U svojoj novoj knjizi Jessica Wilkerson iznosi priče o radikalnim planinskim ženama koje su se borile protiv kapitalističkih gazdi i postavile temelje za naredne generacije apalačijanskog otpora.
Nakon predsjedničkih izbora 2016., brda i gorja Apalačije postali su glavno poprište istraživačima diljem svijeta koji to područje još uvijek nazivaju “Trumpovom zemljom”. Novinari s Istočne obale su pohrlili snimati fotografije siromašnih ljudi i istraživati zašto taj čudni brdski narod uporno “glasa protiv vlastitih interesa“. Autor i tvrdi konzervativac J. D. Vance bio je slavljen kao neka vrsta šaptača konzervativnim siromašnim seljacima (rednecks), a njegovi “samopregalački” memoari Hillbilly Elegy nametnuli su se kao ključni za razumijevanje ove nove političke dileme. Usprkos ekonomskoj realnosti stvarne glasačke baze Donalda Trumpa (a to su bili prvenstveno imućni Republikanci), za uspon Trumpa bila je otvoreno okrivljena bijela radnička klasa, a Apalačija je smatrana glavnim primjerom uvjeta koji su omogućili njegov uspon.
Okrivljavanje i žrtvovanje ove regije zbog njenih izmišljenih nedostataka pomoglo je komentatorima da izbjegnu smislenu raspravu o ukorijenjenom rasizmu i ekonomskoj nejednakosti, što je definitivno imalo daleko veći utjecaj na izborne rezultate 2016. godine. Umjesto toga, taj prikladan narativ je bio krajnje pojednostavljen i sažet, dok u konačnici cijela regija sa svojim različitim stanovništvom i njena bogata politička povijest nisu svedeni na marginalnu vijest.
“Ljudi imaju kratko pamćenje, i mislim da su izbori [2016.] doista kreirali trenutak u kojem ljudi žele pojednostavljene narative”, izjavila je prošle godine u intervjuu za The Creative Independent povjesničarka i autorica knjige “What you are getting wrong about Appalchia” Elizabeth Catte. Ta vrsta dobrovoljne ignorancije o kojoj govori Catte posebno je užasna kada shvaćamo kako duboko seže duh otpora u krševitoj zemlji Apalačije. “Toliko je toga puno više nego što znaju [Amerikanci/ke]”, kaže Catte. “Trebali bi poznavati povijest izrabljivanja ove regije, trebali bi znati kakvu je historijsku ulogu imala Apalačija u odnosu na ostatak zemlje.”
Brutalni ratovi za ugljen i krvave radničke borbe su opsežno dokumentirani, pa ipak često su “uljepšani” u kontekstu širih političkih sklonosti za koje nacionalni komentatori prečesto pretpostavljaju da su republikanski svjetlocrvene. Jessica Wilkerson istražuje jedan dio ove buntovne povijesti u svojoj novoj knjizi “To Live Here, You Have to Fight: How Women Led Appalachian Movements for Social Justice“.
Apalačija je zasigurno crvena regija, no i zbog toga što je njezina povijest obojena krvlju radikala i pobunjenica/ka, počevši od domorodačkih naroda koji su se opirali kolonizaciji u 19. stoljeću, preko antifašističkih borbi s Ku Klux Klanom u planinama Stone, do borbi utamničenih ljudi diljem Juga koji prosvjeduju protiv zatvorskog ropstva na redovnim zatvorskim štrajkovima.
Kao što je decentralizirana grupa Apalačijanaca/ki Holler Network, koja pruža otpor bijelom nacionalizmu u Apalačiji, nedavno objavila na Twitteru: “Apalačija ima inspirativnu povijest klasne borbe i borbe protiv bijelog supremacizma. Možemo biti ponosni na naše korijene i na to odakle potječemo, ne slaveći genocid i ropstvo”.
O tim korijenima piše Wilkerson u svojoj knjizi To Live Here, You Have to Fight. Wilkerson je profesorica povijesti i južnjačkih studija na Sveučilištu Mississippi, a njezina knjiga se fokusira na val grassroots organiziranja koje su vodile žene, a koji se proširio oko 1964., počevši s Ratom protiv siromaštva (War on Poverty), te se nastavio kroz naredne programe protiv siromaštva tijekom burnih 1970-ih. Izlaže opširnu oralnu historiju oživljujući priče o radikalnim planinskim ženama koje su se borile protiv kapitalističkih gazdi za socijalnu i rasnu pravdu – i koje su postavile temelje narednim generacijama apalačijanskog otpora. Knjiga daje sveobuhvatnu sliku kako je doista izgledalo organiziranje u doba velikih društvenih nemira te opisuje brojne prepreke s kojima su se na tom putu suočavale ove žene. Wilkerson istražuje ulogu Apalačijanki kao skrbnica i pokazuje kako su ove aktivistkinje naučile iskoristiti i podrivati očekivane društvene dužnosti koje su bile zasnovane na podređenosti muškarcima. Tropi supruge kopača ugljena, majke ili kćeri činili su se iznimno moćni, no vještine i snaga ovih žena izlazili su daleko izvan okvira ljubavi i doma, a grassroots organiziranje postalo je ključan element njihovog sveukupnog skrbnog rada. Njegovale su ozlijeđene rudare, skrbile o djeci, izdržale u neprijateljskom okruženju razularenog nereguliranog kapitala u nalazištima ugljena, no bile su i povezane s borbom za vlastitu egzistenciju, za širenje mreža zdravstvene skrbi, za obrazovne resurse, rasnu pravdu, za radnička i ženska prava – i to cijelo vrijeme i na mjestu gdje je samo preživljavanje bilo trijumfalna pobjeda.
Prema Wilkerson, ova proširena perspektiva je oblikovala svaku organizacijsku odluku koju su donosile ove žene. Prije nego što je aktivistkinja Florence Reece stala na binu i zapjevala svoje sada legendarne radničke himne, sjedila je za kuhinjskim stolom pišući ove pjesme iz perspektive majke i žene – ali i kao sindikalna agitatorica. “Neslužbena socijalna radnica” Edith Easterling imala je snažan utjecaj u lokalnoj zajednici i stekla pristup federalnim resursima u korist programa protiv siromaštva poznatog kao Appalachian Volunteers (Apalačijanske volonterke) te pokrenula vlastiti rat protiv siromaštva u svom rodnom Okrugu Pike u Kentuckyju, u suradnji s Marrowbone Folk School. Njezina kći Sue Ella nastavila je majčinim stopama kao borkinja za ljudska prava radeći na multirasnom organiziranju mladih. Kada je apalačijanska zdravstvena aktivistkinja Eula Hall otvorila kliniku Mud Creek, a liječnica Elinor Graham educirala žene kako da rade samopreglede grudi i zdjelice te ih informirala o kontracepciji, uspjele su osposobiti siromašne žene da preuzmu kontrolu nad svojim tijelima i donose vlastite odluke o rađanju i roditeljstvu.
Na sudskim tzv. “saslušanjima o gladi” (“hunger hearings“) koja su uslijedila nakon Rata protiv siromaštva 1968., Mary Rice Farris se suprotstavila senatoru Robertu F. Kennedyiju i kongresmenu Carlu D. Perkinsu. Optužila ih je da nisu učinili dovoljno za siromašne ljude Kentuckyja, upitavši ih:
“Zašto trošimo 70 milijuna dolara dnevno u Vijetnamu, osim što gubimo živote, kada su milijuni ljudi u ovom području gladni, bez domova i prikladnog stanovanja ili bez odjeće i obuće. Također, željeli bismo znati zašto se crnci moraju boriti za mjesto u društvu kako bi bili građani s ljudskim pravima? Zašto se mi, kao američki crnci i crnkinje, moramo boriti i zahtijevati svoje pravo da dostojanstveno budemo dio ove velike nacije?”
Kao jedina crna žena iz radničke klase koja je svjedočila na ovim saslušanjima, Farris je prkosila društvenim normama koje su redovno ušutkivale crne radnice tako da je mogla ukazati na to kakav utjecaj u njenoj regiji imaju rasizam i kapitalizam na borbu protiv sistemskog siromaštva. Za vrijeme napornog štrajka u Brooksideu u Okrugu Harlan 1973., 70-godišnja Minnie Lunsford je uspjela povezati sindikalnu borbu rudara protiv šefova s radničkim borbama 1930-ih kada se obratila mladim radnicima; njezina retorika je dirnula rudare u štrajku i slomila rodne barijere, te ohrabrila više žena da izađu na ulicu i javno podrže štrajk umjesto da ostanu kod kuće, kao što su to činile prije.
Žene koje je u svojoj knjizi oživjela Wilkerson suočavale su se i s društvenim pritiskom i s osobnim preprekama dok su nastojale promijeniti nemilosrdnu federalnu birokraciju; kroz čitavu knjigu vidimo da je najteža barikada na koju su naišle na putu prema pravdi bio sam sistem. Rudarke su nastojale pobijediti rodnu diskriminaciju na poslu i osigurati roditeljski dopust, prkoseći prevladavajućim stavovima o obitelji i radu, i naišle su na ustrajan otpor političkog establišmenta i pravnog sustava. Ukoliko nisu imale sreće, mogle su završiti poput Edith Easterling koja je optužena za sudjelovanje u “komunističkoj zavjeri” koju je izmislio neki konzervativni guverner, a potom je bila izopćena od članica i članova zajednice kojima je posvetila svoj život i rad.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih, pokret za prava na socijalnu skrb (wellfare) postao je žarište između različitih radničkih frakcija na lijevom i desnom spektru. Većina novih grupa se organizirala pod stijegom koji je povezivao grupe koje su djelovale u zajednici tijekom Rata protiv siromaštva, a mnoge od njih su bile rasno mješovite. Ta rasna mješovitost je stvarala problem dominantnom vladajućem narativu koji je nastojao okrenuti bijele apalačijanske obitelji protiv crnih samohranih majki, dok je intersekcionalno organiziranje dalo zamaha grupama kao što je Poor People’s Coalition (Koalicija siromašnih), a bilo je povezano i s usponom konzervativnog predsjednika Richarda Nixona koji je bio protivnik socijalnih programa, a čija je dog-whistle propaganda 1970-ih proizvela masovan izlazak kivnih bijelih južnjačkih članova iz Demokratske stranke.
Intersekcionalan pristup velikog dijela grassroots organiziranja u Apalačiji u tom razdoblju često je bio na udaru vanjskih rasisitičkih snaga ili je na neki drugi način bio poražen zbog vlastitih grešaka; primjerice, kao što pokazuje Wilkerson, apalaćijanski feministički pokret 1970-ih nije uključio crne žene, opstruirajući međurasnu solidarnost koju su promovirali pokreti za socijalna prava i protiv siromaštva, a njihov specifičan naglasak na klasnoj nejednakosti sukobio se s klasnim sljepilom liberalnih bijelih feminističkih organizacija izvan ove regije.
Kao što je pisala marksistička feministička teoretičarka Silvia Federici u svom utjecajnom radu Wages Against Housework, “Odbacivanjem nadnice za kućanski rad i njenom transformacijom u čin ljubavi, kapital je ubio mnogo ptica jednim udarcem”. Skrbni i ženski rad kao cjelina su ekploatirani od početaka čovječanstva, no ove apalačijanske aktivistkinje su pronašle načine da usmjere svoje činove ljubavi u otpor protiv boljki koje su preplavile njihove zajednice. S obzirom na preklapajuće složenosti njihovih života u zemlji ugljena, ove žene nikada nisu bile isključivo posvećene supruge rudara niti samo aktivistikinje i osloboditeljice – jer je za žene koje opisuje Wilkerson, politika klase bila intrinzično povezana s politikom skrbi i osjećale su se pozvanima boriti za oboje.
Istraživanje njihovih života i rada koje je napravila Wilkerson je ključno djelo iz povijesti društvene pravde u Americi koje nam živo podastire stvarnu povijest radikalnih, krvavo crvenih korijena žena Apalačije.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
