Riječima navedenima u odluci Ustavnog suda objavljenoj tijekom današnjeg dana (do) “danas se može govoriti o dvije sankcije po dvije zakonske osnove: na temelju ZIZHS-a kandidacijske liste se diskvalificiraju iz izbornog natjecanja, a na temelju ZoRavSpol-a sama politička stranka ili drugi ovlašteni predlagatelj liste prekršajno se kažnjava jednokratnom visokom novčanom kaznom od 50.000,00 kuna. “
Ključna riječ u gornjem paragrafu nalaze se u zagradama, naime Ustavni sud danas je de facto ukinuo kvote na izbornim listama političkih stranaka budući da je svaki oblik sankcija za neispunjavanje kvote od 40 posto podzastupljenog spola od danas nepostojeći.
Prvo i pesimističnije (a u hrvatskom društveno – političkom kontekstu samim time i realnije) objašnjenje takve odluke jest da je Ustavni sud pronašao način na koji u potpunosti obezvrijediti članak Zakona kojeg nije mogao ukinuti budući da je izuzetno isprepleten sa Zakonom o ravnopravnosti spolova. Da je ukinuo i dio odredbe koji se odnosi na samu kvotu Ustavni sud bi de facto srušio i niz odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova. Ovakva isprepletenost postojećih zakonskih rješenja kojima se reguliraju tvz. pozitivne mjere promicanja načela ravnopravnosti ne bi značila samo potencijalno ukidanje (ili u najmanju ruku zanemarivanje) prava za žene, već bi u pitanje dovela i posebne mjere kojima se jamči ravnopravnost drugih manjinskih skupine među kojima se nalaze i nacionalne manjine i jamstva manjinskih zastupničkih mjesta u samom Saboru.
Kao važniji argument kojim opravdava svoju odluku Ustavni sud poziva se i na određene deklaracije Vijeća Europe. No, pri tome Ustavni sud ‘elegantno’ ignorira kontekst na koji se te iste deklaracije odnose. Naime, deklaracije na koje se Ustavni sud poziva donesene u kontekstu izbora sudaca Europskog suda za ljudska prava. Ono što iz njih jasno proizlazi je da je Vijeće Europe o kvotama raspravljalo isključivo u svjetlu činjenice da kandidati i kandidati za sutkinje moraju zadovoljavati visoke kriterije stručnosti, profesionalnosti i etičnosti. Nije jasno kako je to primjenjivo na kontekst demokratskih parlamentarnih izbora u kojima birači i biračice biraju zastupnike i zastupnice za nacionalne parlamente na temelju njihovih političkih stavova, a ne njihove profesionalne stručnosti. S obzirom da je Ustavni sud ukinuo i one odredbe Izbornog zakona koji brani kandidiranje osuđenicima za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti jasno je kako i sam smatra ne samo da stručnost već i etičnost kandidata nije preduvjet za sudjelovanje u “demokratskom” izbornom natjecanju. No, baš stoga ostaje nejasno zašto se sud poziva na deklaracije Vijeća Europe.
Drugo i optimističnije tumačenje presude može se pronaći pozivanjem na već spomenuti Zakon o ravnopravnosti spolova koji također predviđa sankcije ukoliko se zakonom nametnute kvote ne poštuju. S obzirom da se neustavnost odredbe o nevaljalosti lista opravdava činjenicom da su u Zakonu o ravnopravnosti spolova već ranije osigurane sankcije proizlazi kako su sankcije iz Zakona o ravnopravnosti spolova na snazi već danas. Takvo stajalište nije sukladno postojećem shvaćanju Hrvatskog sabora koji je u kontekstu lokalnih izbora iz 2013. zauzeo stajalište da se stroge financijske sankcije propisane Zakonom o ravnopravnosti spolova sasvim sigurno neće biti primjenjivane minimalno do idućih parlamentarnih izbora – 2019. godine, dok je sa lokalnim izborima godina primjene još i kasnija. Upravo stoga je Vlada i predložila, a Sabor usvojio, upravo ukinutu odredbu o nevaljanosti. Činjenica da Ustavni sud nije ukinuo dio odredbe koji se odnosi na kvotu od 40% te da ona i dalje čini važeći dio Izbornog zakona nameće logički zaključak da se stroge sankcije iz Zakona o ravnopravnosti spolova primjenjuju od ovih parlamentarnih izbora. Naravno, pretpostavka za ovaj logički zaključak je vjera da Ustavni sud nije htio osakatiti obvezu poštivanja kvote od 40% propisanu Izbornim zakonom do te mjere da je učini besmislenim mrtvim slovom na zakonskom papiru.
Koje god od ova dva ponuđena rješenja odlučite vidjeti kao vjerojatnije – prvo prema kojemu Ustavni sud iz nepoznatih razloga ne vidi razloga za postojanje kvota te prema tonu odluke, zapravo ni Zakona o ravnopravnosti spola, ili ovo drugo prema kojemu naprosto zaključuje da sankcije unutar Zakona o ravnopravnosti spolova sasvim dovoljno osiguravaju jednako zastupljenost žena u politici jedno je sigurno:
Ustavni sud danas je omogućio kreiranje lista na kojima će žene biti podzastupljene, a tako će ostati još dulji niz godina.
Izrečeno slijedi iz vrlo jednostavnog razloga. Čak i da se stroge financijske sankcije iz Zakona o ravnopravnosti spolova primjenjuju od ovih parlamentarnih izbora one će imati vrlo ‘zanimljiv’ učinak. Naime, velike i bogatije stranke moći će ‘novcem kupiti’ nepoštivanje kvote dok će se manje stranke naći pred izborom zadovoljiti kvotu ili se izložiti riziku visokih penala koji bi mogli ugroziti njihovo svakodnevno funkcioniranje pa i dovesti do prestanka njihovog postojanja. Ostaje nejasno kako je takva neravnopravnost sukladna vrednoti višestranačkog sustava na koju se poziva Ustavni sud u svojoj presudi.
Uz sve navedeno, ostaje nejasno zašto je u Hrvatskoj sankcija nevaljanosti neustavna dok to isto nije slučaj u Francuskoj, Belgiji, Sloveniji ili Poljskoj. Nije na odmet napomenuti da su sve te države članice Europske unije pa tvrdnja da se radi o državama koje ne cijene višestranačku demokraciju ili ne razumiju deklaracije Vijeća Europe ne može biti uvjerljiva
Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (“Narodne novine” broj 19/15) podnijela je Demokratska stranka žena, odnosno, predsjednica stranke Marije Jelinčić.
Demokratska stranka žena opskurna je stranka za koju vrlo vjerojatno da sada niste čuli ni čule i to sa sasvim dobrim razlogom; bolji opis od onog koji im je dala Slavenka Drakulić vjerojatno je teško smisliti. U svojemu tekstu objavljenom na tportalu za njih je rekla sljedeće:
“Ime DSŽ je tako, nažalost, ispalo puka dosjetka. Ono sugerira da je njihovo članstvo uglavnom žensko – no, koga to zanima ako ta činjenica ni na koji način ne određuje njihov program? Upravo obrnuto, DSŽ se ne želi izdvojiti kao ženska stranka koja je za žene. Previše bi to bilo odiozno u društvu snažno prožetom patrijarhalnim, katoličkim i nacionalističkim vrijednostima. One se samo žele drukčije zvati.”
*Tekst je izrađen nakon konzultacija s pravnim stručnjacima.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
