“Deset godina kasnije sve mi je bilo jasnije…”, pjeva Jura Stublić u starom hitu koji još ponekad možete čuti na nekoj mainstream radio stanici u taksiju ili međugradskom autobusu. Deset godina trebalo je i meni da shvatim što se zapravo dogodilo kada sam pod literarnim imenom Nora Verde u aprilu 2011. godine nastupila u emisiji Drugi format Hrvatske televizije.
Do objavljivanja knjige “Posudi mi smajl”, prve u nizu koju sam potpisala literarnim imenom Nora Verde, bila sam novinarka Antonela Marušić. A onda sam koncem 2010. godine pod spomenutim imenom odlučila objaviti taj rukopis i krenuti u njegovu promociju. Polagano, s postupnim izlaganjem: davala sam intervjue, koristeći za to ranije pripremljene fotografije na kojima sam bila skrivena, dok se na nekima od njih pojavljivala moja prijateljica. U medijima se ubrzo počelo mnogo govoriti o romanu, nekritički i uglavnom deskriptivno, no glavni akcent bio je na lezbijskoj prozi i autobiografičnosti teksta.
U trenutku izdavanja knjige moja uža obitelj bila je samo moja majka. Strah da ću nakon što objave moj identitet ponovno biti izložena njenom bijesu, povrijeđenosti, uvredama, gubitku kontakta, uvodio me u stanje anksioznosti i straha. Nisam imala hrabrosti pokazati majci napisanu knjigu, ali nisam željela ni prestati pisati.
Kada mi je urednica i voditeljica Drugog formata Vlatka Kolarović ponudila gostovanje u emisiji Drugog formata, bila sam u dilemi: otići (no, pod kojim uvjetima?) ili odbiti, odšutjeti, ostaviti za bolja vremena. Nekoliko dana sam vagala i donijela odluku da se pojavim, ali bez snimanja lica. Pristala sam govoriti, pod uvjetom da kamera može snimati neke neutralne dijelove mog tijela, no ne i moje lice. Odluka da ipak nastupim došla je iz potrebe da ipak, u obimu u kojem sam tada bila spremna, sudjelujem u promociji knjige.
Došla sam u studio javne televizije i obavila snimanje, odgovarajući na pitanja koja su mi postavljena. Sadržaja razgovora se ne sjećam, pamtim samo jaka televizijska svjetla i nervozu koju sam se trudila držati pod kontrolom. Ni u jednom trenutku nisam bila uključena u razgovor koji su s voditeljicom i urednicom Vlatkom Kolarović vodile njezine dvije gošće: aktivistkinja i spisateljica Mima Simić i teatrologinja i komparatistica Lada Čale Feldman. Slušala sam što govore o queer reprezentaciji, queer književnosti, seksualnosti u sprezi s književnošću. Iskreno, većinu toga o čemu su pričale nisam do kraja razumjela: što od treme, što od nenaviklosti na akademski diskurs koji su (primarno Čale Feldman) koristile u izlaganju. Tadašnji osjećaj inferiornosti pred osobama iz njihovog miljea tog je popodneva u meni narastao do krajnjih, jedva izdržljivih, granica. S Prisavlja ću otići zbunjena i zabrinuta, s nejasnom slutnjom da se dogodilo nešto zbog čega bih mogla zažaliti.
Na dan emitiranja nelagoda će me toliko snažno obuzeti da emisiju neću ni moći gledati dulje od tridesetak sekundi, otići ću u drugu sobu, zapaliti joint i gledati u sat, do isteka emisije. U danima koji će uslijediti razmišljat ću o tome je li moja majka ili bilo tko iz njezinog najbližeg kruga gledao emisiju. S nestrpljenjem ću primati njezine uobičajene telefonske pozive, srce će mi lupati od straha kada na mobitelu pritisnem zelenu ikonicu za javljanje.
Panika u meni polagano će se stišavati. I onda će se, za manje od tjedan dana, na portalu Kulturpunkt pojaviti tekst Jasne Žmak naslova “Gdje je nestalo outanje?”, u kojemu će ona oštro kritizirati moje pojavljivanje i uredničin pristup temi.
Tada, prije deset godina Žmak mi je odlučila uzeti mjere: kao kod krojačice, izvadila je onaj meki krojački metar na namatanje i lijepo me izmjerila. U tekstovima koje je u posljednjih deset godina periodično objavljivala na neprofitnim portalima Žmak se hvatala u koštac s različitim vrstama stereotipa, društvenih stigmi. Ljutila se, najčešće s pravom, na muškarce: redatelje, pisce, muškarce na pozicijama moći. Meta njene kritike rijetko su bile druge žene, a gotovo nikada lezbijke. Osim u slučaju Nore Verde.
“Pojavila” se pod pseudonimom. I u mraku. “Pojavila” se, dakle, kao što se tisuće gejeva i lezbijki svakodnevno “pojavljuju” – zapravo se skrivajući, ostajući u ormaru, zatirući vlastiti identitet, šuteći, potvrđujući tako, implicitno, vladavinu hetero umova. Čak i kada ostavimo njezinu “pojavu” u ostatku medijskog prostora po strani, njezino “pojavljivanje” u Drugom formatu bilo je vrlo doslovno – doticanje dna. Dok je prije za potrebe fotografiranja angažirala dublericu, ovaj se puta na televiziji odlučila “pojaviti” sama, glavom i bradom, točnije – lica skrivenog u mraku, glasa moduliranog do neprepoznatljivosti. Nora Verde govorila je tako o svojem lezbijskom identitetu kao što maloljetne žrtve silovanja govore o traumatičnim događajima iz svoje prošlosti. Govorila je iz pozicije straha. I, što je još gore, srama.”
Čitajući paragraf po paragraf osjećala sam nesmiljeni sram i gotovo fizičku bol. Kad god u njemu spomene mene kao književnu autoricu, Jasna Žmak stavlja navodne znakove. Takav postupak me zabolio i nešto više od same argumentacije stavova.
Ne znam koliko sam puta u ovih deset godina pročitala tekst “Gdje je nestalo outanje?”. Možda 10, 15, 20 ili više, istinu zna samo moj internetski pretraživač. I svaki put sam se osjećala poniženom, bespomoćnom, posramljenom. Isti je to onaj sram koji sam osjećala kao djevojčica i djevojka kada bi netko od mojih prijatelja došao u našu iznajmljenu garsonijeru i vidio da ne samo da nemam vlastitu sobu, već ni vlastiti krevet. Male, do gotovo nikakve šanse za ravnopravnu poziciju, imam kada dvadeset godina kasnije gostujem u Drugom formatu: ja u mraku i s moduliranom glasom, Mima Simić i Lada Čale Feldman na svjetlu, s vlastitim glasovima i kredibilitetima aktivistice (Simić) i znanstvenice (Č.F.). Unatoč knjizi koju u to vrijeme promoviram, ja nisam akterica, već samo fenomen, pojava, na koju se one u emisiji osvrću. Pojava koja, kako se kasnije ispostavilo, nema pravo na pogrešku.
Što sam u tom trenutku mogla izgubiti otvorenim pojavljivanjem u Drugom formatu? I što je mogla izgubiti moja majka? Nikada nećemo saznati jer ne postoji mašina za izračun ovakvih koordinata. No, važan je osjećaj koji sam tada u travnju 2011. doista imala. Osjećaj užasa koji sam gutala uz prvu jutarnju kavu, a koji mi je govorio da ću se, ako tada pristanem na književno javno autanje, loše provesti: onako kako sam se provela šest godina ranije kada sam majci priznala da sam lezbijka, nakon čega je uslijedila bujica odbacivanja, verbalnog nasilja i ružnih epizoda. Godine ratova među nama, bez ijednog saveznika u bližoj obitelji, njezin neizgovoreni i ne toliko iracionalan strah da će na poslu u splitskoj pizzeriji biti etiketirana kao “mater one lezbe koja piše knjige” i da će takvo što možda biti i jedan od prikrivenih razloga za otkaz. A posao je lako izgubiti kada si SSS ili NKV, zaposlena kod privatnika, na određeno vrijeme, a činjenica da nemaš vlastiti stan, a ni ušteđevinu ne čini da se osjećaš bolje. Što u sličnim okolnostima imaju za izgubiti Jasna Žmak ili Mima Simić, ne znam, ali nekako mi se čini da pozicije nisu bile ravnopravne. Bez želje da zavirujemo u njihove imovinske kartice (zaboga, pa još nisu saborske zastupnice!), valja ipak reći da one u tom trenutku posjeduju neusporedivo snažniji društveni kapital i obiteljsko zaleđe.
**
Kada mi je Žmak javila da će njezin stari tekst izaći u knjizi koju priprema, no nešto izmijenjen, poveselila sam se svojem iskupljenju i njezinom zaranjanju u vlastite zablude, autokritici. Frenetično sam otvorila mejl s poslanim dokumentom i čitala, no sve što sam pronalazila bio je ponovno isti stav. Tekst je u svojoj srži ostao isti, a u naknadno napisanom dodatku autorica hvali moju ulogu za pozitivno razrješenje našeg javnog sukoba. Osjećaj poniženja i srama sada je obnovljen jer je tekst ponovno otisnut u knjizi.
U rečenom dodatku Žmak citira moje samoobmanjujuće medijske izjave kojima sam joj (nažalost) za to dala povoda. U njima se, tada nesvjesna nejednakosti među nama, posipam pepelom, pokušavajući steći oprost Zajednice: “Priznajem, bila sam tašta i nisam mogla odbiti gostovanje. Ego mi se na kraju odbio o glavu. Sada sam opreznija. […]” i “Priznajem, reakcija me pogodila, ali to mi je jedna od najzdravijih životnih lekcija.” Zamjećujete li ključnu riječ: “priznajem”. Izvedena “pred sud” zajednice čiji sam dio željela biti, osjećala sam nužnost da preuzmem odgovornost za medijski prijestup, zbog činjenice u koju sam tada vjerovala: da sam osramotila LGBTIQ populaciju i da što prije moram poduzeti sve da se iskupim i popravim učinjenu štetu.
U godinama koje su dolazile i nakon mog književnog autanja s drugom knjigom Nore Verde, romanom “Do isteka zaliha”, postala sam, činilo se, “punopravna” članica te Zajednice. Napustila sam medijsku korporaciju u kojoj sam radila, pridružila se (tada malenom, ali obećavajućem) timu Vox Feminae portala koji je tada bio tek u začetku, ohrabrivala se pisati o problemima koji tište LGBTIQ populaciju, samoobrazovala se i pokušavala steći teorijska znanja koja do tada nisam posjedovala. Dala sam sve od sebe da uspijem pripadati djeci liječnika, profesora, učitelja, novinara, poduzetnika; ukratko pripadnicima srednje i više srednje klase koji su u aktivističkom i kulturnom miljeu dominantna skupina. I koji imaju prostor i teorijski alat da nas ostale predstavljaju. No, što kada za to koriste depolitizirani govor koji zanemaruje društvene nejednakosti? Nikome ništa, u ovih deset godina nisam na domaćim portalima pročitala ni jedan tekst koji se jasno pozabavio ovom problematikom, oprimjeren konkretnim slučajevima ovakvih i sličnih praksi.
Deset godina trebalo mi je da shvatim jednostavne stvari: nelagoda Jasne Jasne Žmak zbog mog književnog ormara zapravo nema veze sa mnom, u pitanju je nespremnost srednje i više srednje klase da osvijesti svoje privilegije i da kroz njih promatra društvo i vlastiti položaj u njemu. Radije će se baviti identitetskim i uže umjetničkim pitanjima, za njih su školovani i višestruko kapacitirani, u njima se osjećaju sigurnima.
Htjela sam da nakon svega Žmak napiše tekst o tome i objavi ga u svojoj knjizi. Ali to je prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih privilegija. Nema tu erosa, lezbijske žudnje, estetičkih kategorija. Koliko dubok može biti zaron u vlastite zablude, možemo li se uopće referirati na učinjeno u prošlosti, a da ne izbrišemo vlastiti identitet? I tražim li ovim tekstom opravdanje za vlastitu autohomofobiju? Je li Žmak prije obračuna s ormarušom Norom Verde trebala pročitati knjigu “Posudi mi smajl” i bi li to išta promijenilo u njezinom osvrtu?
Pitanja nisu retorička i namjerno ih ostavljam otvorenima jer ne mogu odgovarati sama na njih, naime – duboko sam uvjerena da je riječ o temama koje treba iznijeti na stol i zajednički raspravljati o njima, a u raspravu o reprezentaciji LGBTIQ zajednice uključiti i one čije glasove čujemo rijetko, a u njihovo ime istupamo.
U knjizi “One stvari” u kojoj se nalazi tekst o kojemu ovdje pišem, objavljen još jedan Jasnin tekst u kojemu ona samokritički piše ponajprije o vlastitoj autohomofobiji. U ovom eseju autorica nas upoznaje s procesom vlastitog autanja i naizgled samu sebe nimalo ne štedi, no ponovno zaboravlja spomenuti istu stvar: kako su klasne privilegije i vlastito obiteljsko naslijeđe odredile dinamiku njezinog autanja i načina na koji ga prihvaćala njezina obitelj. A to su “one stvari” o kojima smo do sada na glas govorili jako malo izvan teorijskog i znanstvenog okvira.
Jer što nam vrijede identitetske politike bez klasne optike? Vrlo malo.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
