Mala općina Brus, mjesto u Srbiji s 4000 stanovnika, postalo je simbol borbe žena koje institucije društva ne samo da ne štite od seksualnog nasilja, već štite nasilnika, a u nasilju i same aktivno sudjeluju. Scenarij je brutalno tipičan: lokalni moćnik, predsjednik općine Milutin Jeličić zvani Jutka, funkcioner vladajuće Srpske napredne stranke, “bog i batina” Brusa, godinama je zloupotrebljavao svoju poziciju i resurse, pa tako i neometano prakticirao seksualno predatorstvo.
No, jedna žena se pobunila, a potom i druge, i od tada (više od godinu dana) traje njihova borba protiv moćnog nasilnika, institucija i društva koje štite njega i status quo koji normalizira i podržava seksualno predatorstvo, a kažnjava žrtve i one koje/i pokažu otpor.
Marija Lukić, majka dvoje djece, diplomirana ekonomistica, koju je kao i sve druge žiteljke i žitelje Brusa zaposlio ovaj lokalni moćnik, u javnost je iznijela svoje iskustvo o seksualnom maltretiranju i samo neke od oko 15 000 seksualno nasilnih i uznemirujućih poruka koje joj je tijekom dvije godine slao Jeličić (među kojima i one kako ga osobno štiti predsjednik Srbije Aleksandar Vučić), te ga je odlučila prijaviti zbog seksualnog zlostavljanja. To je pokrenulo sumnju,potom i istupe žena i članova njihovih obitelji koji su ukazali da je u Brusu mnogo više takvih slučajeva o kojima žrtve iz straha teško javno progovaraju. Javnost traži pravdu, a slučaj je uz brojne opstrukcije dospio na sud, no osude vlasti nema. No, to je pokrenulo i snažan pritisak institucija vlasti koje se koriste svim sredstvima kako bi ušutkale Mariju, druge žene i pobunjenu javnost.
Za komentar smo zamolili Tanju Ignjatović, psihologinju i programsku koordinatoricu Autonomnog ženskog centra u Beogradu, te koordinatoricu na aktivnostima pune primjene Istanbulske konvencije u Srbiji:
“Ono što se više od godinu dana dešava u malom mestu Brusu paradigma je političke i društvene situacije koja u Srbiji postoji godinama. To je bahato ponašanje vlasti, moćnih pojedinaca, zloupotreba političkih i javnih pozicija i resursa u cilju kontrolie institucija i ponašanja građana i građanki, da bi se opravdala nedozvoljena, odnosno kažnjiva dela. I pored činjenice da Marija Lukić ima evidenciju za čak 15.000 poruka seksualne prirode koje je uputio predsednik opštine Brus, krivični postupak za seksualno uznemiravanje traje duže od godinu dana – od pet ročišta, četiri su odložena, okrivljeni sada ima šest branilaca, a sudija ne može da kontroliše neprimerena ponašanja u sudnici. Marija je sve vreme izložena pritiscima da odustane, optužbama da politizuje slučaj, objavljivanju ličnih podataka iz zdravstvenog kartona, porukama ‘upozorenja’ koje su pretnje, širenju neistina, uključujući distribuciju fotografija lascivnog sadržaja sa njenim likom. Ali Marija ne odustaje – i to je problem. Ona je postala simbol ženskog otpora, ali i otpora (svakoj) bahatoj vlasti, zbog čega je organizovana podrška pod sloganom ‘Pravda za Mariju Lukić i žene iz Brusa'”.
Prošlog tjedna, 27. svibnja, suđenje Jeličiću je bilo ponovno odgođeno, a branitelji optuženika opstruirali su ročište. “Smatrali su da sudija nije doneo rešenje o saslušanju svedoka, iako je pre dva pretresa neosporno bilo da će ovi svedoci biti ispitani. Odbrana pokušava da spreči svedokinje koje su bile podnosioci krivičnih prijava da danas svedoče”, izjavio je odvjetnik Marije Lukić Borivoje Borović.
Atmosfera ispred suda u ponedjeljak je bila na rubu incidenta – održana su dva skupa, jedan kao podrška Mariji Lukić, a drugi kao podrška Milutinu Jeličiću Jutki. Aktivisti Inicijative Ne da(vi)mo Beograd su oganizirali odlazak na ročište i uz pridružene organizacije skup podrške Mariji Lukić, no dočekali su ih Jutkini podržavatelji, koji su osim transparenata na sebi imali majice s natpisima “Pravda za Jutku”.
O organiziranju obrane Jutke, Tanja Ignjatović kaže:
“Ono što svaki nasilnik u ovakvoj situaciji radi, pored negiranja, okrivljavanja žrtve i laganja, je izvrtanje realnosti i prikazivanja sebe kao žrtve. Tako je optuženi predsednik male i siromašne opštine, od koga zavisi žitot svih ljudi, lako mobilisao podršku. Najpre je zloupotrebio žene, koje su “po radnom zadatku” morale da se okupe u znak podrške, a zatim je organizovao i mušku podršku, spremnu na fizičko nasrtanje, sa natpisima “Podrška za Jutku” i “Šta je sa pretpostavkom nevinosti?”. Takva planirana iskrivljavanja realnosti i mobilizacija podrške predstavljaju specijalitet vlasti i dešavaju nam se svakodnevno u različitim oblastima, urušavajući osnovni sistem vrednosti, ali i pravila i zakone. Zbog toga ne čudi što premijerka, pod izgovorom da institucije treba da rade svoj posao, ne želi da komentariše ove događaje.”
Na skupu podrške Mariji Lukić na zadnjem ročištu bila je i Ženska sekcija organizacije Marks21, a u svom izvještaju iz Brusa kažu:
“U atmosferi koja bi bez prisustva aktivistkinja izgledala kao pokušaj linča, prva se pojavila Marija Lukić sa svojim advokatom. To što se ona na ročištima pojavljuje bez pratnje porodice ili prijatelja pokazuje koliko je klijentelistički sistem uporan kada treba slomiti svakog ko se usprotivi doskorašnjem predsedniku opštine, pod čijom kontrolom su svi resursi u tom gradiću. Nedugo nakon Marije Lukić pojavio se i Milutin Jeličić Jutka u pratnji svoje četiri advokatice i dva advokata. Izviždale smo ga. Naše bubnjarke i naše neumorno skandiranje “Ua” i “Pravda za Mariju” nadjačali su aplauz na drugoj strani stepeništa ispred Prekršajnog suda u Brusu. Policajci su opušteno ćaskali sa muškarcima koji su nosili majice “Pravda za Jutku”, tek povremeno zauzimajući prostor između nas i njih.
Odugovlačenje procesa do zastarevanja strategija je kojom se nasilnici i sistem bore protiv postizanja ikakvog minimuma pravde. Zato nismo bile iznenađene što je optuženi zatražio izuzeće sudije, nakon čega je usledila pauza. Ročište, na kome je prvi put, godinu dana nakon pokretanja postupka, Jeličić trebao da bude ispitan od strane advokata Marije Lukić, prekinuto je oko podne da bi se nastavilo negde oko 13.30. Otezanje, uvrede, dobacivanja, neprekidno stajanje u iščekivanju da Marija Lukić napusti sudnicu bili su nam podnošljivi upravo zato što smo sve uvidele kako bi to suđenje izgledalo da se, zajedno sa još tridesetak žena, nismo organizovale i došle da podržimo Mariju Lukić.”
U kontekstu (ne)primjene Istanbulske konvencije u Srbiji (u kojoj je, za razliku od Hrvatske, pokrenuta dosta uspješna primjena procedure koja je dala i dobre rezultate), Tanja Ignjatović kaže:
“Iako je Srbija još 2013. godine ratifikovala Konvenciju Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, a zatim 2016. godine (ponovo) uvela krivično delo seksualno (polno) uznemiravanje, imajući u vidu široko prisutne i prihvaćene predrasude o ženama i zloupotrebi, nisu obezbeđeni uslovi da žrtve prijave takva dela i ostvare pravdu. Slučaj Marije Lukić je poruka svim ženama šta ih čeka, ako se usude da prijave seksualno uznemiravanje. I dostupna statistika potvrđuje početnu neefikasnost postupaka. U period od 1.6.2017, kada je izmena Krivičnog zakonika stupila na snagu, do kraja te godine, policija je podnela 67 prijava za seksualno uznemiravanje, optuženo je 25 osoba, a osuđeno svega dve.”
U Hrvatskoj, državi koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju pet godina poslije Srbije (odnosno prošle godine), a u kojoj zasad nema znakova pa ni nagovještaja provedbe, u slučaju Marije Lukić i žena iz Brusa vidimo poznati scenarij. Slični otpori postoje i kod nas, no bez solidarne suradnje i glasnog zagovaranja relevatnih organizacija, ti glasovi žena ne dolaze do medija i javnosti. Osobno mi je poznat jedino slučaj koji je dospio do (i to samo lokalnih) medija – premda je podnešena i kaznena prijava – seksualnog zlostavljanja učiteljica u školi u Visu. A kada i dođu do javnosti, u sistemu koji funkcionira u korist moćnika, bahatnika i seksualnih predatora, očekuje nas i dalje mukotrpan put do pravde.
Završit ću ovaj izvještaj borbenim riječima drugarica iz Marksa21 koje nam ukazuju na put i zadatke na koje se moramo fokusirati.
“Svaka žena koja imenuje nasilnika ili se odluči da traži sudsku pravdu otvara put za sve druge žene koje se bore protiv muškog nasilja, zbog čega je naš zadatak da izgradimo sisteme podrške i solidarnosti. Nijedna žena ne trpi nasilje zato što je slaba, već zato što nema adekvatan sistem podrške da se usprotivi i odbrani. U Brus smo otišle da bismo odbranile pravo svake žene da kaže “ne”, a vratile se još ubeđenije da su ženska ljutnja (“a ne ćutnja”, kao što kaže jedna od naših parola), kao i ženska solidarnost, prvi koraci u izgradnji borbenog ženskog pokreta.”
