‘Mi žene znademo, da ćemo i mi jedamput ući u Hrvatski Sabor, ali budućnost će vas našeg naroda možda jednom zvati na odgovornost, što nam ta vrata ne bijahu otvorena sada, u doba kad je naš narod najviše stradao i najviše trebao rada i pomoći, da se opet digne, osvijesti i zakorači putem k slobodi.
Dajte nam prava i tad ste nam dali dužnosti!’
– iz ‘Adrese hrvatskih žena’ upućene Hrvatskom saboru 1917. godine
28. studenog 2012. održana je svečanost prigodom imenovanja prostora za rad predstavnika i predstavnica medija u Hrvatskom saboru Novinarskom sobom “Marije Jurić Zagorke”. Okupljenim zastupnicama i zastupnicima obratili su se predsjednik Hrvatskog sabora, Josip Leko, predsjednica Centra za ženske studije, Rada Borić, voditeljica Programa “Zagorka” u Memorijalnom stanu MJZ, Sandra Prlenda te predsjednica Hrvatskog novinarskog društva, Slavica Lukić.
Inicijativu za imenovanje Novinarske sobe u Hrvatskom saboru imenom Marije Jurić Zagorke pokrenuo je Centar za ženske studije zajedno sa Klubom zastupnika SDP-a, a ista je prihvaćena 24. svibnja, 2012. godine.
Slijedi govor Sandre Prlende sa današnje svečanosti.
Više je razloga zbog kojih smatramo da je Marija Jurić Zagorka zaslužila spomen u zgradi Hrvatskog sabora. Povezanost njezinog novinarskog i političkog angažmana u više je epizoda došlo do izražaja upravo u instituciji Hrvatskog sabora.
Tekstovi Marije Jurić u Sabor su ušli i prije same osobe. U vrijeme kad žene nisu imale niti političkih prava, niti, veliki broj njih, pravo izbora o vlastitom životu, Zagorka je sa žarom i ustrajnošću prelazila granice postavljene njezinom spolu. Prisilno udana za Mađara u 17. godini, nakon što su je roditelji povukli iz redovnog školovanja, koje kao djevojka nije ni mogla nastaviti na višoj razini u svojoj domovini, Marija Jurić je nastavila pisati – i to političke tekstove o lošem stanju Hrvatske unutar zajednice s Ugarskom i slati ih u Budimpeštu oporbenim novinamaMagyar Hirlap i Budapester Tagblatt. Bila je još tinejdžerka.
11. siječnja 1895. o njezinom anonimnom članku Korbač i zob raspravljalo se u Hrvatskom saboru jer je oštro kritizirala i mađarone i nemoć hrvatskih stranaka da se odupru politikama mađarizacije. U svojim memoarima s užitkom piše o tim svojim počecima anonimne dopisnice.
Iz braka je doslovno pobjegla i došla u Zagreb, odlučna živjeti od vlastitog rada, dakle novinarstva i pisanja. Imala je tada 22 godine. Strossmayer se zauzima za nju i zapošljavaju je uObzoru kao “političkog suradnika i referenta mađarsko-hrvatske politike.” Po toj je činjenici Marija Jurić Zagorka kao žena naša prva profesionalna novinarka, zaposlena s normom od 500 redaka na dan i poslovima korekture koje su joj pridodali.
Svojim se angažmanom na više strana bori protiv njemstva, mađaronske politike i spolne diskriminacije, odnosno, kako ona kaže, “protiv postojećeg društvenog nepisanog zakona, da ženi nema mjesta u javnom radu”. Koristeći “galeriju za općinstvo” u Hrvatskom saboru potajno je vodila bilješke o sjednicama na temelju koji su se dopunjavali izvještaji redovnog izvjestiteljaObzora, muškarca.
Nakon pobjede hrvatsko-srpske koalicije nad mađaronima, 1906. godine Zagorka je kao dopisnicaObzora poslana zajedno s 40 delegata Hrvatskog sabora na svečano otvorenje zajedničkog Sabora u Budimpeštu. Iako je tamo kao ženu također nisu pustili u novinarsku ložu, na intervenciju vođa koalicije predsjedništvo parlamenta odobrilo joj je ulazak i tamo se pojavljuje prvi put javno kao politička izvjestiteljica u parlamentu, izazvavši senzaciju među stranim novinarima. PariškiFigaro piše: “Tamo sjedi mlada Hrvatica, izvješćuje zagrebački Obzor, informira svoje [strane] kolege i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Evropi.”
Nakon tog proboja u inozemstvu bilo joj je dopušteno javno sjesti na novinarsku galeriju Hrvatskog sabora i ostala je izvjestiteljicom sve do kraja prvog svjetskog rata i ujedinjenja u Kraljevinu SHS. Izvještavala je i s poznatog Friedjungovog procesa u Beču 1908., a među važnim trenucima novinarske karijere jest i osnivanje Hrvatskog novinarskog društva 1910. godine kad je bila jedna od desetak osnivača društva koje je za cilj imalo zaštitu profesionalnih interesa i prava novinara.
Na kraju, dodat ćemo i još jednu važnu saborsku raspravu u kojoj je Zagorka sudjelovala, ovog puta ne kao novinarka, već kao jedna od autorica “Adrese hrvatskih žena upućene 1917. godine Hrvatskom saboru” vezano uz raspravu o ženskom pravu glasa – raspravu koja 1917. nije urodila pozitivnom odlukom, već ju je donio tek ZAVNOH 1945. godine. U tom tekstu na izrazito moderan način Zagorka argumentira osnovanost zahtjeva za priznavanjem političkih prava odnosno priznanjem žena kao punopravnih građanki. Od autorice anonimnog novinskog članka, preko izvjestiteljice, do autorice jednog od najvažnijih političkih tekstova u hrvatskoj ženskoj povijesti, Zagorka je u Hrvatskom saboru u dvadeset godina prešla jedan dug, važan i nedovoljno poznat i priznat put.
