VoxFeminae.net donosi kritiku nove knjige Slavenke Drakulić Optužena koju je prošle godine izdao VBZ.
Ovdašnjoj publici Slavenku Drakulić, jednu od glavnih akterki kulturnog života u Hrvatskoj s gotovo ikoničkim statusom, doista ne treba predstavljati. U svom novom romanu Optužena ponovno se hvata u koštac s tabuima i društvenim problemima. U njemu raspliće sudbinu mlade žene koja nakon dvadeset godina fizičkog i psihičkog zlostavljanja ubija svoju majku. U trenutku kada roman započinje, ona na suđenju sluša iskaze optužbe, nemoćna da im se suprotstavi i javnosti otkrije pravu istinu o grotesknom odrastanju u kući svoje nasilne majke i njenih jednako poremećenih roditelja. U njenim sjećanjima oblikuje se slika o zastrašujućim traumama i razorenom životu.
Uvijek aktualna, proza Slavenke Drakulić predstavlja problem o kojem se kod nas radije ne govori; ugroženost djece i žena od obiteljskog nasilja, i percepciju žena koje se bune protiv njega. Odnos majke i kćeri i tendencija da se nasilje prenosi s generacije na generaciju prikazani su bez oklijevanja i s brutalnom preciznošću. Prolazeći mučne prizore kojima roman vrvi, nemoguće se oduprijeti osjećaju gnušanja i stida – čime autorica postiže svoj cilj. Naime, krivci u ovom slučaju nisu samo zlostavljači, već i šire društvo koje ništa ne poduzima da pomogne žrtvama. Postavlja se pitanje zašto svi, od profesora do doktora, od susjeda do prijatelja, objeručke prihvaćaju neuvjerljiva objašnjenja stalnih ozljeda i psiholoških poteškoća. Odgovor je, tvrdi autorica, da nikoga nije briga, ni društvo, ni državu, ni pojedince, za probleme svojih najranjivijih članova. Upadljiv je i jaz između javne percepcije optužene te onoga što saznajemo iz njenih iskaza.
Na jednoj razini, dakle, roman ostvaruje svoju svrhu kao politički motiviran, angažiran tekst. No ja sam osobno uvijek sumnjičava kad do desete stranice znam tko su svi likovi, što ih pokreće, što njihova autorica misli o tome, ali i što želi da mi mislimo. Uz to, poput mnogih predstavnika svog (feljtonističkog) žanra, usmjeravajući se potpuno na jednu dimenziju, ona zapostavlja druge elemente, poput strukture i karakterizacije likova. Za početak, problematičan je izbor naracije u prvom licu s obzirom na to da je glas pripovjedačice relativno nedefiniran. Jezik kojim govori formalan je i neosoban, pun retoričkih pitanja: Je li to zato što odbijam priznati krivnju? Je li moguće ubiti majku i ne osjećati se krivom?, i upadljivo više pripada autorici koja se za svojim radnim stolom pita kako bi na nešto reagirao njen lik nego asocijalnoj, traumatiziranoj žrtvi kojoj nije dozvoljen emocionalni razvitak.
{slika}
Nejasna je i funkcija izdvojenih dijelova napisanih u trećem licu koja prepričavaju najtraumatičnije trenutke njenog djetinjstva. U jednu ruku, protagonistica nam kaže da ne voli razmišljati o djetinjstvu, pa bi se ti dijelovi mogli pripisati potisnutim sjećanjima, no često se referira na njih opet u prvom licu. Primjerice:
Cijelu noć slušala je njihove glasove iz druge sobe… Mama ju je čvršće primila za ruku. Odjednom više nije željela prijeći na drugu stranu […] Sjećam se, te kasne večeri stajale smo pred vratima stana maminih roditelja, koje smo rijetko viđali.
Međuodnosi likova uvjerljivo su opisani; majčina opsesija bivšim mužem kao jedinim elementom života izvan kontrole svojih roditelja, njen patološki odnos s vlastitim roditeljima koji prenosi na svoju kćer, djetetove fizičke i psihološke reakcije na strah i nasilje te nesavladiva potreba da zadovolji i usreći roditelje… Međutim, izvan tih odnosa likovi se ponekad čine tanki i dvodimenzionalni poput kulisa. Majka je tipična femme fatale kakvu ćemo prije naći u kakvom starom špijunskom filmu nego zagrebačkoj birtiji (Za nju ne postoji ni kavana, ni ljudi oko njih, pa čak niti muški pogledi koji je svlače, zadimljeni prozor, zveckanje čaša i prigušeni glas zanemarene pjevačice – sve to nestaje u vatri njihovih dodira).
Baka je zla vještica iz bajki, a otac klišej sitnog kriminalca i varalice bez savjesti koji zna samo uzimati, isisavajući život iz žena u neprekidnom i besmislenom nizu. Scene u kojima on dolazi po majku u crvenom kabrioletu, njena kosi vijori na povjetarcu pod crvenim šeširom i njihova strasna veza koja se vremenom pretvara u opsesiju i proganjanje dobro funkcioniraju u film noiru ali ne i u knjizi koja pretendira na realnost a praznine popunjava kulturnim stereotipima.
Ono s čim ostajemo na kraju je solidno štivo s važnom porukom, no mene ipak muči jedno pitanje: hoće li se ono čitati i jednom kada (ili ako!) se situacija s pravosudnim sustavom i općenito položajem žena u društvu popravi; ima li dakle onu trajnu umjetničku vrijednost koja nadilazi vrijednost društvene kritike? Politički angažman je obilježje mnogih vrhunskih književnih djela, no to nije razlog zašto ih pamtimo i čitamo. Nešto u samoj priči i likovima koji je doživljavaju mora ostaviti traga na nama; mora pokazati tragove iskustva u isto vrijeme univerzalnog i potpuno specifičnog. No koliko upečatljiv može biti lik smišljen samo da bi se potegnula rasprava ili dokazalo stajalište o moralnom pitanju? Nesretnoj, optuženoj protagonistici ovog romana nedostaje boje i života da bi se njena sudbina doista urezala čitatelju u pamćenje. Tko bi zaboravio jezive djevojčice iz Nebeskih Stvorenja, Bonnie i Clydea, Lisbeth Salander, ubojice iz Capoteovog Hladnokrvnog ubojstva? Drakuličkina pak gomoljasta protagonistica ostaje biće nedovoljno razvijeno i osuđeno na kratku slavu kakve prave sudske medijske zvijezde.
