Saću Bikić iz Odžaka, zatekli smo u njenom plasteniku. Vrijedno je radila u njemu, čisteći malo zaostale trave. Divila se izgeldu svog paradajza. Iza plastenika, pokazala nam je parcelu sa zasađenim krompirom. Ova žena, danas živi sa unukom. U ratu, otišla je iz Odžaka i ponovo se vratila 1997. godine.
Nakon povratka, nije imala puno izbora. Kaže da je svašta radila kako bi došla do nekih para.
“Brala sam orahe, sakupljala željezo…Sve sam radila”, govori Saća. U razgovoru smo saznali da je relativno rano ostala udovica, da je njen suprug radio i da je imao 20-ak godna radnog staža, ali, kako nam je rekla, ona nikada nije stekla pravo na penziju.
I kako to obično biva, u jednom momentu, nešto što je loše, bude zamjenjeno nečim potpuno drugačijim, nečim što daje novu nadu.
Zahvaljujući projektu CRS-a, u okviru RSP (Regionalni stambeni program), najugroženijim korisnicima rekonstruisane su kuće. Ovo se radilo u okviru projekta “Integrisana podrška raseljenim osobama i izbjeglicama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji”.
Saći je kroz ovaj projekat, obnovljena kuća u novembru prošle godine, a ove godine je dobila plastenik.
Kaže da joj za sada sa tim dobro ide. Ustaje rano, dok ne otopli, a zatim opet popodne. Obrađuje, čisti travu oko korijena paradajsa, a uskoro očekuje i prve prinose.
“Borim se, kako ono kažu ljudi… Borim se i za kuću i za da ovo održavam. Nadam se da će biti dobro”, kaže Saća.
Ona je samo jedna od desetak povratnica koje su krenule u proizvodnju povrća iz plastenika. Kroz CRS-ov projekat, sve one su dobile teortska, ali i praktična znanja kako bi njihova proizvodnja bila što uspješnija. Prema procjenama, iz ovih plastenika se očekuje prinos od 1000 kg paradajza i 500 kg paprike, što je sasvim dobro za nekoga ko se po prvi put bavi proizvodnjom na ovaj način.
Povratnice iz Odžaka su povrtarsku proizvodnju shvatile veoma ozbiljno. Tamo postoji i Udruženje žena “Ravnica” koje je osnovano prije nekih par godina. Predsjednica ovog udruženja, Ilinka Stanić, trudi se da obiđe svaki plastenik, pomogne, interveniše, ili bilo šta drugo uradi, samo da bi svaki plastenik bio dobar.
Takođe povratnica, Ilinka kaže da su se žene okupile oko ovog Udruženja, da bi se bavile povrtarstvom i da im dobro ide.
“Ovo što mi radimo je jako pozitivna priča. Žene nisu dolazile do izražaja, nismo se nigdje prepoznavale, a onda sam donijela odluku da osnujem udruženje da bi žene bile prepoznatljive i da se vidi koliko žena vrijedi”, kaže Ilinka.
U Odžaku, kaže ona, ima jako plodne zemlje koju treba iskoristiti. Nisu znale kako, ali onda je došla ideja da se krene u plasteničku proizvodnju. Na početku je bilo problema oko osnivanja udruženja, jer je neka od članica trebala prihvatiti tu odgovornost da vodi udruženje. Na kraju je Ilinka to prihvatila i udruženje vodi veoma uspješno zajedno sa svojim sugrađankama. Nakon dvije godine, Ilinka je prava liderica sa svojim ženama i zaista su pravi primjer kako se može dosta uraditi uz dovoljno truda.
{slika}
Jedna od žena koja takođe danas radi plasteničku proizvodnju je i Aida Rajkovačić. Takođe povratnica koja se u Odžak vratila 1998. godine. Prije nego što je krenula da uzgaja papriku i paradajs u plasteniku, radila je skoro 10 godina u kladionici.
Kada više nije mogla tamo izdržati, otišla je i odlučila da sve promjeni.
“Ovo nisam nikada radila. Eto, snalazim se… malo maminih savjeta, malo sa druge strane… Ide”, govori Aida. Pomažu joj i djeca, kaže najviše oko zalijevanja, a i međusobno se razmjenjuju savjeti o uzgajanju povrća unutar same zajednice.
Baš kao i Aida, sve druge žene su pune očekivanja. Prva im je godina, ne znaju šta će biti, ali ulažu puno nade da će proizvodnja krenuti i da će svoje proizvode uskoro ponuditi svojim sugrađanima i sugrađankama.
Odžak je vrlo specifična sredina i primjer je dobre prakse povratničke sredine. Tamo za sebe kažu da su svi povratnici. U prvim poslijeratnim godinama kada su ljudi polako počeli da se vraćaju, pa sve do danas, ljudi su uspješno izbjegli svaki problem koji je karakterističan za povratničke sredine.
Nije bilo problema, niti međusobne netrpeljivosti koja je i danas karakteritična za neke povratničke sredine. Svi su shvatili da imaju iste probleme i nastojali su da ih zajednički rješavaju. Nije bilo govora mržnje, nije bilo napada, ljudi su radili i pokušavali da ponovo izgrade Odžak.
Danas, u ovom malom mjestu, surađuju svi, baš kao Ilinka, Saća i Aida.
Tekst je nastao u okviru projekta “Zaštita marginaliziranih zajednica: poboljšanje primjene regulacije o zločinu iz mržnje u Bosni i Hercegovini“, a kojeg implementira Sarajevski otvoreni centar u saradnji sa Misijom OSCE u BiH, a finansijski podržava Stalna misija Kraljevine Nizozemske pri OSCE u Beču.
