Godinama je trajala kampanja, hrabre bitke na Vrhovnom sudu, policijske racije na ranjive žene – čak su i majke bile suočene s doživotnim zatvorom. No konačno, prošlog ponedjeljka u ponoć, pobačaj je – uz istospolni brak – postao legalan u Sjevernoj Irskoj. Nakon godina borbe, ovo je, kako je rekla jedna aktivistkinja “gorkoslatka pobjeda”. “Probudile smo se malčice slobodnije i malčice ravnopravnije.”
No, na mnoge načine, ovo je bio slučajan korak prema povećanju prava žena. Sjeverna Irska je bila bez vlade od siječnja 2017. Promjene u zakonima o pobačaju događale su se automatski, budući da nije postojala vlada koja bi to spriječila, usprkos pokušaju anti-pobačajne Demokratske unionističke stranke (DUP) koja je sazvala Skupštinu po prvi puta u tri godine.
Premda je ovo trenutak koji će slaviti mnogi u Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, ovo je provizorni korak naprijed u vremenu kada je jasno da postoji kulturalni napad protiv prava na pobačaj od strane pokreta protiv pobačaja, kod nas i vani. I dok je UK još uvijek na rubu, ovo je pokret koji je jako dobro financiran uz potporu bogate američke kršćanske desnice.
U Britaniji je pobačaj i dalje kazneno djelo, budući da Zakon o pobačaju iz 1967. dopušta prekid trudnoće samo u specifičnim okolnostima. Do sada se ovaj zakon nikada nije proširio na Sjevernu Irsku, gdje su žene bile suočene s doživotnim zatvorom ako samo pokušaju prekinuti trudnoću, čak i u slučaju silovanja. Amandman na prijedlog zakona u Sjevernoj Irskoj iz srpnja ove godine, koji je predložila zastupnica Laburističke stranke Stella Creasy, promijenio je ovakvu situaciju. U prijedlogu zakona stoji da ukoliko ne dođe do prijenosa ovlasti do 21. listopada 2019., vlada mora predočiti zakon parlamentu i prihvatiti amandman zakonu o pobačaju. I sada smo tu.
Na drugom kraju, tzv. pro-life pokret raste. “Hod za život” nedavno je održan u Belfastu, a predsjednica DUP-a (Democratic Unionist Party) Arlene Foster je sudjelovala u “hodu” u Stromontu. Na suprotnoj obali Irskog mora, u Britaniji, izdašno financiran i dobro organiziran ‘anti-choice’ pokret pojačava svoj napad na prava žena. Među tim organizacijama su: Centar za bioetičku reformu (Centre for Bio-Ethical Reform – CBR UK), Abort67, 40 dana za život (40 Days for Life) i Good Counsel Network. Inspirirani američkom kršćanskom desnicom, ovi aktivisti i aktivistkinje postaju sve agresivniji u svojim napadima na reproduktivna prava žena, a i redovno održavaju bdjenja pred klinikama koje obavljaju pobačaje.
18. i 19. listopada, ova američka obuka stigla je u središte Londona s Centrom za bioetičku reformu na Clarkson Academy. Ovaj Centar potiče iz SAD-a, a polazište mu je da “pobačaj predstavlja zlo”. CBR UK su nedavno dospjeli na naslovnice kada su targetirali Creasy postavljajući svoje bilborde u blizini njenog ureda.
Bila sam na Akademiji jedan dan, prijavivši se pod lažnim imenom. Polaznike/ce treniraju za takozvanu #StopStella kampanju, čiji je cilj da “razotkrije sve posljedica ekstremnog prijedloga zakona Stelle Creasy u Sjevernoj Irskoj”. Polaznike/ce potiču da se uključe u tzv. “Educational Display” u izbornoj jedinici Stelle Creasy, što u praksi znači da se okupljaju s transparentima koji prikazuju abortirane fetuse. Osnivač CBR UK Andy Stephenson je u svom uvodnom izlaganju opravdao njihove taktike rekavši da Creasy “treba vidjeti realnost pobačaja nasuprot njezinoj obrani pobačaja”.
Na naša pitanja iz CBR UK su odgovorili: “Bili smo u Walthamstowu zato što je Stella ekstremna aktivistkinja za pobačaj, a činjenica da nije htjela javno debatirati s nama je najbolji dokaz da čak ni ona sama ne vjeruje u ono što govori”.
Aktivnosti CBR UK su samo jedan primjer kako anti-choice grupe oblikuju svoje aktivnosti. Nedavno istraživanje na OpenDemocracy je razotkrilo kako jedna organizacija Alliance Defending Freedom, donira milijune dolara grupama protiv pobačaja i LGBTQ+ prava diljem Europe.
U UK djeluje Liga za život (Life League) koja provodi mnoge antipobačajne aktivnosti. Oni smatraju da se “debatom i argumentima ne mogu postići nužni rezultati” te da se “ljudi doista trebaju suočiti sa surovošću i odvratnošću pobačaja”. Ovakvu taktiku reflektira i CBR, kada Stephenson govori publici na Clarkson Academy da koriste slikovne prikaze kako bi “promijenili način razmišljanja i osjećaja o ovom pitanju”. Na naš e-mail iz CBR-a su odgovorili da će “slike biti dio odgovora na užasnu nepravdu ubijanja beba i eksploatiranja ranjivih žena. Zašto su prikazi pobačaja mučni?”
Retorika ovog pokreta često je kompatibilna ekstremnim desničarskim grupama. Primjerice, osnivač UK Life League Jim Dowson također je uključen u ekstremno desnu političku grupu Britain First. Članci koje objavljuju u svom časopisu Rescue 2018. okrivljuju pobačaj za nisku stopu nataliteta u “autohtonoj” populaciji i opisuje budućnost u kojoj će “prazne kolijevke, igrališta i školske klupe u kojima bi trebala biti naša djeca okupirati tuđinci [aliens]”, ukoliko pobačaj ne bude zabranjen.
Povezanost anti-choice i anti-imigrantskog pokreta nije ništa novo. Zapravo, strah od stvarne i percipirane demografske krize doveo je do historijskog udara na ženska reproduktivna prava i do kriminalizacije pobačaja. Do sredine 16. stoljeća, reproduktivna pitanja su bila smatrana privatnim obiteljskim pitanjem, a žene koje su uzimale pripravke i lijekove koji izazivaju pobačaj su rijetko bile osuđivane od Crkve ili države. No stavovi prema pobačaju su se pooštrili u 16. stoljeću kada je sve veći značaj kapitala doveo do onoga što je feministička teoretičarka Silvia Federici nazvala “porobljavanjem žena za prokreaciju”.
Anti-imigrantski stav je bio ključan i u kriminalizaciji pobačaja u Americi 1860-ih, kada se zbog niske stope nataliteta anglosaksonske djece i rastuće stope rađanja Iraca i drugih doseljenika aktivist protiv pobačaja Dr Horatio R Storer zapitao: “Trebamo li mi svoju djecu ili djecu ovih stranaca? To je pitanje na koje žene trebaju odgovoriti, o njihovom porađanju ovisi sudbina ove nacije”. Ovaj jezik viktorijanskih boraca protiv pobačaja vrlo je blizak današnjem jeziku Lige za život (Life League).
Iza slikovnih agresivnih prikaza stoji još jedna taktika uvezena iz SAD-a koju primjenjuje anti-choice pokret u UK: širenje lažnih medicinskih informacija kako bi se potkopao zakon o pobačaju. Grupe protiv pobačaja, kao što su SPUC, Christian Concern i Christian Medical Fellowship lažno izvještavaju kako su pobačaji povezani s karcinomom dojke, neplodnošću i mentalnim oboljenjima. Prema Zakonu iz 1967., žena može napraviti pobačaj samo ukoliko dva liječnika potvrde da je nastavak trudnoće mentalno i fizički rizičan za nju. Ove grupe se nadaju pokazati kako je većina pobačaja u sukobu sa zakonom, tako da mogu činiti pritisak na medicinsko osoblje.
Rachel Clarke iz BPAS-a je rekla da su “lažne medicinske informacije i neutemeljeno širenje panike okosnica su pokreta protiv pobačaja diljem svijeta”.
Dakle, povijesna izmjena zakona u Sjevernoj Irskoj je značajan moment za prava žena. No, jasno je da pokret protiv pobačaja ima razne planove. Možda je na margini, ali je globalno povezan – i širi se. U UK, CBR je u rujnu otvorio regionalnu podružnicu u Bristolu. Stephenson je rekao polaznicima Clarkson Academy da “imamo priliku da okončamo s pobačajem u narednih pet godina” – a oni itekako rade na ostvarenju te ambicije. Ne žele samo zaustaviti budući progres. Oni žele vratiti vrijeme unatrag.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
