Nakon što je Senat Univerziteta u Sarajevu izglasao prijedlog povećanja školarina, studenti Filozofskog fakulteta odlučili su se na simboličnu blokadu Fakulteta kako bi apelirali da se ne pristupi ovim mjerama.
O situaciji u visokoškolskom obrazovanju, Univerzitetu za Agenciju Fena je govorila asistentica na Filozofskom fakultetu, Tijana Okić.
“U BiH je postalo je uobičajeno govoriti o krizi, a da se pri tome kriza spominje samo kao fantomska kriza ekonomskog sektora. Međutim, kriza koja pogađa ekonomski i finasijski sektor svuda u Europi pa i svijetu ima snažne reperkusije i posljedice i po obrazovni sustav u cjelini. Obrazovni sustav u BiH ne samo da je poprište ideoloških i političkih borbi u kojima, naravno, najviše trpe oni koji se u institucijama obrazuju”, ističe Okić.
Navodi da je po završetku rata Univerzitet postao mjesto podobnih i poslušnih, a ne mjesto produkcije znanja.
“To nam uvelike govori i zašto je reakcija na krizu obrazovanja izostala: izostala je zato jer su oni koji su se za Univerzitet i poziciju Univerziteta trebali izboriti zapravo politički aparatčici od kojih je teško ili nezamislivo očekivati bilo kakvu pobunu koja bi se zapitala o statusu i budućnosti Univerziteta. Mislim da je važno da shvatimo i razumijemo kako se i zašto uslijed krize Univerzitet (a i sa uvođenjem bolonjske reforme) pretvorio u poprište proizvođenja neoliberalne ideologije koja komodoficira znanje i nastoji ga u velikoj mjeri pretvoriti u robu koja je dostupna samo odabranima, tj. samo onima koji mogu platiti. Pristanak na ovu retoriku i ovaj diskurs samo je jedan od razloga zašto smo danas u poziciji u kojoj jesmo, te zašto se javnosti situacija uporno predstavlja kao da nema alternative. Univerzitet je nekada smatran javnom institucijom, a znanje javnim dobrom, dok je danas to slučaj samo nominalno”, kaže asistentica Okić.
Kako naglašava, stavljanje naglaska na korporatizaciju univerziteta i sve veći pritisak na univerzitete i njihovo povezivanje sa potrebama tzv. tržišta rada implicira najmanje dvije važne stvari.
“Komodifikaciju obrazovanja i znanja, proizvođenje tzv. društva znanja (fantomske sintagme koja je zapravo samo drugo ime za neoliberalne reforme) pri čemu naravno sve manje novaca dolazi za finansiranje humanističkih i društvenih znanosti, koje prema neoliberalnoj logici tobože ne proizvode ništa, nisu profitabilne. I Univerzitet u Sarajevu već dugo ne proizvodi ono što je najvažnije, a to je kritičko mišljenje. Kriteriji su spušteni do minimuma, a znanje je u svemu postalo potpuno nevažno, te ga u pravom smislu te riječi i nemamo. Uslijed političkog postavljanja profesora i njihovog promoviranja Univerzitet je postao politička, a ne obrazovna institucija a, znanje je postalo sekundarno, stoga i ne čudi da UNSA nije uopće na listi rangiranih univerziteta niti među prvih 1.500 na svijetu. Čini se također da se Univerzitet postavlja u neku kvazi ideološku poziciju u kojoj je smješten van područja društvenih odnosa, dok je zapravo riječ o tome da je Univerzitet, a time i obrazovanje zapravo konstitutivni dio proizvođenja društvenih odnosa. Univerzitet i obrazovanje ne stoje i ne postoje izvan društvenih odnosa, nego su njihov konstitutivni dio. Legitimiziranje novih društvenih odnosa u postratnoj BiH donijelo je sa sobom i ‘novi’ društveni (demokratski!) poredak čija je prva žrtva bilo i jeste obrazovanje – logika tržišta i kapitala prevladala je nad logikom kritičkog mišljenja i obrazovanja”, kaže Okić.
Prema njenim riječima, cilj obrazovanja uslijed neloliberalnih reformi provedenih u BiH sve je manje proizvođenje kritičkih intelektualaca i građana, a sve više uposlenika za potpuno bezvezni i ogromni birokratski aparat. Neoliberalizam u obrazovanju ne samo da potkopava bilo kakvu mogućnost radikalnog i kritičkog mišljenja, nego je guši na svakom koraku.
“Problem sa kojim se UNSA sada susreće je tempirana bomba za koju je bilo samo pitanje vremena kada će eksplodirati. Pokušaj da se preko leđa studenata i osiromašene populacije u BiH riješe sistemski problemi hinjski su pokušaj daljnjeg cijepanja i Univerziteta i mogućnosti za proizvođenje kritičkog znanja”, upozorila je.
Ovo, smatra Okić, govori da je UNSA ne samo neosjetljiv na jako tešku socijalnu situaciju u državi, nego i da su pristali na logiku kapitala i ne pokušavaju joj se usprotiviti.
“Pritisak bi trebao ići na institucije i ministarstva, a ne na studente koji ionako jedva izdržavaju troškove studija. UNSA je jedini univerzitet u regiji, a i šire, gdje asistenti kao najranjivija radna snaga ne samo da imaju po 10-12 časova sedmično, nego i plaćaju svoje doktorske studije po cijenama koje čak i peterostruko prelaze cijene doktorskih studija na prestižnim univerzitetima (Pariz, Berlin, Beč…). Problem je sistemski i kao takvog ga trebamo shvatiti i tretirati ga u mnogo širem i globalnom kontekstu. Na žalost, čini se kako nastavno osoblje UNSA ne razumije ili ne želi da razumije da je problem sistemski, a uzmemo li u obzir i to da je riječ o kupljenoj ‘inteligenciji’ stvar postaje mnogo jasnijom.
Nažalost, oni su odlučili da se bore protiv svojih studenata, a ne protiv implementacije destruktivnih neoliberalnih politika koje se već deceniju sprovode na Univerzitetu u Sarajevu. Također, žalosno je da ti isti profesori nisu spremni braniti demokratsko dostignuće i demokratske vrijednosti kao što je javno obrazovanje. Uloga intelektualca je, prisjetimo se Sartrea, da djeluje i akademski i politički, da kritizira, kritički misli i odgaja buduće generacije koje će znati kritički misliti, a ne da odgaja armiju poslušnika koje se uči da je politička korektnost i pokoravanje političkim partijama jedini put do uspjeha. Instrumentalna pedagogija koja se upravo sada na UNSA pokazuje u svom pravom svjetlu model je protiv kojeg trebamo odlučno ustati svi- zaposleni, nezaposleni, studenti, mladi, stari- jer u pitanju je budućnost generacija koje će doći poslije nas, a pred njima bismo trebali imati odgovornost kao što bismo ju trebali imati i sada, u ovom historijskom momentu pred nama samima”, navela je.
Okić smatra da treba vršiti pritisak na institucije i na političare.
“Podsjetimo na slogan francuskih studenata ’68: ‘Budimo realni, tražimo nemoguće!‘ Ovo je trenutak kada naš zajednički otpor postaje nužnost, ne samo dužnost! Branimo javno dobro od privatizacije i komodifikacije! Borimo se za jedno od temeljnih demokratskih prava uopće, pravo na besplatno obrazovanje dostupno svima”, ističe Tijana Okić.
