Svima čija se promišljanja tek usputno okrznu o antirodne pokrete učinit će se da iza njih ne stoji koherentan, sadržajan pogled na svijet. Konačan izlazak udruge U ime obitelji iz ormara izvrdavanja, označen zahtjevom za kriminaliziranjem pobačaja, donekle potvrđuje takav dojam. Ako se u trinaest godina postojanja udruga i dalje okuplja oko narušavanja zakonski zajamčenog prava žena, priručnik antirodne ideologije mora da je vrlo lako štivo.
Ipak, izostanak političke imaginacije ne podrazumijeva i izostanak vizije, a kamoli tek strategije njezina postizanja. Pokazuje to već i usporednost slogana kao što je „prvi korak je Zakon“ s rekordnim odazivom na ovogodišnji Hod za život.
Prvi korak je jezik
Do trenutka kada se, 2017. godine, Ustavni sud odazvao na prijedloge za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, pojedinke i udruge u sedam su navrata iziskivale reviziju ovog pravnog akta kojim se štiti prekid trudnoće na zahtjev. Među njima je bila i družba Željke Markić, no cjelinu naličja kakvo je predstavljala javnosti i dalje nije mogla podvesti pod jezik restrikcija. Činjenici da oko tri četvrtine građanki i građana ne vidi ništa sporno u ženinom izboru o vlastitoj trudnoći pridružila se činjenica da je neusklađenost prijepornog Zakona s novim državnim uređenjem Ustavni sud detektirao tek u formalnom smislu, naloživši Hrvatskom Saboru izmjene svedive na terminološko osuvremenjivanje.
Trebalo je, prema tome, program obložiti premazom prava i humanitarnosti kako bi se diskurzivno klatno pomjerilo udesno. Odnedavno je, ističe za Libelu politologinja Maja Gergorić, taj premaz nadopunjen i feminističkim vokabularom.
„Domaćem je antirodnom pokretu od samog početka, tih ranih 2010-ih godina, bilo jasno da ne može tek tako kontrirati feminističkom aktivizmu u čijem je središtu žena. Bilo je potrebno osmisliti vlastiti centar, a njega su našli u nerođenom djetetu koje treba zaštititi. No, kako bi premostili razliku između nerođenog djeteta i žene, uveli su ideju prisile. Prisila dolazi od okoline, partnera, države, nedovoljnih životnih standarda… Svi sile tu ženu da donese krivu odluku, a ona sama je neinformirana. Koncept nasilja tako je izbrisan i zamijenjen tom misterioznom prisilom od cijeloga društva“, kazala je Gergorić.
Pribrojan projektnom izričaju NGO scene, koju teraformiraju upravo ta konzervativna pregnuća, ovaj lingvistički razvoj mora da upućuje na izvjestan dosluh s društvenim pitanjima, na sadržajnost veću od ustrajanja u zabrani pobačaja. Kakvu, stoga, sliku ocrtava?
Nekultura života
Naizgled se ta slika gradi naopačke, zbog čega bi i od metodoloških neslaganja mogla potjecati njezina antipatija prema Zakonu o zdravstvenim mjerama. Dok se ovim prežitkom jugoslavenskog zakonodavstva abortus tretira kao dio širih promišljanja o reproduktivnoj politici, hodatelji za život podređuju mu cijeli svoj ideološki projekt, sileći nas na pitanje imaju li s njima povezane kampanje ikakvu supstancijalnost ponad embriocentrizma.
Nije da je on sam potpuno lišen raznolikosti: osim molitvenih bdjenja ispred bolnica, štit protiv obmanjivanja žena učvršćuje se i inicijativama koje uz svoju savjetodavnu funkciju zbilja servisiraju trudnice i majke. Sigurna kuća udruge Betlehem, primjerice, pruža „razne oblike stručne pomoći“ žrtvama nasilja; U ime obitelji stvorilo je mrežu podrške ženama suočenima sa spontanim pobačajem ili teškim prenatalnim dijagnozama u slučajevima željenih trudnoća, a organizacije poput Obitelji 3plus svojim članicama nude kartice s popustima za čitav niz usluga, od telekomunikacija i autoškola preko zabavnih parkova sve do proizvoda iz Dubravice.
Međutim, ni ova nastojanja ne zbrajaju se u mnogo više od plošnih predodžbi o svemu što život jest. Vječito fiksirana na začeće, ostavljaju gotovo skolastički dojam, jer istinska kultura života, kultura života kao praxis, uključuje i staranje za taj život jednom kada se on počne rastvarati u svoj svojoj tegobnosti i zamršenosti.
A izim povremenih istupa poput onog Domovinskog pokreta o važnosti ažuriranja procedure posvajanja ili pak dušebrižništva za nerođenu djecu s Downovim sindromom, sustav skrbi za nezbrinutu djecu ili, recimo, položaj osoba s invaliditetom vrlo su rijetko vidljivi u javnosti kao predmet neokonzervativnih zalaganja.
Ukoliko kulturu života načas i svedemo na kulturu ljudskog rađanja, ipak bismo od nje očekivali veću pažnju prema temama poput opstetričkog nasilja, koje, prema novijim studijama, doživljava više od polovice pacijentica diljem svijeta. Štoviše, u otprilike 14 posto slučajeva iskustvo fizičkog zlostavljanja, ponižavanja, nemara i prisilnih intervencija tijekom perinatalne skrbi može izravno dovesti do razvoja tokofobije, intenzivnog straha od poroda. Tko progovara o ovom strukturnom problemu? Feministkinje. Čak je i prevencija trudnoće, izravno povezana sa snižavanjem abortusa, izbačena iz onog idejnog siromaštva. U razgovoru o mogućim mjestima suradnje, teologinja i aktivistkinja Lana Bobić prisjeća se vlastitih pokušaja dopiranja do fetusnih borkinja.
„Svojevremeno sam ih pitala zašto ne bismo radili na suzbijanju pobačaja kroz besplatnu i javno dostupnu kontracepciju. Nisu htjeli, jer se protive i kontracepciji kao takvoj te umjesto nje propagiraju apstinencijski seksualni program i brojanje plodnih dana. Znamo da se na takve metode ne možemo osloniti i da one nisu znanstveno potkrijepljene kao dobra rješenja. Znamo da u smanjenju broja pobačaja pomaže sveobuhvatna seksualna edukacija – a antirodni akteri svima će prvi skočiti za vrat kada se takvo što spomene“, objašnjava Bobić.
Antirod i antidemokracija
Korake prema postizanju svoga cilja neokonzervativne silnice ne poduzimaju širenjem znanja, nego sužavanjem mogućnosti. Zato su dosadašnji diskurs i prilagođavali pulsu naroda bez da ga potkrepljuju sistemskim razmatranjima reprodukcije i njezinih nositeljica. Zato napadaju sveučilišta na temelju uvrijeđenosti, a ne akademske kritike. Zato i dalje inzistiraju na mijenjanju Zakona o zdravstvenim mjerama, čak devet godina nakon što je Ustavni sud zaključio kako su njime dobro balansirana prava majke kao postojećeg te zametka kao budućeg pravnog subjekta.
„Njih ne zanimaju suradnja i dijalog“, naglašava znanstvenica i franjevka Rebeka Anić, „jer u tome gube svoj identitet.“
Uzeto zajedno s tradicionalizmom, strahom od mnogolikosti roda i odbacivanjem slojevitih prepleta želja, ograničenja i potencijala koji tvore našu dijeljenu stvarnost, protivljenje abortusu više se ne može smatrati krajnjom svrhom koliko ključem za preustroj društva. Antirodno tako postaje antidemokratsko. Anić dodaje da se iz tog razloga njegovi zagovornici, samoprozvani zaštitnici demokracije, oglušuju na sve stavove drukčije od vlastitih.
„Kada bi pokušali pregovarati s različitim društvenim čimbenicima, svjetonazorima i sl., to bi podrazumijevalo zajedničko traženje rješenja, što njima nije potrebno. Iz djela Judith Butler izvući će jednu rečenicu, krivo je protumačiti i krenuti u napad. Istanbulsku konvenciju neće pročitati u cjelini, nego će se uhvatiti za riječ „rod“ i cijeli dokument proglasiti rodnom ideologijom, a vi možete govoriti što hoćete, neće vas čuti. To znači da oni imaju neki drugi cilj, a preko ovih pitanja idu prema njemu“, kazala nam je Anić.
Na kome da leži biološka i socijalna reprodukcija?
Svijet sagrađen po mjeri Željke Markić nije, dakle, svijet pluralizma, skrbi i suradnje. Naprotiv, Lana Bobić drži da je on više nalik Sluškinjinoj priči Margaret Atwood: „Za opis idealnog društva ovih pokreta ne trebamo ići dalje od Atwoodina romana. Oni teže isključivo autoritarizmu kroz kontrolu reprodukcije. Ali, kreiranje boljeg svijeta nije tek pucanje u prazno. Imamo podatke koji nam pokazuju kako se smanjuje broj pobačaja, u kakvim su društvima ljudi sretniji i kada se odlučuju na više djece. Zašto ne idemo tim smjerom? Zato što se sustavi u kojima živimo održavaju parazitiranjem na neplaćenom reproduktivnom radu žena. Antirodni pokreti ne brinu o fetusu i djeci, već ih instrumentaliziraju s ciljem kontrole žena.“
Utoliko je znakovita i jedna od rijetkih mjera koja je osvojila od začeća pulsirajuća srca nove desnice: roditelji odgojitelji. Posrijedi je status kojim skrbnik ili skrbnica troje ili više djece ostvaruje pravo na novčanu naknadu do trenutka kada najmlađe dijete navrši 15 godina. Uvodi ga Grad Zagreb pod mandatom Milana Bandića 2016. godine a osjetno reducira Tomislav Tomašević 2021. godine.
Antifeminističke medijske ekspoziture nastavljaju žalovati nad sudbinom roditelja odgojitelja, smatrajući mjeru presudnom u demografskoj, a posredno i duhovnoj regeneraciji domovine.
Iz samog razmjera te reakcije možemo zaključiti da nije riječ tek o granici do koje se napinju maštalačke vijuge njezinih pobornica, već i o sinegdohi cijele antirodne vizije. Vizija je to, ističe feministički kolektiv fAKTIV, sazdana od jasnih, hijerarhijskih principa.
„U idealu antirodnih pokreta najveći dio skrbi za djecu, starije i nemoćne vraća se u privatnu sferu, odnosno u obitelj, a unutar obitelji gotovo u pravilu na žene. To ne znači nužno potpuno ukidanje socijalne države, ali znači njezino preoblikovanje i brutalno sakaćenje tako da prije svega podupire tradicionalni obiteljski model. O toj se viziji često govori kroz jezik slobode, izbora i demografske obnove, dok se puno rjeđe govori o tome tko će konkretno obavljati sav taj rad skrbi i pod kojim uvjetima. Odgovor je žene. Same, u kući i besplatno“, kazale su nam Faktivke.
Organiziranje života na temelju nuklearne obitelji ne iziskuje bogat politički imaginarij. Umjesto istraživanja pravednijih oblika raspodjele reproduktivnih dužnosti, dovoljno je njezino vraćanje u okvir pojedinačnih kućanstava shodno vertikali bog – čovjek (muškarac) – priroda (žena). Kontroverzni prozori za bebe, krizni anti-choice centri i različiti oblici materijalne i savjetodavne podrške trudnicama iskušavaju plasticitet javnoga mnijenja gradeći vlastite infrastrukture u kojima se skrb i njega još snažnije prebacuju s države na obitelj. Iz tog razloga ovakva kontrarevolucija naprosto cvjeta u neoliberalizmu.
Ekumenizam starog i novog novca
Sve moje sugovornice naglašavaju da je za razumijevanje antirodnih pokreta nužno uvidjeti njihov transnacionalni karakter. Iste godine kada se oformljuje udruga U ime obitelji, tristotinjak grupa i moćnika iz Amerike, Europe i Rusije okuplja se u organizaciju pod nazivom Agenda Europe. U studiji The Next Wave, velikodušno postavljenoj na stranicu Narod.hr, istraživač Neil Datta opisuje Agendu Europe kao jedan od ključnih čvorova šire transnacionalne mreže koja podriva desetljećima stjecana ljudska prava u području seksualnosti i reprodukcije te želi provesti dugoročnu autoritativnu transformaciju Europe. Metode kojima se to postižu možemo iščitati kako u krijumčarenju neofašizma kroz jezik obiteljskih vrijednosti, tako i u metastaziranju prava na vlastito izražavanje, nalik rađanju tiranije iz demokracije u Platonovoj Državi.
Između 2009. i 2018. godine oligarsi, tehnološki baruni, industrijske elite i aristokratkinje u središtu ove globalne mreže ulažu preko 700 milijuna dolara u uspostavljanje paneuropske, pseudokatoličke, ultradesničarske alijanse. Prema Dattinim podacima, od 2019. do 2023. godine ta se svota penje do 1.18 milijardi dolara. Strategije im nisu fiksne; s najviših instanci lokaliziraju se ovisno o kontekstima pojedinih država, pa tako u Hrvatskoj obuhvaćaju imitiranje progresivnih taktika, savez s desnim političkim strankama te integriranje u formalna državna tijela. Antonija Petričušić i Danica Delić u istraživanju pravnog aspekta domaćih klečateljskih i moliteljskih udruženja objašnjavaju da ona ne niču u političkom vakuumu.
Štoviše, dodat ćemo, orkestrirana su u onom udaljenom bjelokosnom prostoru što ljubavlju za apsolutnom moći rastače sva geopolitička i konfesijska neprijateljstva.
Ne uvezuje li se ovaj projekt gotovo bešavno u doba tehnokracije onkraj demokratskog nadzora, doba financijalizirane ekonomije što državu pretvara u bankovnog žiranta a njezinu socijalnu i redistributivnu funkciju, prethodno delegiranu civilnom društvu, u kreditne cifre?
Življena radnička i reproduktivna aktivnost mora se tada prevoditi u rodno binarne termine kako bi unaprijedila protoke kapitala. Sveopći strah od katastrofa suvremenosti, poput klimatskog rasula, ratnih razaranja, genocida i ekonomske krize, preusmjerava se u netrpeljivost prema onima čiji zahtjev za temeljnim ljudskim dostojanstvom ima snagu otvoriti prozor prema nekoj podnošljivijoj budućnosti. A takva budućnost sigurno nije antirodna.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
