Svakim danom izbombardirana sam svakojakim medijskim porukama. Kada stavimo na stranu sportske rezultate, nove osvajačke pohode mladih glumica i neizbježne posvete geniju Silvia Berlusconia jedino što ostaje je brutalno nasilje. Krvavo, bezrazložno nasilje. Lekcija o erosu i tanatosu dobrog starog Freuda očito je dobro poznata urednicima medijskih kuća jer to je jedino što one nude na svojim programima. Sveprisutne scene sisa i pucačina nisu rezervirane samo za filmove, one su jedini način da se apatičan puk zainteresira za dnevne vijesti, jedini način da probave svoju porciju dnevnih novosti. No jesu li se mediji zaigrali ? Jesu li oduševljeni rezultatima gledanosti koje su polučila njihova revna izvještavanja o ubojstvima i silovanjima ili su otišli ipak korak predaleko ?
Postoji jedan detalj koji ne bi trebao promaći budnom oku prosječnog talijanskog građanina. To je “činjenica” da su sva ta gnjusna zlodjela počinjena od strane imigranata. Za svo to nasilje, za svu tu nesreću i tugu odgovorni su upravo stranci. Svaki dan uši su nam pune grupnih silovanja, razbojstava najgore vrste, ubojstava, ponižavanja i mučenja. Mit o opasnom predatoru koji vreba iza ugla dobrano je ukorjenjen u svijesti ljudi.
Nigdje niste sigurni! Zaskočit će vas kada se budete najmanje nadali ! Iza svakog ugla čeka seksualni manijak, poremećeni serijski ubojica, sadistički nastrojeni pljačkaš ! A vi, da tako je, upravo ste mu vi sljedeća meta !
Bombastični naslovi o porastu stope kriminala mogu se pročitati na svakom koraku. No ima li išta od toga smisla.
Porast stope kriminala ne znači porast broja zločina već porast broja otkrivenih delinkvetnih djela , koja upravo zbog toga što su otkrivena mogu biti i sankcionirana. Činjenica da su talijanski zatvori prepuni imigranata znači jedino da se sustav u potpunosti fokusirao na tu društvenu skupinu. Imigranti su pod budnim okom čuvara reda i upravo zbog toga svako kršenje zakona ima svoje nužne posljedice. Broj policijskih patrola drastično se razlikuje s obzirom na različite dijelove grada. Dok u nekim kvartovima članovi policije predstavljaju dio urbanog pejsaža u drugima su tek gosti. Imigranti se mogu “pohvaliti” najdebljim zatvorskim dosjeima upravo zbog toga što su već od samog početka etiketirani kao zločinci. Dapače od njih se očekuje da postanu kriminalci. Očekuje se da potvrde sliku koja se o njima stvorila, da ojačaju predrasude koje o njima postoje. U suprotnom nastupa čuđenje. Prosječan građanin neće niti okom trepnuti prije nego prijavi imigranta, u slučaju sunarodnjaka ili ne daj bože poznanika situacija se drastično mijenja.
Tipičan slučaj koji potvrđuje ovu tvrdnju dogodio se u Perugi kada je jedan 80-to godišnjak prijavio osmogodišnjeg Roma koji mu je iz vrta ukrao 2 jabuke ( slučaj je odmah završio u vijestima pod naslovom : “S 8 godina krađa, što će biti s 18…”).
Mislim da uopće nije nužno napomenuti da se autorica ovog teksta, a vrlo vjerojatno i dobar dio vas koji ga čitate, uvjerila u slatkoću susjedovog voća bez straha da će se o njezinom “devijantom ponašanju” brinuti Centar za socijalnu skrb. Svi smo mi barem jednom sudjelovali u dječjoj spački koja definitivno nije bila definirana kao čin maloljetnog prijestupnika već kao ponašanje malog mangupa.
Ja sam svega toga svjesna. Kolegij o sociologiji devijatnog ponašanja obratio mi je pozornost na sitnice o kojima prije nisam razmišljala. Vrlo racionalno i staloženo mogu razmišljati o problemima koji muče društvo i sprečavaju u samom startu toleranciju i prihvaćanje različitosti no mogu li se doista pohvaliti da ove smjernice koristim u svakodnevnom životu?
Takvu vrstu vijesti mogu nazvati različitim imenima : indoktrinacija, pranje mozga, bezumno zastrašivanje koje nema objektivnu podlogu. Mogu se sprdati s praksom medijskih kuća da svoje priloge otvaraju i zatvaraju s lokvama krvi. Mogu je osvijestiti , ukazati drugima na njezino postojanje no unatoč tome strah neće nestati.
Unatoč tome ćete puni straha osluškivati topot nečijih nogu koje vas prate u stopu. Izbezumljeno ćete stiskati torbicu u prepunom autobusu. Uvijek izlaziti s barem troje prijatelja. Izbjegavati nakit koji bi mogao izazvati znatiželju. Automatski ćete se stisnuti uz vašeg partnera dok pokraj vas prolazi grupa mladih Rumunja. Birati ćete duži, ali sigurniji put. Uz izgovor glavobolje izbjegavati odlazak u klubove koji se nalaze u “sumnjivim” dijelovima grada. Voditi žustru raspravu s isključenim mobitelom prislonjenim na uho dok prolazite kroz mračne uličice. Sve te radnje pokušat ćete opravdati zdravim razumom, mjerama opreza. No jesu li one to zaista? Možda ovo jesu pametni modeli ponašanja no jeste li ih zaista koristili i prije?
Prije nego što se na Europu spustila tamna sjena imigracije.
