U zagrebačkom umjetničkom prostoru Galerija Nova, na adresi Teslina 7, u petak je otvorena izložba Kome treba poduzeće? Kombinat Borovo 1988. – 1991. Rezultat je to dugogodišnjeg istraživanja o radu Grupe Borovo koji potpisuju Sven Cvek, Snježana Ivčić i Jasna Račić, koji svi/e zainteresirani/e mogu razgledati sve do 7. listopada.
Koncept izložbe oslanja se na klasne sukobe unutar Kombinata Borovo, odnosno, kako prenosi Centar za mirovne studije (CMS) “na primjeru jedne tvornice, prikaz društveno-političke klime s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, vremena društvenih i ekonomskih reformi i početaka iščezavanja društvenog vlasništva, kao i prvih eksplicitnih nacionalističkih težnji koje će, u konačnici, eskalirati ratnim sukobima”.
Duž zidova galerije u obliku vremenske crte postavljeni su informativni paneli i kraći natpisi s detaljima o sukobima koji su se događali unutar Borova na prijelazu 80-ih u 90-te, navode se i opisuju radnički prosvjedi, opisane su razlike u životnom standardu s početka istraživanog razdoblja i u kasnijim godinama te je dodan i nužan politički (i međunarodni i regionalni) kontekst u kojem se Jugoslavija u to vrijeme nalazila. Također, postoji i multimedijalna komponenta (QR kodovi) pa se dio sadržaja može čuti, a dio, poput TV priloga, pogledati. Priča o Borovu zajednička je kulturna i industrijska baština o kojoj bi se sve buduće generacije trebale, zbog njene kompleksnosti i višedimenzionalnosti, informirati. Nasreću, revalorizacija povijesti Borova dobija sve više medijskog, a povremeno i gradskog prostora.
{slika}
Nadalje, visoko motivirajuće trebali bi djelovati i opći štrajkovi kojima su zaposlenici/ce Borova nastojali regulirati svoja radnička i ljudska prava jer, osim odazivom koji se broji u nekoliko desetaka tisuća ljudi, valja primjetiti i razloge koji su ih na to potakli. U većem dijelu slučajeva, riječ je o neisplatama plaća (rad za minimalac, mjere štednje i ugovori s MMF-om, pritisci kredita i dokapitalizacija), otpuštanjima, malverzacijama Uprave i cijelom setu problema, no ipak se nametanje neodrživog životnog standarda izdvaja kao temeljni. Svi/e smo svjesni/e da je tako i danas, ali tako po broju ljudi na ulicama uspješnih prosvjeda imamo u tragovima. Na umu valja imati da je Borovo prije početka Domovinskog rata zapošljavalo više od 22 tisuće radnika/ca koji/e su proizvodili više od 20 milijuna pari obuće te je kombinat u vlasništvu imao oko 900 objekata maloprodaje. Usporedbe radi, danas u Borovu radi oko 700 radnika/ica i proizvodi se 400 tisuća pari obuće koja se prodaje putem distributivnog lanca od samo 90 prodajnih objekata.
Tako da bi ova dimenzija priče o Borovu mogla i trebala biti izvrsna podloga za “tvornice radnicima” i “plaće zaposlenima” nastojanja koja ne bismo trebali napustiti. Radnici/ce Borova u ovoj devastaciji jednog od temeljnih stupova jugoslavenske ekonomije bili su najmanje zaštićeni i svoje su probleme uspijevali rješavati uglavnom na deklarativnoj razni. Cijela industrija Borova postala je igračkom raznoraznih Uprava i politike, ne previše daleko od ponašanja koje se može nazvati i političkim nasiljem. Ipak, u svemu tome, radnički je kolektiv bio izvrsno organiziran i složan te spreman inzistirati na svojim pravima, što je izvrsna lekcija svima na tržištu rada čiju kvalitetu života i dalje diktira kapitalizam.
Ujedno, za vrijeme trajana izložbe može se uzeti i reprint posljednjeg broja Tjednika Borovo (punog naziva Tjednik Jugoslovenskog kombinata gume i obuće Borovo) od 21. lipnja 1991., pri čemu je naglašena nedovoljno istražena dimenzija tjednika i glasila koje je gotovo svaka velika jugoslavenska tvornica tiskala (tjednik Bata, polumjesečnik Prodavač). Tjednik Borovo izlazio je 80-ak godina i donosio najvažnije informacije o događajima kako unutar tvorničkih pogona tako i izvan njih. Samo ovim reprintanim brojem Borova može se dobiti uvid u detalje iz svakodnevnog života radnika/ca, u njihove probleme, sklonost humoru kao i snagu njihova zajedništva.
Autorski tim izložbe čine ranije spomenuti Sven Cvek, Katerina Duda, Snježana Ivčić, Jasna Račić te Mirna Rul, za galerijski postav zadužene su Katerina Duda i Mirna Rul uz podršku Grupe Borovo, dok su organizacijski dio na sebe preuzeli Centar za mirovne studije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
