Ovo je ulomak poglavlja ‘Kritika političkog savezništva’ (A Critique of Ally Politics) iz knjige Taking Sides: Revolutionary Solidarity and the Poverty of Liberalism, koju je uredila Cindy Milstein, a objavio AK Press, 2015. godine. Milstein je kompilirala niz odličnih eseja, od kojih su neku nastali kao fanzini ili kao direktne intervencije na debatama i u bitkama, a svi zajedno tvore neprocjenjivo vrijedan izvor za anarhiste/kinje i aktiviste/kinje.
Liberalni koncept savezništva ugrađen je u ljudskopravaški diskurs identitetskih politika. Koristi se idejama da postoje čvrste grupe ljudi (ljudi crne boje kože, žene, gej ljudi i tako dalje) koje su diskriminirane strukturalnim opresijama našeg društva, te da moramo uzeti u obzir sve te različitosti kako bismo postigli/e jednakost za sve, a tu odgovornost snose posebno oni i one koji imaju najviše koristi od strukturalnih opresija. Počiva na ideji da svi imamo različita životna iskustva koja oblikuju naše pretpostavljene identitete, te ukoliko imate identitet koji je u našem društvu privilegiran, ne možete shvatiti iskustvo nekoga čiji je identitet potlačen.
Sukladno političkom savezništvu, moramo odustati od naše uloge primarnog aktera i postati saveznici/e opresiranih, kako bismo potkopali društvene privilegije od kojih imamo koristi. Dobar/a saveznik/ica shvaća da – ukoliko ne razumiješ posljedice koje u ovom svijetu doživljavaju opresirani, jedini način poštenog djelovanja je slijediti vodstvo onih koji/e su potlačeni/e, podupirati njihove projekte i ciljeve, uvijek tražiti njihovo mišljenje i slušati njihove ideje kada nisi siguran/na što trebaš učiniti.
Međutim, ovo postaje komplicirano, i to vrlo brzo, kada otkrijete da ne postoji zasebna masa ljudi ne-bijele boje kože – ili bilo koja druga grupa zasnovana na identitetu – čije vodstvo možete slijediti, te da se ljudi unutar pojedinog identiteta neće složiti oko važnih pitanja i često će imati izravno sukobljene želje.
U pokušaju da pronađu ljude tamne boje kože koji će im dati smjernice, bijelci i bjelkinje često završe s nekom specifičnom grupom čije politike se najviše poklapaju s njihovima. “Što NAACP, Critical Resistance ili Dream Team misle o X?” Ili tragaju za najvidljivijim “vođama” zajednice budući da je brže i lakše upoznati voditelja neke organizacije, svećenika ili političkog predstavnika na nekom području nego graditi stvarne odnose s ljudima koji čine te zajednice.
Ovakav pristup borbi protiv rasizma strukturalno osnažuje hijerarhiju moći protiv koje se borimo, budući da tražimo tek od male grupe da predstavlja gledišta mnogih ljudi koji imaju različita iskustva. Pokušavajući razumjeti na koji način trebamo prikladno prihvatiti vodstvo onih koji su pogođeni opresijom više od nas, ljudi često traže takve vođe u zajednicama ne samo zato što je to najlakše, već i zato što – priznali to ili ne – ne traže samo nekoga tko će ispuniti potrebu za vodstvom; traže i potvrdu (legitimitet) svoga savezništva.
Obrazujući se o opresiji, učite kako “profitirate” od opresija drugih zato što naše društvo više vrednuje određene identitete. Morate se složiti s činjenicom da imate zajamčene povlastice samo na temelju toga kako izgledate ili iz koje obitelji dolazite – i ne možete učiniti ništa kako biste odbacili/e ili redistribuirali/e vašu privilegiju. Ovakvu spoznaju često prati snažan osjećaj krivnje. Može vas zgroziti to što znate da vam je dano nešto što drugi/e nikada neće imati, premda vi to ničim niste zaslužili/e i nemate moć da to promijenite.
Zbog ovog osjećaja krivnje, u kombinaciji s idejom kako je jedino etički ispravno slijediti druge, možete se osjećati bespomoćno i oslabljeno. Model političkog savezništva stavlja teret rasizma isključivo “na leđa” bijelih ljudi – s namjerom izokretanja društvene hijerarhije – moraju biti svjesni kako nikada neće moći izbjeći ovu nepravdu, no mogu se barem djelomično iskupiti ukoliko slijede jednostavnu premda usko usmjerenu pokoru: slušati ljude koji nisu bijele boje kože. Jednom kad naučite dovoljno od ne-bijelih ljudi kako biste postali manje rasistička bijela osoba, prozivajte druge bijele ljude zbog njihovog rasizma. Još uvijek ćete biti bijeli/a rasist ili rasistkinja, ali bit ćete to u manjoj mjeri i na vas će se više moći računati. Barem ćete steći visoku etičku poziciju nad drugim bijelim ljudima tako da im možete reći što da rade. Stalno iznova vidimo kako nas ovaj model iskupljenja ne vodi u smjeru oslobođenja – vodi samo prema sve većem osjećaju superiornog pravedništva i igrama moći.
Biti saveznik ili saveznica znači izbjegavati odgovornost za vlastite postupke – legitimiziranjem svoje pozicije preuzimajući glas nekoga drugog, uvijek postupamo u nečije drugo ime. Na taj način preuzimamo moć dok istovremeno umanjujemo vlastitu odgovornost, jer ne samo što se skrivamo iza drugih, već i zamagljujemo činjenicu da imamo kontrolu nad donošenjem izbora koga ćemo slušati. I svo vrijeme se pretvaramo ili uvjeravamo sami/e sebe da slijedimo vodstvo zajednice ljudi druge boje kože ili najprikladnijih “crnih” glasova. A tko ste vi da odlučite tko je i što je najprikladnije? U praksi, to znači izabrati “crni glas” koji najviše odgovara vašoj poziciji kako biste opravdali vlastite želje koje su u suprotnosti sa željama drugih bijelih ljudi – ili rasno “mješovitih” grupa.
(…)
Često čujem od “bijelih saveznika” koji su antiautoritarci kako surađuju s vladajućim ili neopredijeljenim grupama u zajednicama, često i na projektima u koje ne vjeruju, zato što je najvažnije slijediti ljude ne-bijele boje kože. Neizgovorena tvrdnja glasi da ne postoje ljudi druge boje kože koji nisu skloni autoritetu vlasti – ili da nema takvih s kojima bi bilo vrijedno raditi. Kada izaberemo slijediti ne-bijele ljude koji su skloni autoritarnom uređenju, činimo nevidljivima sve one koji su anarhisti/kinje ili ne pripadaju političkim organizacijama, a koji bi nam mogli biti suborci i suborkinje u borbi protiv hijerarhijske moći. Jasno je da u ne-bijelim zajednicama postoji barem isto onoliko političkih ideologija koliko i u bijelim.
Anarhisti/kinje i antiautoritarci/ke jasno razlikuju dobročinstvo i solidarnost – posebno zahvaljujući radu sa 74 starosjedilačkih pokreta solidarnosti i drugim solidarnim pokretima koji su zasnovani na načelima afiniteta/srodnosti (affinity) i uzajamne pomoći. Afinitet je upravo ono kako i zvuči: mogućnost rada s ljudima s kojima dijeliš iste ciljeve, te da je tvoje djelovanje najsnažnije kada su odnosi zasnovani na povjerenju, prijateljstvu i ljubavi. Uzajamna pomoć (mutual aid) je koncept koji znači da svi sudjelujemo u oslobađanju jedni drugih, te da kada možemo djelovati iz takve pozicije nezavisnosti – možemo međusobno ravnopravno dijeliti.
A dobročinstvo je nešto što se daje ne samo zato što imamo višak za podijeliti, već i zato što se zasniva na obrascu koji implicira da je drugima inherentno potrebna pomoć – da se ne mogu brinuti sami za sebe i da će patiti bez naše pomoći. Dobročinstvo je patronizirajuće i sebično. Ono etablira neke ljude kao one koji pomažu, a druge kao one koji trebaju pomoć, što potkrepljuje opresivne paradigme koje učvršćuju ustaljene pozicije ljudi.
Autonomija i samoodređenje ključni su za ovu distinkciju. Prepoznavanje autonomije i somoodređenja pojedinaca i grupa potvrđuje njihovu sposobnost. Radi se o razumijevanju da neka grupa ima nešto što je vrijedno i što možemo dobiti kroz interakciju s njom, bez obzira radi li se o materijalnom dobru ili nečemu manje opipljivom, kao što je perspektiva, radost ili inspiracija. Model solidarnosti raspršuje ideju da se netko nalazi unutra, a netko vani, dajući prednost tome da pojedinci pripadaju mnogim grupama koje se međusobno preklapaju, istovremeno zahtijevajući poštovanje identiteta i samodostatnosti svake od tih grupa.
S druge strane, modeli dobročinstva i političkog savezništva čvrsto su ukorijenjeni u ideji “ja i drugi” tako da prisiljavaju ljude da se uklope u različite grupe koje imaju unaprijed zadane odnose. Prema politici savezništva, jedini način podrivanja nečije privilegije je odustati od uloge individualnog političkog činitelja (agent) i slijediti vodstvo onih koji su više ili na drugačiji način potlačeni. Primjerice, bijeli saveznici su naučeni da izričito ne traže pohvalu za svoje savezništvo – posebno ne od ne-bijelih ljudi – premda često postoji izrazito samodopadan stav prema vlastitom savezništvu, a čin njihove poniznosti je toliko pretjeran da zadobiva pohvalu koju nisu tražili. Mnogi/e bijeli saveznici i saveznice daju podršku tako što se recentraliziraju [izdvoje] kao da su oni jedine osobe koje su spremne doći i naporno raditi u borbi protiv rasizma.
Dok političko savezništvo sugerira da promjenom svoje uloge od aktera prema savezniku možeš umanjiti vlastitu krivnju, antiautoritaristički ili anarhistički pristup pretpostavlja da svaka osoba zadržava vlastitu sposobnost djelovanja (agency), inzistirajući da odgovornost možeš prakticirati jedino djelujući iz vlastitih želja istovremeno učeći kako razumjeti i odgovoriti na želje drugih grupa. Otkrivanje vlastite društveno uvjetovane individualizacije sve dok ne uvidimo kako je naš opstanak/oslobođenje povezano s drugima, potiče nezavisnost nasuprot ovisnosti te omogućuje preuzimanje odgovornosti za vlastite izbore – bez šefa ili savjetnika koji nas vode, pa ih možemo okriviti za vlastite odluke.
Za oslobađajuće razumijevanje privilegije, svatko od nas mora spoznati kako sam može doprinijeti rušenju tih sustava moći i prepoznati koliko svi mi moramo učiniti kako bismo svrgnuli/e svaku hijerarhiju opresije. Za mnoge ljude to zahtijeva promjenu u sustavu vrijednosti. Ljudskopravaški diskurs ravnopravnosti doveo bi nas do uvjerenja da bismo svi mi, svih rasa, mogli/e postati čestice nuklearne obitelji iz srednje klase koje su ili u heteroseksualnom ili u gej braku. No, svatko tko je bio na dnu zna da na vrhu nema mjesta za sve – pa čak ni u sredini. Kolektivna borba za oslobođenje može nam svima donijeti ono što trebamo, ali to znači zahtijevati da dijelimo stvari kojih ima u izobilju – ne one koje po definiciji imaju ograničene izvore.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
