Papa Franjo prošlog je tjedna najavio uvođenje određenih olakšanja za žene koje su prekinule trudnoću. Pobornici/e su odahnuli/e, kao i katoličke žene diljem svijeta, dok su konzervativci, očekivano – razljućeni. Stvar je u tome da nitko ne poznaje osjećaj veće krivnje od žena u klinikama za pobačaj, piše Jennifer Conti za Slate.com, i navodi kako se kroz vlastito iskustvo rada na ginekologiji i sama u to uvjerila.
Razmišljajući samo na trenutak o dubini krivnje koju žena katolkinja može osjećati vrlo se lako domisliti kako se one upravo najviše boje pakla, kojim im se redovito prijeti. Osim pakla, boje se i vječne osude te da im se nikada neće moći oprostiti. Katekizam katoličke Crkve nalaže kako se svaka žena koja se odluči na abortus mora izopćiti iz crkvene zajednice, a gotovo 30 posto žena koje se na pobačaj odluče jesu katolkinje.
Jennifer Conti u tekstu navodi kako ju je jednom pacijentica katolkinja upitala hoće li je osuđivati zato što se odlučila na abortus. Nakon negativnog odgovora, pacijentica je nastavila kako ju je strah da će umrijeti prilikom postupka jer je osuđuju.
No ne radi se samo o ženama koje se na abortus odluče svojevoljno, krivnju osjećaju i žene koje su doživjele spontane pobačaje. Na primjeru žene koja je izgubila vrlo željenu trudnoću, a koja je zbog svojih dubokih katoličkih korijena pozvala svećenika, te je obred uključivao i krštenje i posljednju pomast, može se uočiti još nešto. Ova je žena na sreću imala priliku da određenu količinu potpore dobije od svećenika koji je nije ništa pitao, kritizirao niti komentirao, čime je ženi i njenoj obitelji olakšao ionako traumatičnu situaciju. Kolike su šanse da bi se takvo što dogodilo u Hrvatskoj?
E, ali s druge strane, strah od vječne kazne toliko je snažan i dobro usađen da majke osjećaju krivnju zbog trudnoća koje nisu iznesene do kraja, osjećaju krivnju mahom – jer im dijete nije kršteno, i boje se da i je i to dijete osuđeno na vječne muke. Sve to iako se radi o biću koje nije ni stiglo zgriješiti ništa s onog popisa, pa je ovakav stav poprilično nehuman, a u najmanju ruku opterećujući.
Autorica pri kraju teksta upozorava kako nove Papine intencije zvuče predobro da bi bile istinite, ali da ostavlja prostora za njihovu integraciju. Navodi Patriciu Miller koja u svojoj knjizi Dobri katolici: borba oko abortusa u katoličkoj Crkvi navodi da se sve što trebamo znati o ove dvije “suprotstavljene” strane nalazi na prednjim vratima katedrale sv. Patrika u New Yorku. S prednje su strane u bronci ovjekovječili Kateri Tekakwithu (djevica), Elizabeth Ann Seton (svetica) i majku Cabrini (opatica). Odnosno, idealne žene – čestite, nesebične i sluškinje drugima.
Što onda novo Papino odrješenje od pobačaja znači? Priznanje da su te žene ipak učinile nešto krivo, ali im se daje određeno olakšanje da ipak neće ići u pakao – i to ukoliko su pobačaj obavile do kraja Jubilarne godine (unutar koje je Papa najavio promjene). Za sve žene u ovako emocionalno teškim situacijama, nadajmo se da se ipak radi o milosti i svjesnosti da njihova reproduktivna prava zaista pripadaju samo njima.
