U Srbiji je ukinuta Uprava za rodnu ravnopravnost pod izgovorom da nije prioritet obzirom na ekonomsku situaciju u zemlji, uz obećanje da će biti pronađen učinkovitiji institucionalni mehanizam koji će se baviti ovim pitanjima.
Opozicija i civilni sektor pokušali su amandmanima i apelima spriječiti ovu odluku, ali bez uspjeha i razumijevanja.
Već na prvoj sjednici Skupštine Srbije na kojoj je formirana nova Vlada, Zakonom o ministarstvima, zastupnička većina u Skupštini Srbije, ukinula je postojanje Uprave za rodnu ravnopravnost, što se danima u kuloarima najavljivalo.
Uzaludni su bili apeli civilnog sektora da se to ne čini i da takva odluka može naštetiti Srbiji na putu pridruživanja EU zbog ratificiranih međunarodnih ugovora, ali i direktno u provođenju aktivnosti i programa na polju zaštite ljudskih i manjinskih prava, ženskih prava i kvalitete života i žena i muškaraca, bez diskriminacije i nasilja.
U ime zastupničke grupe Demokratske stranke, Gordana Čomić je podnijela amandman kojim je traženo da se spriječi ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost koja pri Ministarstvu rada i socijalne politike postoji od 2008.godine kao prvi izvršni mehanizam Vlade nadležan za poslove ostvarivanja i unapređivanja rodne ravnopravnosti.
Kako je prilikom obrazlaganja amandmana rekla Gordana Čomić ‘ukidanje Uprave za rodnu ravnopravnost je nepotrebna šteta, a ne novčana ušteda’. Prema njenim riječima, to neće donijeti korist nikome, posebno što je samo osnivanje Uprave pokazivalo jednu stratešku opciju koja je unesena u Nacionalnu strategiju.
Sada, i pored najave da će se osmisliti neko novo tijelo koje će biti efikasnije, nije sasvim jasno tko će biti nadležan da provodi Nacionalnu strategiju, jer je Uprava za rodnu ravnopravnost sudjelovala i u usvajanju Nacionalnog plana za primjenu UN Rezolucije 1325 “Žene, mir i sigurnost” o ulozi žena u području sigurnosti, gdje su postignuti vidljivi rezultati koji su podigli ugled srpskog parlamenta u svijetu.
S druge strane, obrazloženje vladajuće većine za odluku o ukidanju, odnosilo se na preporuke UN da se formira tijelo koje bi u svim sferama implementiralo principe rodne ravnopravnosti, jer je procijenjeno da je Uprava kao mehanizam koji pripada jednom ministarstvu, zapravo onemogućena da utječe na politike koje je kreiraju i primjenjuju u ostalim resorima.
Također, navedene su i preporuke međunarodnih organizacija, kao što su OSCE i Europski institut za rodnu ravnopravnost, koje idu u prilog potrebi da se Uprava zamijeni nečim drugim što bi bilo učinkovitije i prije svega ‘nezavisno i u sklopu Vlade, ali na najvišem nivou‘, kako bi se provodila Pekinška platforma.
Govoriti o hipotetičkoj organizacijskoj strukturi koja će zamijeniti Upravu, a ne podnijeti amandman kojim se definira, bio je jasan signal da vladajuća stranka nema spremno rješenje koje bi odgovorilo na te zahtjeve, pa je umjesto odgovora na to pitanje, javnost mogla zaključiti kako je pozadina ubrzanog ukidanja Uprave zapravo politička.
Uprkos svim dobrim stvarima i pomacima koji su proteklih godina napravljeni u pogledu rodne ravnopravnosti i procesima u ovoj domeni, argument za ukidanje sveo se na to kako se dosadašnje rukovodstvo ‘nedogovorno odnosilo prema svojim obavezama‘, kako nije postojala koordinacija ni s matičnim Ministarstvom kojem pripada, te da se rad Uprave svodio ‘isključivo na rad na projektima’ o kojem nisu obavještavali Ministarstvo, jer je to posao koji je osiguravao ‘izvor financiranja za određeni zatvoreni krug nevladinih organizacija’.
Po skupštinskim kuloarima, ali i među novinarima se čula priča da je u pitanju zapravo politički obračun između nekada vladajuće Demokratske stranke, čiji su kadrovi u Upravi, s jedne strane i potrebe Srpske napredne stranke da na sve pozicije postavi svoje ljude ili zahvaljujući većini u parlamentu, isključi opoziciju gdje god je to moguće.
Apeli civilnog sektora nisu bili dovoljni, primjedbe i amandmani opozicijskih zastupnika također, a ukidanjem Uprave nije dat ni prijedlog za novo tijelo, već samo obećanje. To je još više ogorčilo nevladine organizacije koje su uputile otvoreni poziv vladajućoj većini da hitno ispuni obećanje, jer je od ‘bitnog značaja da se ostvari kontinuitet u području razvoja politika jednakih mogućnosti i da se nastave započeti procesi’.
Ovaj poziv i zahtjev nevladinog sektora podržalo je nekoliko desetina poznatih aktivista i preko pedeset organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom i poboljšanjem prava i procesa razvoja rodne ravnopravnosti, ali je izostala reakcija šire javnosti, možda djelomično i zbog sve težeg stanja u medijima u Srbiji.
Nikome nije jasno zašto je ekonomski faktor uopće naveden kao razlog zbog kojeg Uprava nije prioritet, kada se ima u vidu da je prošle godine iz budžeta bila financirana s tri milijuna dinara, dok su neka druga tijela, kao što je Kancelarija za dijasporu ili Kancelarija za religiju pri Vladi Srbije dobile 325, odnosno čak 817 milijuna.Posebno što se za ta tijela našao mehanizam po kojem su ostala i opstala, za razliku od Uprave koja najveći postotak sredstava dobiva upravo na osnovu projekata za koje se natječe van države.
U društvu u kojem je diskriminacija, prije svega žena i manjina, čak i u državnim institucijama još uvijek uobičajena, prolazi neprocesuirano; kada nasilje u porodici gotovo svakog tjedna odnese po jedan ženski život; kada se inkluzija svede na segregaciju i getoizaciju, Srbija trenutno nema centralni državni mehanizam koji se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i kako stvari stoje, neće ga imati još izvjesno vrijeme.
