Svakoga dana svjedočimo još jednoj priči o stravičnom nasilju Islamske države nad ženama i djevojčicama. U veljači su vojnici ISIS-a silovali četiri žene i kamenovali ih do smrti zbog “počinjenog preljuba“. Iračka vojska nedavno je otkrila masovnu grobnicu s tijelima žena i djece za koje se smatra da ih je ubio ISIS. A 2014., ISIS je masakrirao oko 5000 civila na planini Sinjar u Iraku, zbog čega je stotine ljudi pobjeglo, a stotine jazidskih žena pretvorene su u seksualno roblje.
Priče žena koje su pobjegle ISIS-u otkrivaju ekstremnu brutalnost. Novinari/ke i ljudskopravaške organizacije razotkrivaju razmjere i okrutnost ovih zločina koja uključuju seksualno ropstvo, prisilne brakove, otmice i silovanja.
Premda je svaki ratni sukob specifičan, stalno vidimo kako je seksualno nasilje sustavno i strategijsko ratno oružje – a ne neizbježna posljedica.
Ekstremističke grupe kao što su ISIS i Boko Haram koriste seksualno nasilje zato što ono uništava i destabilizira obitelji i zajednice te stigmatizira žene. Zločine koje vrše, ISIS smatra opravdanim u ime religije što prema njima potvrđuju navodi u Kuranu, a zasnovano je na njihovim radikalnim tumačenjima. Ovakav oblik nasilja ima dalekosežne i razorne transgeneracijske posljedice za pojedince, zajednice i države.
Kako bismo se suprotstavili nasilnom ekstremizmu, trebamo shvatiti da je seksualno nasilje – i nasilje protiv žena u širem smislu – kamen temeljac namjere ISIS-a u stvaranju kalifata.
Ovo nasilje je povezano s filozofijom vladanja koja želi unazaditi prava žena u svim oblicima. ISIS prisiljava žene na seksualno ropstvo kako bi zadovoljile potrebe boraca, kako bi oni ostali odani te kako bi ‘proizvodili’ potomke. Trguju s ljudima kako bi zaradili, prodaju žene i djevojčice lokalnim kupcima i putem organiziranih međunarodnih kanala.
Ako se suprotstavimo ekstremizmu, konkretno korištenju seksualnog nasilja, ne možemo si priuštiti odvajanje nasilnih činova od širih sustava koji objektiviziraju i podjarmljuju žene i za vrijeme rata i za vrijeme mira.
Seksualno nasilje nužno je prozvati kako bismo zaštitili ljudska prava i osigurali mir i sigurnost. Počinitelje treba pozvati na odgovornost. Mirovni ugovori koji prepoznaju i prozivaju ratno seksualno nasilje imaju veću šansu u promoviranju društvene kohezije, ekonomskog oporavka i održivog mira.
{slika}
Evo nekoliko koraka koje treba smjesta poduzeti protiv seksualnog nasilje u ratnim sukobima.
Kao prvo, međunarodna zajednica mora dati prioritet osiguravanju potpune implementacije postojećih zakona i sporazuma koji unaprjeđuju zaštitu i osnaživanje žena. Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1325 – koju se smatra ključnom za smanjivanje posljedice koju ratni sukobi imaju za žene i djevojčice, te koja afirmira participaciju i reprezentaciju žena u donošenju rezolucija tijekom sukoba i u vrijeme oporavka nakon sukoba – još se ne primjenjuje u potpunosti. Kao odgovor na nasilni ekstremizam, donošenje odluka – od vladajućih politika do protuterorističkih strategija i humanitarnih reakcija – može narušiti ključnu strategiju ekstremističkih organizacija ukoliko u središte stavi žene.
Kao drugo, ključno je dekonstruirati kulturu nekažnjivosti koja prati seksualno nasilje u ratnim sukobima, te staviti snažan fokus na privođenje odgovornih pravdi. To zahtijeva temeljitu dokumentaciju i istraživanje slučajeva te inzistiranje na tome kako počinitelji ne mogu dobiti oprost ili pomilovanje za svoje zločine. Sve aktere ratnih sukoba, kako one državne tako i izvandržavne, međunarodni zakon obvezuje na prevenciju i kažnjavanje seksualnog nasilja u sukobu.
Ukidanje nekažnjivosti uključuje i obvezu vlada na osiguranje odštete za žrtve. Pravda nije samo kažnjavanje počinitelja; pravda treba uključivati i osnaživanje preživjelih. Odštete su učinkovit način ekonomskog osnaživanja, pružanja dostojanstva i pokretanja društvene promjene, koji omogućava preživjelima da se vrate normalnom životu.
Vidjeli smo napredak u Demokratskoj Republici Kongo kada je 2014. vlada poduzela korak bez presedana optuživši i kazneno progoneći visoko pozicionirane vojne časnike te je žrtvama isplaćena odšteta. U Kolumbiji je Sud za mir i pravdu donio presudu prema kojoj vođe paravojnih jedinica moraju platiti odštetu za više od 9.500 ljudi, uključujući žrtve ratnog seksualnog nasilja, te da se javno ispričaju. Također, Sud Bosne i Hercegovine nedavno je donio prvu presudu koja nalaže financijsku odštetu žrtvama ratnog silovanja i seksualnog nasilja tijekom rata 1990-ih.
Kao treće, holistički pristup službi namijenjenim žrtvama i njihovim obiteljima – koji uključuje psihološku pomoć, zdravstvenu skrb i psihosocijalni tretman – mora dobiti prioritet i biti dostupan kao dio svake koordinirane humanitarne akcije. Moramo raditi na uklanjanju stigme s kojom se suočavaju brojne žrtve seksualnog nasilja kako bi se mogle sigurno reintegrirati u svojim domovima i zajednicama. Takva sveobuhvatna skrb zahtijeva adekvatna financijska sredstva koja mogu pomoći obiteljima i zajednicama da oporavljene nastave život.
Konačno, najveću važnost moramo pridati zaštiti ljudskih prava i osiguranju potpunog i osmišljenog sudjelovanja u izgradnji mira, sigurnosnim operacijama, ekonomiji te u donošenju odluka. To nas vodi do srži uzroka nasilja protiv žena: neravnopravnog položaja u društvu i posljedične objektivizacije. Strategije protiv terorizma i humanitarni odgovori na prvo mjesto moraju staviti osnaživanje žena. Ne treba ih tretirati samo kao žrtve, već kao predvodnice i nositeljice promjena.
Ako se ozbiljno želimo suprotstaviti ekstremizmu i užasnim kršenjima ljudskih prava koje počinjavaju skupine kao što je ISIS, neophodan je koordinirani pristup – koji obuhvaća ne samo državne i vojne snage, već i vjerske vođe, grupe i ženske organizacije u zajednici. Osim toga, fokusiranje na ljudska prava, razvoj rodne ravnopravnosti moraju biti integralni dio ovakvog pristupa. Bez toga nije moguća uspješna borba protiv nasilnog ekstremizma i prijetnje koju on predstavlja.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
