Bez obzira na Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o sprječavanju diskriminacije, dalek je još put do nestanka spolnih stereotipa i diskriminacije žena. To, nažalost, vrlo zorno, okrutno i neporecivo dokazuju rezultati analiza presuda za silovanje žena koju je provela udruga B.a.B.e. uz superviziju dr. sc. Ksenije Turković s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Ane Garačić, potpredsjednice Vrhovnog suda, odvjetnice Ines Bojić i sutkinje Ivane Radovčić pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Projekt pod nazivom ‘Protiv stereotipa i diskriminacije žena – seksualni zločini u RH’ je pred završetkom, a uz pomoć Vladinog ureda za ravnopravnost spolova rezultirat će i kampanjom u medijima zbog senzibiliziranja javnosti.
Roditelji protiv silovane kćeri
Ideja se začela kad je prije nešto više od godinu dana još maloljetna djevojka došla u stan u kojem je sjedište udruge B.a.B.e. i zatražila pomoć jer ju je silovalo nekoliko obiteljskih prijatelja, a roditelji su joj zabranili da ih prijavi jer su željeli s njima ostati u dobrim odnosima.
– Kad se tako nešto dogodilo u Zagrebu, ne mogu ni zamisliti što se događa ženama i djevojkama u manjim mjestima – šokirana je Sanja Sarnavka, iako već 15 godina svjedoči svakojakim vrstama nasilja nad ženama.
Ta je djevojka pokušala samoubojstvo, napustila je kuću budući da su je roditelji smatrali krivom za ono što se dogodilo.
– Pratili smo je kroz cijeli proces koji je bio mučan jer je sutkinja cijelo vrijeme sumnjala na nju. Oni su osuđeni najviše na dvije godine i godinu dana zatvora, a naravno da se pisala žalba i priča još uvijek traje. Čitajući analize presuda nismo mogle vjerovati koliko su se suci trudili naći opravdanje za počinitelje kako bi im se izrekla što manja kazna, a procjenjujući je li se silovanje dogodilo ili ne naše pravosudne institucije ne postupaju onako kako bi trebalo prema međunarodnim standardima – objasnila je Sarnavka.
Ilustrirala je to podacima dobivenim analizom prakse Vrhovnog suda koji je razmatrao pet presuda kaznenog djela silovanja u braku i petnaest silovanja tijekom 2007. i 2008. godine, 36 presuda Županijskog suda u Zagrebu, Rijeci, Vukovaru i Karlovcu te Općinskog suda u Zagrebu.
Razuzdana pa neće primijetiti jedno silovanje
Najčešće izrečena kazna za silovanje je do godinu dana zatvora, a najstroža izrečena kazna bila je osam godina zatvora (zakon predviđa maksimalnu od 15 godina), i to za silovatelja ponavljača. U 14 od 19 predmeta koje je preispitivao Vrhovni sud tražen je dokaz da se žrtva fizički opirala, što nije zakonito. U tri predmeta ocjenjivan je moral žrtve: u jednom od njih sudac primjećuje: ‘Tako je razuzdano živjela da jedno silovanje neće niti primijetiti’ .
Žrtvu se tijekom sudskog postupka s posebnom sumnjom ispituje kad je riječ o silovanju u braku. U jednoj od presuda sudac stavlja u presudu obrazloženje kako je žena već u godinama i kako je muči menopauza pa je posebno osjetljiva i zato nije shvatila da to nije bilo silovanje nego malo vatreniji pristup njenog muža, iako joj je glavom lupao o rub kreveta, mlatio i prijetio da će ubiti njihova sina. Sud prvog stupnja nije prihvatio njen iskaz da je silovana jer je smatrao kako je ljubomora izazvala afektivnu reakciju, a uzeta je u obzir i menopauza žrtve. Zanimljivo je kako je jedna oslobađajuća presuda za dvojicu optuženika donijeta zato jer je žrtva saslušavana nekoliko puta u razmaku od nekoliko godina. Stoga su se pojavila odstupanja u njenom iskazu, a njeno psihologijsko i psihijatrijsko vještačenje sud uopće nije uzeo u obzir. Vrhovni sud tražio je ponavljanje postupka pa će žrtva još jednom proći traume na isti način.
Glavna rasprava u trajanju od 13 godina
Sporost sudova neumoljiva je i u slučajevima silovanja. Samo predistražni postupak trajao je u jednom slučaju čak tri godine i četiri mjeseca, a raspon vremenskog vođenja glavna rasprave kreće se od jednog dana do 13 godina.
– U tom predmetu okrivljenik je oslobođen, odnosno uvjetno kažnjen s argumentom da se dogodio velik protok vremena, kao da je to krivnja žrtve, a ne sustava koji je odugovlačio. Žalbeni postupak nakon presude trajao je u analiziranim slučajevima od tri mjeseca do šest godina i sedam mjeseci. U analizi presuda Vrhovnog suda vidimo da suci imaju različite predrasude i spremnost da diskriminiraju žrtve. Zakon i nije tako loš, ali uvijek se traži nekakva primjena sile. Ne priznaje se ako je netko ženi ‘samo’ prijetio pa je bila preplašena i blokirana ili ucijenjena – kaže Sarnavka.
Iako bi žrtve trebale biti ispitane samo jedanput, najčešće su iskaz morale davati četiri puta, jedna čak devet puta, a pri tome se niti ne izbacuje okrivljenika iz sudnice, nego žrtva pred njim mora opetovano ponavljati priče koje su zastrašujuće.
– Uglavnom su to vrlo degutantne priče. Često je riječ o tome da počinitelj mokri žrtvi u usta, da je se ponižava. Samo u dva slučaja žrtve se zaštitilo tako da su dale iskaz putem video-linka, a samo u sedam slučajeva bila je prisutna stručna osoba, psiholog, koja je neophodna, primjerice kad imate slučaj u kojem je nekoliko muškaraca žrtvu ponižavalo mokreći po njoj, sililo je da gola trči pred njima dok su je oni gađali raznim predmetima, tjeralo je da se valja u vlastitoj mokraći, te su je čak silili da gura novine u vaginu. Ta je žena prijavila silovanje, nakon čega je sedam puta morala ponavljati iskaz pred sudom. No, to nije sve, jer su se okrivljenici, koji su tvrdili da žrtva laže, žalili na presudu. A tvrdili su kako dokazni postupak nije proveden do kraja jer nije dokazano da se novine mogu gurnuti u vaginu – zgraža se aktivistica Sarnavka.
