Bio je tjedan knjige u osnovnoj školi u Delhiju gdje podučavam, a tema za Dan maskiranja trećeg razreda bila je indijska mitologija. Bila sam iznenađena kada su mi prišle razočarane djevojčice jer su se morale obući kao princeze iz drevnih priča. Indijske princeze su se oblačile u svilu i ukrase, a većina djevojčica to voli. “Zašto dječaci mogu biti heroji kao Arjuna i Rama? Zašto ja ne mogu biti heroina? Što su uopće princeze Draupadi i Sita napravile?” Morala sam uroniti duboko u svoje sjećanje kako bih se sjetila prikladnog lika. Okupila sam razred i ispričala im priču o princezi Chitrangadi iz Istočnog Kraljevstva Indije. Bila je vješti borac i jahačica, dobra kao pa čak i bolja od svih boraca u njenom kraljevstvu. Na kraju se udala za najboljeg ratnika princa Arjunu (čime je postala jedna od mnogih njegovih žena). Djevojčice su (ali i dječaci) pažljivo slušali. Na dan maskiranja imali smo par princeza Chitrangadi opremljenih oklopima, mačevima i ostalom opremom za borbu. No ja sam se i dalje pitala: “Da li junakinja uvijek mora biti ona dostojna borbe? Kako bi shvatila odakle je poteklo pitanje djevojčica i odakle potreba za pričom o Chitrangadi, važno je znati da su indijske/hindu epske mitološke priče Ramayana, Priča o Rami i Mahabharata uvijek pričane s glavnim muškim likom. Princ je heroj, te priča počinje i završava s njim. Princeza je prirodni dio priče – princ pronalazi, štiti i voli jednu ili više žena tokom puta. Ne razmišljamo previše kako se princeza Sita osjećala ili što je mislila kraljica Draupadi- ne započinjemo priču sa ženom, niti ih završavamo s njima. Sumnjam da je tomu razlog jačanje patrijarhalnog društva kroz godine. Pitala sam se kako bi Priča o Rami zvučala ako ne bi počinjala s Ramom. Što ako bi počela sa njegovom ženom princezom Sitom? Pročitala sam nekoliko verzija Ramayane i Mahabharate kako bih mogla prepričati priču o svakoj princezi. Naučila sam da:
Prava princeza može voditi jednostavan život, jer svilene haljine i cipele ne znače ništa.
Disneyeve princeze ne sliče nimalo Siti. Sita je voljela svog muža Ramu, toliko da kad je bio prognan iz svog kraljevstva, odlučila je ostati uz njega, ostavivši bogatstvo, luksuz, status princeze, živeći asketskim životom u šumi. Bez proizvoda za ljepotu, ruža i mliječnih kupki, bez posluge i kristalnog posuđa. Sita je 14 godina sama prala rublje, uzgajala hranu, čistila kolibu i sretna spavala na podu od blata, jer je voljela Ramu, a ne njegovu titulu. Bila je u jedinstvenom položaju: prema pravilu izgona ona nije trebala napustiti kraljevstvo, ali je ipak to odabrala zbog jačine svoje ljubavi.
Princeza je kraljica u stvaranju, a kraljica zna reći NE.
Nakon dva izgnanstva, jedno s Ramom, a drugo sama i u trudnoći, i nakon što je svoje blizance odgojila sama, Sita je tugovala zbog nesposobnosti svog muža da joj vjeruje. Nakon što je odbio stati uz nju i ponizio ju u javnosti dvaput jer je sumnjao u njenu čestitost, Sita je rekla “Dosta!”. Možda prva feministička priča uopće, Ramayana ne završava “živjeli su sretno do kraja života”. Sita je otišla bez osvrtanja. Tvoj “NE!” je valjan izbor. Odaberi ga kad trebaš.
Princeza se nikada ne oslanja na reklame. Ona zna da je lijepa.
Gledajte indijsku televiziju 30 minuta i svjedočit ćete zastrašujućem broju reklama koje bombardiraju mlade Indijke proizvodima za njegu kože. Svijetla koža promovira se u medijima kao sredstvo kojim će doći do posla, spoja ili muža. Susrela sam se sa osmogodišnjakinjama koje se zbog svoje tamne kože osjećaju ružnima. Razgovarala sam s djevojčicama u školama u Delhiju o princezi Draupadi koja je imala tamniju kožu, a bila je možda najsjajnija žena u indijskoj mitologiji. Zato im kažem “Princeza Draupadi je bila miljama daleko od naočitosti, ali da li je to umanjilo njenu ljepotu? Moja koža je smeđa i ponosna sam na nju. I vi bi trebale biti”.
Princeza se ne sakriva u kutu kada je zlostavljana. Ona podiže svoj glas i bori se za pravdu.
Ništa nije trenutno potrebnije u Indiji nego vatra ženskoga duha. Princeza Draupadi je bila kraljica kada su je odveli na sud i skinuli. Njen muž ratnik nije učinio ništa da ju zaštiti, jer je vezan kodeksom časti (patrijarhalnim bez sumnje). Draupadi je psovala, vikala i tražila svoja prava kraljice. Ona je 14 godina čekala, nikada ne dopustivši da se zlostavljanje zaboravi. Bila je katalizator za najveći rat u indijskoj mitologiji. Bila je osvećena.
Indijske priče prenosile su se usmenom predajom stoljećima. Što sam više čitala, to sam bila uvjerenija da su se kroz vrijeme promijenile i to ne na bolje. Moramo puno toga povratiti i vratiti mnoge princeze u život. Ne disneyevske. One stvarne koje su živjele u stvarnom svijetu kao što je naš, sa svim pozitivnim i negativnim stranama.
Prevela i prilagodila: Ana-Marija Špehar
