Ovo je posljednji u seriji od šest tekstova ‘Adrio bella’, o zadarskoj industriji i prošlosti i sadašnjosti Tvornice za preradu i konzerviranje ribe Adria. Prvi tekst, pod nazivom ‘Iza Bagatovog nebodera, kod bivšeg SAS-a’, koji nudi pregled razvoja zadarske industrije i Zadra kao grada od Drugog svjetskog rata do danas, možete pročitati ovdje. Drugi tekst, pod nazivom ‘Nije kriva radnica, što je riba smrdljiva’, o specifičnostima riboprerađivačke industrije i ženskog rada u tvornicama ribe, pročitajte ovdje. Treći tekst, pod nazivom ‘Bolji od Popaja, jači nego Chuck Norris’, o nastanku i popularnosti maskote Adrijinih Eva proizvoda – morža Šime, te prodaji brenda Eva Podravci, pročitajte ovdje. Četvrti tekst, pod nazivom ‘Dosjei Adria: Potrošili krivi ljudi’, o glavnim akterima uništavanja Adrije (Miodrag Lacić, Neven Badurina, Jadranko Lisica), pročitajte ovdje. Peti tekst, razgovore sa radnicama Adrije, pod nazivom ‘Zadnju riječ imaju radnice’, pročitajte ovdje.
Da će ljetu ikad skoro kraj, sunce na zadarskim ulicama ne ni daje naslutiti. Kod stare gradske luke čekam bivšu radnicu Adrije. Razgovarala sam već s više radnica iz različitih sela, koje su u Adriji radile pola ili više života. Neke radnice nisu htjele da ih imenom spominjem u tekstovima, iako su rado pričale o Adriji, prokomentirale što im se činilo neizostavno i bitno pisanja. Neke su pristale biti imenovane i svoje su priče iznijele otvoreno, poput Nede i Nade, radnica čije su priče centralne u tekstu koji je prethodio ovome.
Radnica s kojom se nalazim kod stare luke preko telefona mi je rekla da ne želi pričati o Adriji, ali me pozvala da s njom prošetam gradom prije nego joj počne smjena na poslu. Za potrebe ovog teksta dat ćemo joj ime Ika. U Adriji je radila više od 30 godina. Živi u zadarskom predgrađu, a danas u centru grada čisti apartmane. Kako je to posao koji sam i sama sezonski radila, razgovor otvaramo tom temom. Brzo se slažemo u jednom opažanju – začuđujuće je velik broj ljudi koji za sobom ostavlja govna. “Seru ko grlice”, kaže mi nasmijano. Rade li to i inače ili samo kad znaju da za njima čisti netko drugi? Na to pitanje nismo našle konačan odgovor, pa ćemo ga propustiti đokeru publici.
“Ima ih puno što za sobom ostave što neurednije, valjda računaju da je čišćenje uključeno u cijenu, pa eto. Ne razmišljaju oni kako je meni uvaljat glavu u to. Desi se jednom u sto godina da neko za sobom ostavi i čišće nego što je bilo, tako mi je jedna njemačka familija nedavno napravila. Al’ i to ti je meni malo sumnjivo, sve sterilno. Pomisliš, bogati, koda su nekoga ubili pa sakrivaju tragove”, priča Ika.
Čitavo vrijeme se zeza i smije. Pokazuje mi gdje se turisti najviše okupljaju, makar ih je ove godine manje. Grintajući komentira cijenu od 12 kuna za kuglicu sladoleda u jednoj popularnoj slastičarni. Kad se okrene prema meni mišići leđa izviju joj se kao slovo S, vidljivi ispod uske majice. Lopatice su joj zbijene, kao dvije tektonske ploče, teško se i malo pomiču. Ukočene, kaže. Ika korača čvrsto, stopala joj toptaju o zemlju, kao da svakim korakom potvrđuje teoriju gravitacije.
Kad je promatram ne mogu da se ne sjetim kako je Gene Kelly opisao razliku u plesu između njega i Freda Astairea. “Fred Astaire predstavlja aristokraciju kad pleše, a ja predstavljam proletarijat”, tvrdio je Kelly. Astaire – visok, tanak i lebdeći, Kelly – mišićav, snažan, prizemljen. Njihova najveća plesačka razlika proizlazi iz posve drugačijeg odnosa prema tlu pod nogama. Jedan (Astaire) fluidno plovi po površini i bez problema leprša iznad nje, baš kao aristokracija i elita, dok drugi (Kelly) uvijek ima jasno težište, snažno uzemljenje, kao ono koje radnici i radnice imaju (ili su imali) u polju, tvornici, radničkom naselju.
{slika} O tome jako lijepo piše Zadie Smith u eseju o plesu, gdje navodi: “Nijedno se tijelo ne pomiče kao Astaire, poput njega smo samo u snovima. S druge strane, viđala sam francuske dječake kako trče stubama High Linea u New Yorku kako bi fotografirali pogled, a njihova leđa se miču baš poput Kellyjevih u On The Town, vidjela sam crnu djecu kad se u vlaku zavrte oko stupa kod izlaznih vrata – Kelly opet, visi s onog vječnog stupa. Kelly je predstavljao opće mjesto kad je plesao, podsjećao nas na gracioznost koju ponekad posjedujemo i sami. On pokazuje kako prozaično može postati poetično, kao posljedica teškog rada. Ali Astaire, kad pleše, nema nikakve veze s teškim radom”.
Kažem Iki da bi joj na mišićima zavidjeli puno mlađi ljudi, koji liju kante znoja u teretanama, a ručaju praškove.. “Svi bi tili izgledat kao radnici težaci, a niko ne bi težački radija. Ja jesan jaka ko bik, al sva san se zato istrošila. Da san imala drugog izbora, sigurno ne bi bila udarnica. Ali imala sam 15 godina i morala sam počet donosit novce u kuću”, komentira. Priča kako je u Jugoslaviji bio drugačiji, bolji odnos prema radnicima, ali i dalje su postojale društvene razlike, kao i razlike među samom radničkom klasom.
“Imale smo tada bolje plaće u Adriji. Bilo je i puno drugih tvornica tada u gradu i razumili smo jedni druge bolje nego danas, kad radimo – kud koji mili moji. Al isto su muški imali prednosti i uvik se njih predstavljalo kao glavne radnike. A za nas koje smo radile u tvornicama ribe je postoja i taj posebni dio di se na nas gledalo kao šporke. Nije bilo isto kad bi se Kalelargom prošetala ja ili kćer nekog advokata. Ni danas ne mogu skroz miris ribe iz kože odagnati. Toliko san dugo tamo radila da ne znam više jel mi se to pričinja. Ositiš li ti što?”, govori Ika i pruža mi podlakticu da je ponjušim. Osjetim samo blagi miris sapuna.
“Ružno sam se osićala kad bi mi iza leđa rekli da smrdim. Ajde da ti netko kaže da si ružna, ali da smrdiš… A ribala sam se svaki dan, uvik san do higijene držala. Onda bi se ja okrenila i rekla – dobro ajde, ja smrdim da bi vi ili ribu ko gospoda”, priča Ika. Kažem joj da Toma Bebić ima jednu pjesmu o tome, iz zbirke Tata-rata-ata-bum. Pjesma se zove Tko bi vas razumio, a ide ovako:
U školi učim
Da smo društvo stvoreno u muci
Da se socijalizam može izgraditi
(uz misao)
Samo žuljem na ruci
Da su brojne žrtve pale
Da su nam radničku zemlju dale
I tata mi kod kuće kaže da je jedina svetinja radnik
Da je neradnik najveći jadnik
Pa kad mi se sve to skupa zbrojilo
U meni se more čistoće skrojilo
A onda dođoše mama i tetka
I još neki iz porodice
Pa mi skresaše u lice
Uči uči
Ako želiš biti gospodin
Ne budeš li učio
Bit ćeš
“Šporki” radnik
“Pametan čovik. I zgodan je bia”, kratko komentira Ika. Rastajemo se pred apartmanskom trokatnicom, pitam je prije odlaska ima li nešto posebno što želi da napišem. “Napiši da sam volila radit sa ženama. Znale smo se svađat, ali smo jedna drugoj uvik pomagale. Čuvale dicu, posuđivale novce. Uvik smo se zajebavale, i kad je bilo najteže. Milijun puta su me spasile i ništa nazad nisu tražile”.
{slika}
Odlazeći od Ike, šetam gradom bez jasne ideje kuda želim ići. Sjednem na zidić kod Foše i vrtim u glavi sve priče o Adriji. Dirnuta sam zbog velikodušnosti svih radnica s kojima sam pričala, ljuta zbog nepravde koje su proživjele i proživljavaju. Nisam izmaknuta i nisam novinarski objektivna, niti vjerujem da takvo što postoji. Novinarstvo nije individualni pothvat, novinarka nije izolirana individua. Ove sam tekstove htjela pisati upravo zato što postojim unutar društva i zato što mi je stalo.
Radnice Adrije bile su jedine tvorničke radnice živo prisutne u mom odrastanju, u mojoj okolini. Naravno, dio ljudi iz mog sela radio je u drugim zadarskim tvornicama, u Bagatu, Borisu Kidriču, Sojari, Mljekari Zadar. Ali 1990-ih su sve te tvornice pokradene i ugašene. Ostale su žive u pričama o prošlim vremenima, u kosturima zgrada na koje se po Zadru naleti svugdje. Ali nije više bilo radnika i radnica koji bi svojim svakodnevnim ponašanjima svjedočili, nije bilo načina za promatrati tvornice u realnom vremenu. Bilo mi je teško procjenjivati ono što mi netko govori, odvagati koliko je romantiziranja mladenačkog uključeno u što, kako je zaista bilo negdje raditi, i na koje je sve načine industrija mijenjala, kako Zadar, tako i sela u okolici. Oslanjala sam se na slušanje priča, o dolasku struje u selo, o tome kako se i gdje gledalo slijetanje na Mjesec, do toga tko je prvi u selo dovezao auto, iz koje tvornice. Velikim infrastrukturnim pomacima svjedočila sam i sama – 1997. godine, kad sam išla u drugi razred osnovne škole, selo je dobilo telefon, a 2017. godine, pet godina nakon što sam završila fakultet, selo je spojeno na vodovod. Pa ipak, o nekim stvarima prije 1990-ih za moga se odrastanja nije puno pričalo, što je zapravo standardna priča na područjima intenzivno poharanim ratom.
Radnice Adrije bile su moj ulaz u prošlost, ali i sadašnjost tvorničkog rada. Kao tinejdžerka sam svakog dana putovala u srednju školu u Zadar, i od Zadra kao grada s vremenom sam najbolje upoznala glavni autobusni kolodvor. A kolodvor je kroz čitavu godinu mjesto susreta školaraca, radnika, i uvijek i svugdje – jednog ili više beskućnika. U naših pola sata vožnje do grada, u ranim jutrima, pogotovo zimi kada se tijela iz kreveta slalo u mrak i buru, ostali su zajednički pogledi razumijevanja, posrtajući kapci koji su davali do znanja da nam svima fali još sna. U večernjem busu mi, gladne srednjoškolke, uvijek smo igrale igru nagađanja što nas kući čeka za večeru, molile se – daj dobri isuse, samo da nije juha i lešo meso – a radnice su pričale jedna drugoj novosti s posla, sitne detalje dana.
Mi smo sjedile iza u busu, a radnice naprijed. Naša je bila mladenačka želja da promatramo sve u busu, ali i da nas svi vide kad ulaze i kad se okrenu iza, da nam glasovi putuju naprijed, da se rašire među svima dok pričamo. Da nas čuju, bilo je važnije od onoga što smo pričali. Da nas čuju, bilo je važnije od onoga što su drugi pričali. Radnička je bila želja da odmore oči na praznoj cesti, da bace koju usputnu pošalicu sa šoferom dok čeljust autobusa guta bijele linije ceste u noći. Da se malo nasmiju, bilo je važnije od veličine umora. Zadnja i prednja loža autobusa nikad nije pretjerano međusobno komunicirala. Mi smo se jedni drugima toliko podrazumijevali da se nismo izučavali. Ovim sam tekstovima, nadam se, makar malo vratila dug nekadašnjeg neslušanja, tipično tinejdžerskog.
Kad sam pričala s Nedom, radnicom iz prošlog teksta, priznala sam joj kako mi je prva pala na pamet, jer znam da je ona iz našeg sela radila u Adriji. “A to se sićaš iz autobusa, kad si bila dite”, komentirala je. Ako razmišljam o tome kako smo svi formirani okolnostima odrastanja, moći imati to sjećanje veoma je bitno.
Teško je i nemoguće rasplesti što je sve bila jedna tvornica, kako su je radnice stvarale, i kako je ona njih povratno stvarala. Na koji su se način pokretne trake i teške kašete upisale u tijela, i kako su ta tijela s vremenom i omekšala i otežala. Kako su onda dalje ostavljala tragove u odnosima s partnerima, s djecom, s prijateljima. Kolika je snaga i kako život mijenja imati vlastiti novac u džepu, stvoriti nešto svojim rukama, imati žene kao kolegice, a ne kao suparnice, moći nahraniti obitelj, moći poslati djecu na školovanje u grad, omogućiti da se kući jednog dana vrate, ili dođu u posjetu – s diplomom, prvi ikada u familiji. Koliko je značajno vidjeti žene koje se bune, okreću se i psuju one koji im iza leđa govore da smrde, štrajkaju, izlažu se prve na liniji protiv gradskih moćnika. Žene koje stvaraju i spašavaju, jedna drugu, tvornicu, grad, sela.
Teško je i nemoguće rasplesti na koje je sve načine to mijenjalo čitavu našu zajednicu. Kad se Adrijina Eva reklamirala na televiziji, nije to bila bezvezna reklama – iza nje smo vidjeli žene koje znamo, komad našeg sela, djelić našeg znanja, snage i upornosti. Način na koji smo i živjele i preživjele.
*Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije, u sklopu potpore za novinarske radove