Hrvatska je u srpnju 2009. godine dobila jedan od najkonzervativnijih Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji u Europi. Prije tog zakona Hrvatska je bila među pionirima medicinski potpomognute oplodnje. Kako bi se medicinski potpomognutu oplodnju podredilo volji klera u našoj sekularnoj državi, ograničilo se dotadašnju praksu posebice što se tiče doniranja jajnih stanica i zamrzavanja embrija. Veliki dio zakona je u svojoj suštini diskutabilan, no dio koji je pogodio najviše parova je onaj koji se tiče odbacivanja savršeno dobrih jajnih stanica nakon bolne i teške hiperstimulacije (prilikom koje tijelo izbacuje veći broj jajnih stanica u kratkom roku) kojoj prethodi dugotrajna hormonalna terapija. Unutar jednog postupka se u maternicu mogu vratiti samo tri oplođene jajne stanice, dok su ostale beskorisne jer zakon brani oplođivanje preostalih i zamrzavanje embrija. Embrij je živo biće koje ne smije patiti. Nije uzeto u obzir da je nakon odmrzavanja embrija isti, ukoliko je u početku bio zdrav i dalje potencijalno dijete. Dakle, zamrzavanje embrija ni na koji način ne može se smatrati ubojstvom čak niti u fundamentalističkom shvaćanju vjerskih postulata. Nije razmotrena niti psihoza kroz koju žena i muškarac, da bi došli do tog stadija MPO-a, moraju proći. Kako bi, ukoliko transfer embrija ne uspije, sve morali ispočetka.
Nakon što je zakon izglasan, započela je i seoba parova koji nastoje začeti dijete putem MPOa van Hrvatske. Zahvaljujući HDZ-ovoj Vladi Slovenija i susjedne zemlje profitirale su od izmjena zakona.
Kako je bilo i najavljeno, SDP je dolaskom na vlast započeo sa obećanim izmjenama nazadnog zakona. Srećom, ovog puta je ministar zdravstva, doktor Rajko Ostojić, čovjek otvorenija uma, te se, sukladno vremenu u kojem živimo, očekuju konstruktivne izmjene koje neće nikoga diskriminirati i neće potencirati neuspjeh postupaka, već će dozvoljavati sve one radnje, koje unutar granica dostojanstva osobe, mogu pomoći u ostvarenju dugo iščekivanih trudnoća.
No najavljene su izmjene izazvale i protureakciju organiziranu u inicijativu “I ja sam bio embrij” u kojoj nekolicina fundamentalista, ojačanih viškom vjerovanja i manjkom informacija nastoji potkopati sva nastojanja da se u javnost iznese realna slika naodrživosti i alogičnosti sadašnjeg zakona. Često uz teme koje otvaraju prostor razgovoru o homoseksualnosti ti isti “embriji” koriste rečenicu: “…da, ali u svoja četiri zida.”. Zašto isto ne bi isto primjenili i za svoja religijska uvjerenja? Uz to što njihovo djelovanje, za razliku od života LGBTIQ osoba, apsolutno vrši utjecaj na tijek života ljudi koji ne dijele njihove svjetonazore. I samo žele imati dijete. Vjera je privatna stvar, želja za djetetom je iskonska i neutaživa, na Zakonu je da regulira pravila koja nikome ne oduzimaju mogućnosti.
Neutemeljeno vjerovanje da život nastaje spajanjem dviju stanica, molitva i dvojaki visoki moralni standardi – u redu, ali u vaša četiri zida, molim.
