Iako već nekoliko mjeseci aktivno sudjeluju na zajedničkom projektu “Mlade žene mijenjaju svijet”, sudionice iz Srbije, BiH i Hrvatske u utorak 18. lipnja po prvi su se put uživo susrele na prvom regionalnom sastanku u Zagrebu. Trajanje je projekta 15 mjeseci, s početkom od 1.10.2012., zaključno s 31.12.2013. Donatori projekta su UN WOMEN, a u Hrvatskoj i Ministarstvo socijalne politike i mladih. “Mlade žene mijenjaju svijet” u Srbiji je koordiniran od strane Autonomnog ženskog centra, u BiH od Fondacije CURE, a u Hrvatskoj od CESI.
Kroz dva treninga sudionice u sve tri zemlje imale su imale prilike diskutirati o važnim i aktualnim pitanjima rodne (ne)ravnopravnosti, položaju žena na tržištu rada i političkoj participaciji. Na drugom dijelu treninga sudionice su kao rezultat edukacije osmislile akcije koje su potom i provele ili je provedba upravo pred njima.
Uvod u sam sastanak dala je Tajana Broz ispred CESI iscrpno nas informirajući o sudjelovanju žena u odlučivanju na lokalnoj razini. Već je mnogo puta ponovljeno, ali je i dalje potrebno iznova napominjati da iako se člankom 12. u Zakonu o ravnopravnosti spolova promiče ravnopravno sudjelovanje žena i muškaraca u tijelima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, nažalost, praksa nekako uvijek pokaže drugačije. Preostaju tako preporuke kako bi se situacija promijenila. “Iako jedinice lokalne samouprave, sukladno Zakonu, osnivaju gradska i općinska povjerenstva za ravnopravnost spolova, često ni sami ne uviđaju važnost svoje uloge” ističe Tajana. Sudionice iz BiH konstatirale su da sličnu ako ne i puno goru situaciju, svakodnevno gledaju i u BiH.
Nikola Buković iz Mreže mladih Hrvatske otvorio je prikaz problema s kojima se mlade žene, ali i mladi općenito suočavaju u Hrvatskoj. Ne samo da istraživanja prikazuju da je prosječna nezaposlenost mladih u 2012. godini premašila 50%, nego da će “s nezaposlenošću mladih Hrvatska živjeti još neko vrijeme” upozorava Buković. Nažalost, mlade žene i ovdje predstavljaju kritičnu skupinu koju se bez prestanka i na svim razinama redovito diskriminira.
Oba izlaganja pokrenula su raspravu među sudionicama – bez ikakve zadrške i bez obzira o kojoj se državi u regiji radi, sve su se složile kako status mladih i nezaposlenih žena postaje neizdrživ i još ga se dodatno uništava “mjerama” poput volontiranja, rada za 1600 kuna itd. Jedna od sudionica sasvim je iskreno potom zaključila: “Kako su nas uopće uspjeli uvjeriti da je to u redu?”
Saida Gicić ispred Fondacije CURE umjesto prezentacije pokazala je kratak dokumentarni film “Women Voices” koji upečatljivo svjedoči o borbenim ženama koje su obilježile II. Svjetski rat i ostavile neizbrisiv trag u antifašističkom pokretu na prostorima nekadašnje Jugoslavije. No teške 90 – te godine ostavile su na ženama u Bosni i Hercegovini teška traumatična iskustva s kojima se i danas bore. U jednom se svi slažu – NGO sektor čini mnogo kako bi se na bilo koji način ženama pružila potpora. Saida je naglasila kako je nasilje nad ženama velik problem koji se često stavlja u sferu privatnosti te izostavlja činjenica da je pored fizičkog, sveprisutno i ono na prvi pogled nevidljivo – psihičko nasilje.
Uspon desničarskih snaga u Srbiji ostavlja tragove i na ženama. Nataša Jovanović ispred Autonomnog ženskog centra istaknula je nekoliko ključnih problema klime u Srbiji. Nije bilo potrebno previše naglašavati u kojoj su mjeri ljudska prava ugrožena; od potpunog marginaliziranja LGBT zajednice, preko uplitanja Crkve u pravo na prekid trudnoće, pa sve do crnog popisa “nepoželjnih” organizacija među kojima je i nekoliko feminističkih. Nataša je upozorila i na nemogućnost probijanja kurikuluma o spolnom/zdravstvenom obrazovanju te na uopćenost stereotipa kojima vrve školski udžbenici. “Tako je obiteljsko stablo u jednom udžbeniku u potpunosti lišeno majki” dodaje. Kao svijetlu stranu različitih nacionalnih strategija Nataša je istaknula onu za mlade, ali joj zamjera “nedonošenje konkretnih i dobrih mjera”.
S obzirom na to da su oba treninga producirala i konkretne akcije, sudionice su svima predstavile one realizirane i one tek planirane. Hrvatski timovi potom su predstavili svoje akcije. Maja Novosel predstavila je akciju “Budi hrabra, budi osviještena, budi ravnopravna” koja će se održati u tri manja grada i na koncu činiti jedan video zapis. Iva Zelić pojasnila je kako su protekle radionice sa srednjoškolcima koje su problematizirale stereotipe i seksizam u medijima te isto tako najavila i nastavak akcije. Marta Jagušt predstavila je projekt “Za rad spremne” koji se itekako uklopio u problematiku svake od država. Dora Skelin ispričala je kako je u samom tjednu pridea protekao “NE tako okrugli stol – Biti mlada LGBT osoba u Hrvatskoj”. Mlade žene u Srbiji planiraju promovirati plan rodne ravnopravnosti. Irena Mahmudović u Nišu želi radionice s Romkinjama, Jelena Vukićević istaknula je kako planiraju u Beogradu snimanje filma o položaju žena, a u BiH planiraju se pretežito akcije s naglaskom na nasilje nad ženama.
Kako su hrvatske sudionice na prvom treningu u Tuhelju istaknule želju za boljim poznavanjem pregleda feminizma u Hrvatskoj, ali i na području Jugoslavije, izvrsnom sugovornicom pokazala se jedna od osnivačica Centra za ženske studije, Željka Jelavić.
{slika}
Razdoblje predviđeno za Željkinu osobnu perspektivu bilo je uistinu previše kratko, ali uspjela je istaknuti neke ključne formativne godine koje su ju odredile. Naglasila je uspon ženskih formacija od 1953. godine kada je osnovan Savez ženskih društava žena Jugoslavije koje su svoje opadanje i konačno cementiranje doživjele 1985. godine kada je postalo jasno da su struktura obitelji, položaj žene u njoj i privatna sfera i dalje ostale vrlo tradicionalne. Željka drži kako se žene tada “nisu uspjele dovoljno snažno povezati i organizirati”. Kao bitnu odrednicu formiranja žena u nekadašnjoj državi Željka ističe da je ženskih udruživanje bilo i prije AFŽ-a i feminističkog vala koji se događa prilikom pucanja socijalističkog sustava. Naglasila je i kako je socijalizam bio restriktivan prema pitanju ženske seksualnosti, stavljajući je i dalje u funkciju reprodukcije i obitelji. Podsjetila je i na 1988. godinu i osnivanje prvog SOS telefona te na situaciju u kojoj su potpuno nepripremljene, institucije zakazale. Povijesni pregled bio je dug, a vremena malo. “Ljevica je nemoćna, živimo u društvu koje se intenzivno fašizira” na koncu je zaključila.