (i birtaša i grada). Večernji posjet u pivnicu Medvedgrad pokazat će gomilu klinaca izbuljenih očiju iza litrene krigle najjeftinije pive u gradu (maloljetnici i alkohol – tko im to prodaje).
U nedavnoj prošlosti sam se zbog svog posla dosta motao po većim i manjim mjestima od Međimurja do Like i nešto što me ružno iznenadilo je izraziti problem alkoholizma. Nije jako poznato, ali kad se maknemo iz gradova i uđemo u mala mjesta, a pogotovo u ona izvan glavnih prometnica, naći ćemo izrazito puno alkoholičara, i to vrlo mladih ljudi (malo ih doživi starost). Najčešće iz tih malih mjesta zbrišu žene i ostanu samo muškarci koji naslijede kuću i zemlju (ipak smo patrijarhat) i to nasljedstvo se pretvori u njihovu nesreću.
Jad i čemer dečka od 15 godina koji je završio osnovnu školu (valjda) i sad je upravo došao s njive, izašao iz svinjca ili autolimarske radnje i odlazi u lokalnu birtiju dokazati da je “muško”. Pitanje je što bi taj drugo mogao raditi, pisati svoj blog? Jeli ima kompjuter, ima li internet, zna li pisati?
I koliko godina treba da alkohol učini nepopravljivu štetu, 5, 10, 15 godina? Za 10 godina on će imati samo 25!
U većim gradovima je vjerojatno stvar ponešto blaža ali je daleko od bajke.
Svojevremeno je na mjestu gdje se danas nalazi bajkoviti “Kaptol centar” bila tvornica cipela “Astra”, a u sklopu tvornice asfaltirana površina gdje se mogao igrati nogomet. Tu je gotovo uvijek netko igrao nogomet, barem bi to bilo kad god bi onuda prolazio. Ali igranje nogometa 0,00 kn/h (slovima: nula kuna) a sjedenje u kafiću na istom mjestu danas 15 kn/cola (ili malo pivo).
Svakako je glavni krivac za takvo stanje grad ili lokalna uprava koja isključivo zaradu stavlja u prvi plan bez obzira na nastale štete i osiromašenje kulturnog i općenito neprofitnog prostora kao dijela standardne civilizacijske ponude.
Osnovni problem na koji hoću upozoriti je da se današnjim klincima (a i ne samo klincima) ne daje, a i kad nešto imaju onda im se to oduzme. I što da onda ta djeca rade, motaju se po gradu i traže prostor za sebe makar to bila klupa u parku. Problem nastane kad je ta klupa već zauzeta.
Ako se vratimo na početak ovog teksta, možemo se pitati gdje i kako da netko proslavi svoj 19. ili 20. rođendan?
Što da radi današnja mladež subotom ili utorkom.
Zašto nema alternative sjedenju s čašom u ruci i alkoholom u glavi?
Kao nekakav zaključak uputio bih apel svima onima koji mogu utjecati na promjenu ovakvog plitkog potrošačkog smjera, a to smo svi mi, tko više a tko manje. Nitko u tome nije lišen odgovornosti i toliko nemoćan da ne može baš ništa učiniti, ako ne drugo, barem u trenutku kad su lokalni izbori i kad su svi pozvani da kažu svoje mišljenje.
I ono što je još važnije, ne treba posustati ako rezultati ne budu odmah vidljivi. Na nama je da se ti prostori materijaliziraju i ponude onima koji to žele koristiti, a sami korisnici su najbolji magnet i preporuka za privlačenje novih i tako u nedogled. Trebamo također biti svjesni da će uvijek biti onih koji će se neće htjeti uklopiti i koji će biti nasilnici općih destruktivnih sklonosti. Takvi su uvijek dobar povod za spomenute “dušobrižnike”, međutim logika da se neki prostor zatvori zato što se netko potukao ili se uprasio raznim tabletama je istovjetan logici da se zatvori kiosk zato što je netko ukrao šteku cigareta, a mogao bi to i ponoviti. Može zvučati vrlo crno, ali meni je osobno draže da kad se neko već mora ušlagirati nekakvim tabletama, bolje da to učini tamo gdje ima nekoga tko će mu pomoći umjesto iza nekog žbuna u parku i da ga se pronađe kad okopni i dođe proljeće.
I još na kraju krajeva, takvi prostori su otvoreni cjelokupnoj zajednici i ne postoji nikakav razlog da te prostore ne koriste istovremeno razne generacije i razne grupacije. Možda se baš tu bolje upoznaju i shvate vrijednosti koju imaju u svojoj blizini.
I molim da me se ne shvati krivo, ne smatram da ne treba zatvarati mjesta koja su neadekvatna ili opasna, ali prije nego što nešto zatvorimo treba nešto drugo otvoriti. Nemojmo stvarati beskućnike!
Također, ovo nije nikakav puritanski tekst koji se bori protiv kafića, pivnica, noćnih klubova, kina i sl. dapače, to su mjesta koja i dalje trebaju postojati i koja imaju svoj smisao.
Ono što hoću reći da to ne smije biti jedini mogući izbor.
Zar baš jedina mjesta gdje možemo ići su ona gdje trebamo platiti ulaznicu ili konzumaciju?
(Ovaj tekst je u osnovi pisan za pollitika.com i ovdje je u manjoj mjeri prepravljen i prilagođen za novi život)
Renato Cottiero d.i.a.
