Riječki izvedbeni Kolektiv Igralke, kojeg čine Anja Sabol, Ana Marija Brđanović, Vanda Velagić i Sendi Bakotić puni pet godina. U istom su periodu osmislile i izvele pet predstava. Predstave “Plastika fantastika”, “Bakice”, “Crna vuna”, “Cure” i “Seksualni odgoj II: Borba”, uz radionicu (p)ODRŽATI ODVAJANJA – praktični osvrti na mnoga lica i uloge nezavisnog umjetničkog rada nalaze se u različitim formatima na meniju prvog Festivala Igralke koji se održava u Rijeci od 14. studenog do 20. prosinca, što je ujedno i povod ovom razgovoru.
Prije nego Igralke stupe na scenu, važno je napomenuti da su u pet godina osvojile i niz nagrada. Izdvajam(o) Specijalnu nagradu za društveno angažirani teatar na Art trema festu u Rumi i Posebno priznanje Bijenala scenskog dizajna iz Novog Sada za predstavu “Cure”. Za “Seksualni odgoj II: Borba”, koji tematski čini diptih s predstavom “Cure”, a nastao je u produkciji Slovenskog mladinskog
gledališča, Maske i Mesta žensk iz Slovenije u režiji Tjaše Črnigoj, u suautorstvu s dijelom Kolektiva, osvojio je Borštnikovu nagradu za posebno dostignuće prema odluci žirija, za iznimnu društvenu odgovornost i izvođački aktivizam. A osvojio je i nagradu Društva kazališnih kritičara i teatrologa Slovenije za najbolju predstavu 2023. godine (za cjelokupan ciklus “Seksualni odgoj II”).
Kako same kažu, spašavaju svijet predstavu po predstavu. Prijašnjih godina smo razgovarale o predstavama “Bakice” i “Cure”. Upravo te članke vam preporučujem za bolje razumijevanje koncepta koje ove kazališne radnice, Kolektiv Igralke, primjenjuju. Rade predstave na teme koje ih inicijalno žuljaju, a koje su ujedno i univerzalne. Osvrću se na probleme zajednice i okoline – kao što je siromaštvo, beskućništvo, seksualna edukacija i borba za prava žena. Kako Igralke organiziraju svoj festival po principu pet predstava za pet godina, prirodno je da se ovaj brzi, e-mailom određeni intervju sastoji od pet pitanja. Program provjerite na ovom linku, a u nastavku pročitajte nešto eteričniji razgovor o radu, kreativnim procesima, dinamici, temama i naravno – planovima za budućnost.
Kako definirate misiju i vrijednosti kolektiva Igralke i na koji način ih prenosite kroz svoje predstave i druge umjetničke aktivnosti?
Ana: U svijetu u kojem kola bezbroj nefiltriranih informacija, pokušavamo staviti reflektor na zajednicu oko nas i kroz konkretna iskustva ljudi koji nas okružuju dotaknuti univerzalna pitanja i potaknuti konkretne akcije angažiranosti.
Vanda: Misiju i vrijednosti stalno redefiniramo i propitujemo, gledamo zajedno predstave, razgovaramo o etici i umjetnosti, trudimo se razvijati osobno i kao kolektiv, a sve što jesmo otvoreno izlazi u procesima nastanka predstava. Nakon svake improvizacije slijedi “feedback” u kojem raspravljamo što je viđeno, kako se to oslanja na širi društveni i politički kontekst. Profesori Rade Šerbedžija i Lenka Udovički su nam već tijekom studija dali vjetar u leđa, tj. osjećaj da u kazalištu treba biti hrabar.
S obzirom na vašu dinamiku, koje su najveće prednosti i izazovi rada u kolektivu, posebno kada je riječ o kreativnom procesu i donošenju odluka?
Anja: Podjela odgovornosti je definitivno prednost za mene. Osjećala bih preveliki teret da sve moram sama… Lijepo je raditi u zajednici koja je prijateljska, koja se trudi razumjeti drugog i sebe. Koja radi kreativno vođena idejom o boljem svijetu. Jedini problem je realnost – financiranje, prostor za rad, usklađivanje rada svih nas ponaosob s radom u Igralkama. Život. Kreativni proces nam je najdraži, tu uživamo, istražujemo, diskutiramo, razmišljamo, igramo se.
Vanda: Međusobno se inspiriramo, nadopunjujemo, podupiremo i rastemo kao kolektiv i kao prijateljice. Izazovno je u periodu kad se odjednom nakupi puno posla i treba reagirati brzo. Onda nema vremena za kolektivno promišljanje jer kolektivni rad zahtijeva vrijeme. Ponekad jedva pronađemo termin za Zoom sastanak. Trudimo se da jednom mjesečno imamo sastanak/druženje/večeru kod jedne od nas, rotiramo se, ali zadnja dva mjeseca ni jedan datum nismo sve četiri bile u Rijeci istovremeno. Ovu zimu ćemo sve nadoknaditi. Ta neobavezna druženja su neizmjerno bitna, tu gradimo smjer u kojem idemo.
Kako birate teme i tekstove s kojima radite, koliko i kako istražujete prije nego ih prenesete na scenu? Kako se odnosite prema aktualnim društvenim pitanjima u svom radu?
Ana: Biramo teme koje osjećamo važnima, a tekstove smo do sad kreirale iz nas samih, iz naših istraživanja, razgovora sa suradnicama_ima, s radionica, a potom i pomoću kazališnih alata kao što je improvizacija ili neka druga vrsta igre. Ne isključujemo rad na konkretnom tekstu, no često potrebe teme koju istražujemo, pa i same okolnosti i financijske mogućnosti utječu na koji način “kreiramo tekst”. Svaka predstava ima različiti proces istraživanja, i već su odluke na koji način ćemo se baviti temom koju istražujemo istraživanje samo za sebe i početna točka procesa čije je trajanje također individualne naravi.
Neke teme iziskuju npr. više vremena provedenog na radionici u direktnom kontaktu sa skupinama o kojima je riječ u predstavi. Nekada se taj rad umanji, ali se kompenzira intenzivnijim teorijskim istraživanjem ili pak donošenjem materijala na probe u izvođačkom obliku. Ključan faktor je i financiranje i vrijeme koje projektno možemo uložiti u određenu temu. Od same ideje, kroz prijavu projekta do same finalizacije raspon rada kreće se otprilike dvije godine, godinu dana minimalno. Temama pristupamo otvoreno, rekla bih iz neke nulte točke, iako možda imamo određena znanja, stavove, pri samom radu istražujemo što objektivnije, kako bismo stvorile širi prostor istraživanja i veće polje kreativnosti.
Kako pristupate stvaranju uloga i karakterizaciji likova? Koliko prostora ostavljate za improvizaciju i kako balansirate između strukture i spontanosti?
Anja: U početku ima puno improvizacije, kao i u svakom radu vjerojatno, struktura se javlja poslije. A čar kazališta je da uvijek ima mjesta za improvizaciju, spontanost je nužnost u mom idealnom scenskom bivanju, tj. svaki trenutak je sada i ovdje. S druge strane je sjajan osjećaj sigurnosti jer znaš da postoji struktura i sigurna si. Meni su do sada naše najsnažnije predstave (a vjerojatno i publici) dokumentarne, s dosta autobiografskih elemenata. Ne znam kako bih govorila o likovima i karakterizaciji – to je nešto što valjda otkrivamo svakom novom izvedbom.
Sendi: U našim dokumentarnim predstavama ne možemo govoriti o ulogama i likovima kao u tradicionalnom (dramskom) kazalištu. Riječ je više o izvedbenom predstavljanju određenih stvarnih ljudi, priča, a budući da su stvarni, bila je potrebna posebna pažnja kako bismo ih postavile na scenu. Isprobavale smo i razne glumljene varijante, ali to bi često zapadalo ili u komediju, ili bi bilo naprosto krivo. Uz pomoć redateljice Tjaše Črnigoj, s kojom smo najviše radile, uspostavile smo neki izvođački modus koji stvara jake slike i dojmove kod gledatelja gotovo minimalnim kazališnim postupcima. A kako ćemo raditi u idućim predstavama, to ćemo još tek otkriti! Volim kada u predstavama otvaramo dijalog s publikom, tu onda ima svakakvih reakcija i možemo biti neposredne i spontane u interakciji.
Koji su vam najvažniji ciljevi u nadolazećim projektima i kako vidite ulogu kolektiva Igralke u budućnosti kazališta i umjetnosti općenito?
Sendi: Kao prvo, da nađemo načine da nastavimo raditi zajedno jer to volimo, jer se volimo. Obožavam svaki trenutak kada smo zajedno sve četiri, čak i ako nam je teško i nešto ne ide, lijepo nam je. Sa svakim novim projektom trudimo se stvoriti uvjete za rad koji nisu (samo)eksploatacijski i u kojima možemo brinuti za sebe i druge. Podržavati se kroz rad u zajednici kada stvaramo i istražujemo, ali i kroz naše odnose u kolektivu i sa suradnicama_ima. Da nismo u burnoutu! To nije lako u uvjetima nezavisne scene na kojoj radimo (ili u bilo kojim uvjetima u kazalištu). No, postavljati svoje uvjete i baviti se točno onim što cijelim bićem osjećaš da vrijedi, na kraju nadoknađuje sve nesigurnosti.
Vanda: Želimo nastaviti tražiti teme koje proizlaze iz naših potreba da govorimo o njima, baviti se sobom, zajednicom i okolinom koja nas okružuje. Dozvoliti si da istražujemo nove forme i radimo s raznim redateljima_icama. Najbitnije je da se sve četiri slažemo i da Igralke uvijek ostanu radost za nas – jer mislim da su dobri odnosi u kreativnom procesu ono što nosi budućnost – to je zasad još uvijek radikalno i raritet. Ja uvijek kažem – proces se vidi, odnosi se osjete. Nadam se da će jednom i kazališta, unatoč svojoj striktnoj hijerarhijskoj strukturi pronaći načina da zaposlenici ponovno osjete dignitet svojih zvanja, a režiseri dozvoliti ansamblima da nude više svog materijala i tako dopustiti izvedbenim umjetnicima da se razvijaju kao autori. Zaista vidim kazalište kao poligon za razvijanje razumijevanja i empatije.
Sve detalje o Festivalu možete pročitati na njihovoj Facebook stranici i stranici događanja. Mjesta u gledalištu se brzo popunjavaju, sve javljaju u hodu. Ako sada ne ulovite neku kulturnu poslasticu, svakako nastavite pratiti divne Igralke i njihov rad. Dobra iznenađenja u njihovoj produkciji naprosto ne prestaju!
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
