Prevela Ana Begić
Kao jedna od pet srednjoazijskih zemalja koja se nakon raspada Sovjetskog Saveza osamostalila i pokrenula svoju integraciju u svjetsko gospodarstvo te se sada susreće sa rastom vjerskog fundamentalizma, Kirgistan je zemlja neprekidnih promjena. Dr. Nurgul Djanaeva, predsjednica Foruma ženskih nevladinih organizacija Kirgistana i autorica knjige Žene Kirgistana u tranziciji, govori za AWID o važnosti uloge žena u kontinuiranim izazovima te usponima i padovima izazvanim tranzicijom.
AAWID: Općenito, kakav je položaj žena u Kirgistanu?
ND: Položaj žena se ponešto popravio u zadnje vrijeme ako pogledamo na brojke i postotke, pogotovo u sudjelovanju u političkom i gospodarskom životu. No, patrijarhalni stavovi i običaji te nasilje nad ženama i dalje postoji; realno se još uvijek mora mnogo toga promijeniti.
Općenito, ženama moramo omogućiti pristup gospodarskim resursima, obrazovanju, informacijama, komunikacijskim tehnologijama i vlasti, a u isto vrijeme potrebno je zaštititi njihova ljudska prava i ukloniti svaki oblik nasilja. To je presudno, ne samo radi postizanja spolne ravnopravnosti, nego i kao mjeru za borbu protiv siromaštva i promicanje razvitka.
Žene iz ruralnih područja općenito imaju lošiju kvalitetu života nego urbane žene, manje je vjerojatno da će sudjelovati u političkim procesima i čine većinu u visokoj stopi nezaposlenosti.
Ipak, svjedoci smo sve većeg ženskog gospodarskog osnaživanja kao jednog od glavnih temelja za jačanje položaja žena kako iz urbanih tako i iz ruralnih dijelova zemlje, iako samo ekonomsko osnaživanje nije dovoljno za postizanje nediskriminacije i ravnopravnosti.
AWID: Na koji način su se stvari promijenila za žene od 1991. kada je Kirgistan stekla nezavisnost od SSSR-a?
ND: Sovjetski Savez proveo je masovno obrazovanje. Niti jedno dijete nije bilo isključeno iz obrazovnog sustava. Beskućništvo nije postojalo, nije bilo problema kod ostvarivanja zdravstvene zaštite – čija kvaliteta je ponekad bila dobra, ponekad jako loša – ali svi su imali slobodan pristup medicinskim centrima u svakome selu.
Društvo još uvijek pamti ta vremena. Primjerice, ljudi su u Kirgistanu uzimali pod normalno težiti kvalitetnoj edukaciji, ali danas to više nije slučaj. Očekivali su da obrazovanje bude jednako dostupno i djevojčicama i dječacima. Socijalistička država osnivala je posebne ženske institute stvorene za djevojke iz zabačenih krajeva zemlje koji su osiguravali obrazovanje i praksu, smještaj i financijsku pomoć. To je bila golema prednost.
Danas se više to naslijeđe ne njeguje. Period tranzicije pokretan je idejom da treba odbaciti sve što je bilo prije. Prijašnji pristup društvu bio je usredotočen isključivo na mase. Sada je situacija potpuno suprotna. Kapitalizam jedino brine za one koji posjeduju kapital. Raskorak u prilikama i mogućnostima između bogatih i siromašnih se povećava. Prije nismo bili jako bogati, ali nismo niti bili siromašni, postojala je veća jednakost. Sada imamo nekoliko jako bogatih ljudi, a velika većina je siromašna. Žene su podložnije siromaštvu u ovom procesu stvaranja jaza među stanovništvom.
Neke mlade žene su u zadnje vrijeme poboljšale svoje izglede. Sada mogu otići u inozemstvo i završiti svoje obrazovanje. No mnoge su se, s druge strane, našle u nepovoljnijem položaju. Neke su postale žrtve trgovine ljudima, što se nije događalo u socijalističkom periodu – ne samo zato što su granice bile zatvorene, nego zato što razina siromaštva nije bila visoka kao danas, i trenutne kriminalne strukture nisu postojale na tako visokoj razini.
U ruralnim područjima, nekadašnje mogućnosti zapošljavanja praktično više ne postoje, no, pojavilo se nekoliko alternativa. Žene iz seoskih područja moraju imati sreće ne bi li našle posao, u suprotnom, jedino čemu se mogu nadati jest rana udaja. U zadnje je vrijeme prosječna dob za brak žena na selu dramatično pala. U Kirgistanu patrijarhat je jači u kapitalizmu.
AWID: Kirgistan je doživio neke gospodarske teškoće od stjecanja nezavisnosti od Sovjetskog Saveza. Kojim se poslovima bave žene? Kakav je ekonomski položaj žena u novije vrijeme usred globalne gospodarske krize?
ND: Danas, žene tradicionalno rade u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i uslužnim djelatnostima. Nakon sovjetskog razdoblja, tijekom prijelaza na tržišno gospodarstvo, mnogo je žena širom zemlje osnovalo mala poduzeća, uključujući tekstilna i veleprodajna poduzeća. Zbog ekonomske krize, te žene, koji je u početku imale koristi od mogućnosti predstavljenih otvaranjem tržišta, sada se bore da zarade za život. Također, kriza je učinila određene skupine žena posebno osjetljivima, uključujući žene iz radničke klase, žene iz ruralnih siromašnih obitelji i žene koji nisu sudjelovale u nekom plaćenom zaposlenju i koje bi mogle postati ovisne o novčanim doznakama za dohodak.
Sve u svemu, kirgistansko gospodarstvo pogođeno je krizom. Vlada nije uspjela održati mrežu socijalne zaštite i druge socijalne usluge poput zdravstva i obrazovanja. Primjetna postaje i smrtnost novorođenčadi i majki. Cijene hrane su porasle, raste i stopa neishranjenosti, a indikatori zdravlja su u opadanju.
Globalna ekonomska kriza samo je dio sustavne krize koju naša zemlja doživljava desetljećima. Prelazak na tržišno gospodarstvo i integracija u svjetsko gospodarstvo je težak zadatak sam po sebi. Mi smo tek počeli vidjeti rast i dobitke od 2005-2007 – i pozitivne rezultate razvoja – ali onda nas je zaustavila globalna kriza i ovo je sada korak unatrag za sve nas, uključujući i žene.
{slika}
AWID: Mogu li žene sudjelovati u politici u Kirgistanu, uključujući i Parlament? I zastupa li politički sustav ženske interese?
ND: U posljednje vrijeme, donesene su neke mjere, uključujući i kvote za povećanje političke participacije žena. Unatoč nedostatku političkog obrazovanja i financijskih sredstava za žene i za ženske kampanje, takve mjere su povećale broj žena u politici, uključujući i parlament, uglavnom zbog obveze političkih stranaka da uključe određeni postotak ženskih kandidatakinja na njihove liste. Ipak, teško je ostvariti pravo sudjelovanje, stvarnu jednakost i mogućnosti – i nije još sasvim jasno jesu li ti brojevi rezultat stvarnog osviještenja o pravima žena.
Najznačajniji faktori koji čine prepreku sudjelovanju žena u javnom životu su kulturni okvir koji uključuje diskriminirajuće vrijednosti i religijska uvjerenja, nedostatak socijalnih službi, i nemogućnost muškaraca da sudjeluju u zadacima vezanim uz organizaciju domaćinstva i njegu i odgoj djece. Patrijarhalni stavovi ograničavaju žene na privatnu sferu te ih isključuju iz aktivnog sudjelovanja u javnom životu.
Teret domaćih poslova ne postoji u javnim politikama, a to sprječava žene da intenzivnije sudjeluju u životu zajednice. Osim toga, ekonomska ovisnost žena o muškarcima sprječava ih da zauzmu važniju ulogu u politici, kao biračice i kao službenice. Dugo i nefleksibilno radno vrijeme u javnim i političkim sferama također sprječava žene da budu aktivnije.
Mali postotak žena koje sudjeluju u politici suočava se sa diskriminirajućim stavovima, praksom i preprekama koje otežavaju efikasnost i napredak.
Mnogi muški državni dužnosnici imaju patrijarhalne stavove o ulozi žena u društvu, većina zakonodavnih procesa ne uzima u obzir pitanja rodne nejednakosti, a izrada proračuna rijetko rezultira bilo kakvim financiranjem za osnaživanje položaja žena – na politički ili drugi način.
Također, općenito, potrebe seoskih žena, žene s invaliditetom i drugih marginaliziranih žena u Kirgistanu nisu zastupljene u mjerama i procesima postojećeg političkog sustava.
AWID: Jesu li organizirani kriminal i korupciju rašireni u Kirgistanu? Ako da, kako to utječe na žene?
ND: Kriminal i korupcija veliki su problemi u Kirgistanu, ali još uvijek ne postoji istraživanje o njihovom specifičnom utjecaju na žene.
AWID: Koliko je jako civilno društvo i ženski pokret u Kirgistanu? A koji su izazovi s kojima se suočavaju organizacije civilnog društva i ženske udruge?
ND: Civilno društvo u Kirgistanu je prilično jako, imamo rasprostranjene i tematski raznolike ženske nevladine udruge i ženske grupe u svim pokrajinama u Kirgistanu. Također, žene vode mnoge ne-ženske nevladine organizacije i organizacije za ljudska prava. Dakle, do sada su ženske nevladine organizacije bile u mogućnosti utjecati na zakonodavstvo, državne politike i mehanizme provedbe zakona. Neprekidni izazov za ženske udruge jest nedostatak financijskih sredstava i uvođenje feminističkog vodstva unutar naših organizacija. Također nam je potreban veći pristup medijima, tako da možemo ispričati naše priče.
AWID: Kakva je situacija s nasiljem nad ženama u Kirgistanu?
ND: Nasilje nad ženama je prisutno u mnogim oblicima u Kirgistanu: silovanja, otmice i prisilni brakovi, nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje i trgovina ljudima. Ženske udruge rade na zakonodavnoj reformi, obuci službenika za provedbu zakona i sudaca, podupirujući krizne centre, javnu edukaciju, prikupljanje statističkih podataka i nadzor i evaluaciju određenih programa. Ovakav sveobuhvatni pristup je potreban za sva pitanja nasilja nad ženama.
{slika}
AWID: Je li rastući utjecaj islama u Kirgistanu utjecao na žene?
ND: Da. Na primjer, danas mnoge žene u Kirgistanu pokrivaju glavu – to nije bio slučaj u prošlosti i jedan je od vidljivih znakova tog utjecaja. Porast prisutnosti konzervativnih religijskih institucija može ojačati patrijarhalne norme i može kasnije stvoriti dodatne zapreke sudjelovanju žena u političkim procesima, obrazovanju i plaćenim poslovima.
AWID: Ima li kakvih prava za lezbijke, gay, biseksualne i transrodne osobe u Kirgistanu?
ND: Nema ih mnogo, ali postoje udruge rade na ovim pitanjima.
Autorica zahvaljuje kolegici iz AWID-a Lejli Medanhodzic i Betsy Hoody iz Globalnog fonda za žene za njihovu podršku za ovaj intervju.
