Hoće li samohrana majka dvoje djece i s trećim na putu završiti na cesti? Nekom će to možda zazvučati kao pretjerana patetika na tragu Dickensovih romana. No, nije riječ o Londonu u 19. stoljeća, nego o Zagrebu u 21. stoljeću.
U tom Zagrebu njena osmogodišnja kći neće moći dobiti knjižicu na kraju školske godine jer mama nije platila užinu proteklih četiri mjeseca. To da će sa svojim djevojčicama, osmogodišnjom Mihaelom i četverogodišnjom Andrejom završiti na cesti realan je strah s kojim već dva mjeseca živi 28-godišnja Željka Jadanić, koja nam se, kao valjda zadnjoj instanci koja joj je nakon svih uzalud obilaženih vrata pala na pamet, obratila tražeći od nas savjet, pomoć, putokaz kako da si osigura osnovne uvjete za život – stan i hranu.
Ostala je, priča nam, bez svih prihoda. Bivši suprug joj ne plaća dosuđenu alimentaciju, sama više ne može raditi niti zarađivati zbog visoke trudnoće, nema stan niti ga ima čime iznajmiti.
Ostaje bez stana 1. srpnja, termin porođaja 15. kolovoza
Posjetili smo je u naselju Petruševac na zagrebačkom Žitnjaku, gdje njih tri žive u sobici od 13 četvornih metara. Odatle mora iseliti 1. srpnja jer protekla dva mjeseca nije platila stanarinu.
U Zagreb je došla s roditeljima 1992. godine kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, no otišli su dalje za Njemačku. Nakon četiri godine obitelj se vratila u Zagreb, a Željka se potom 2000. udaje i seli u Koprivnicu.
Sa suprugom je živjela do kolovoza 2007. godine, kada ju je, priča nam, napustio zbog druge žene. Ona se vratila roditeljima u Petruševec. Dok je boravila u Koprivnici radila je kao medicinska sestra, no nije bila stalno zaposlena, a po povratku u Zagreb nije mogla naći stalan posao, nego je ‘na crno’ radila u pekarnici, a potom u kafiću kao konobarica. Pokrenula je brakorazvodni postupak, a cijele je 2008. godine primala i dječji doplatak za obje djevojčice. U prosincu je dobila sudsku odluku o razvodu braka kojom se bivšem suprugu određuje plaćanje 1.800 kn, a skrbništvo nad djecom ni u jednom trenutku nije bilo sporno niti se bivši suprug zbog toga bunio.
Bivši suprug ne plaća alimentaciju, otac djeteta na putu deportiran u Bosnu
– Pretpostavljam da ga je visina alimentacije nagnala da se žali i to tako da je tražio skrbništvo nad djecom. Tako presuda o razvodu braka nije postala pravomoćna pa on ne doprinosi uzdržavanju, a ni na Centru za socijalnu skrb ne mogu dobiti pomoć zbog neplaćanja alimentacije. Međutim, naš je život bio dobar jer sam živjela kod mojih roditelja, a zarađivala sam radom ‘na crno’ u jednom kafiću. Zaljubila sam se tada u momka iz Bosne i Hercegovine, no njega su deportirali jer je zatečen u radu ‘na crno’. Već je otišao kad sam shvatila da sam s njim ostala u drugom stanju. Bilo je prekasno za pobačaj, a kad sam ga nazvala i rekla mu vijest, nikada mi se poslije nije niti javio. Kad su moji roditelji saznali da sam trudna, a nisam udana za tog muškarca, izbacili su nas iz kuće. Tada sam još radila pa sam mogla plaćati stanarinu, a računala sam i da će uskoro početi stizati dječji doplatak za koji sam dala molbu i da će bivši suprug platiti alimentaciju koju duguje. Računala sam da je sve spremno za dolazak mojeg djeteta na svijet. Termin mi je sredinom kolovoza – pripovijeda Željka.
Posložila je, rekli bi Zagrepčani, financijsku konstrukciju, ali…
Prekinuto prebivalište, premalo pečata u evidenciji nezaposlenih
Prije dva mjeseca na poslu joj je pozlilo, odvezli su ju u Petrovi gdje su joj liječnici odredili mirovanje. Ne može više raditi u kafiću, no računala je da će uskoro stići dječji doplatak. Kao samohranoj mami, računala je, trebalo bi joj pripasti 831 kuna po djetetu. Dva je posljednja mjeseca čekala da novac ‘kapne’ na njen račun. Kako nije stizalo, a prilikom predaje dokumenta službenica joj je rekla da je sve u redu, sjela je prošli tjedan na telefone doznati što nije u redu. Odgovor je da je dječji doplatak odbijen jer nema neprekinut boravak u Hrvatskoj u trajanju od tri godine. Naime, sa suprugom je prije razlaza došla živjeti u Zagreb, još 2007. godine. Odjavila se iz Koprivnice, a nije se u roku od osam dana prijavila u Zagrebu, nego je to učinila nakon četiri mjeseca. Uspjela je doznati od službenica, kazuje nam, da bi uprkos tome mogla dobiti doplatak ako može dokazati da je to cijelo vrijeme bila u Hrvatskoj. Nitko joj, međutim, nije objasnio kako to može dokazati. Ima potvrde u knjižici Podravske banke da je na šalteru u Zagrebu podizala novac dječjeg doplatka. Je li to dokaz?
Potom je otišla u Hrvatski zavod za zapošljavanje, gdje je prijavljena i čeka posao, da se raspita ima li pravo na porodiljnu naknadu, možda već i za čuvanje trudnoće, kao nezaposlena majka. Od toga bi mogla živjeti dok ne rodi i ponovno počne raditi. Nema, jer nema 12 mjeseci neprekinutog i urednog mjesečnog javljanja. Prijavila se 2007. godine, ali nema posljednjih 12 mjeseci uredno složene pečate. Ne prima naknadu od Zavoda, nego se samo dolazila raspitivati za posao. Tada nije planirala ostati u drugom stanju niti je znala da joj je potreban jednogodišnji staž u evidenciji nezaposlenih. Čula je da nezaposlene majke imaju pravo na rodiljnu naknadu, no nije znala da postoje uvjeti i rokovi.
Nemam kuda, pomozite mi
Sljedeća stanica, pripovijeda nam, bila je traženje socijalne pomoći. Time se bavi ovih dana. Prikuplja dokaze da nema imovine, niti automobila. Kolika bi ta pomoć mogla biti rečeno joj je, kaže, da ne mogu znati unaprijed, ali ohrabrujuće je zvučalo da bi joj, ako dokaže da je socijalni slučaj, Centar za socijalnu skrb mogao plaćati stan i dio režija, ali je stanodavac mora prijaviti.
U međuvremenu, djeca i ona se već dva mjeseca hrane s 200 kuna tjedno, koliko zaradi pomažući u kafiću subotom. No, koliko će to još moći?
Srećom, kaže, u vrtiću su joj izašli ususret pa za mlađu Andreju plaća 80 kuna, kao samohrana majka bez posla. Mihaelinu knjižicu neće moći dobiti jer nema otkud platiti školsku užinu dvjestotinjak kuna. To je posebno brine jer uopće ne zna gdje će živjeti najesen kad se beba rodi, a u drugu školu djevojčicu neće moći upisati bez dokumenata iz bivše škole.
Jučer je nazvala i Caritas, no oni su joj, kaže, ponudili smještaj za djevojčice u njihovom domu za djecu, a poseban smještaj za nju u domu za majke.
– Nikad se neću odvojiti od svojih kćeri – očajna je.
Gubi nadu da će se naći neko rješenje za nju, ali zna da mora ići dalje. Skuplja silnu dokumentaciju s kojom obilazi administrativne adrese i istražuje kakva su joj prava i uvjeti da dođe do njih. Socijalna smo država, ali čini se da ovoj ženi u doista očajnom položaju nitko ne pruža ruku. A bilo bi dovoljno da sud koji rješava žalbu u brakorazvodnom postupku radi svoj posao kako treba pa ubrza postupak, što izričito nalaže zakon kada je riječ o egzistencijalnim pravima djece.
– Ja doista nemam kuda. Molim vas, pomozite mi – apel je Željke Jadanić javnosti.
