Razgovor

Briga o vlastitom mentalnom zdravlju je oblik otpora

Hristina Cvetinčanin Knežević: ‘Briga o sebi neodvojiva je od brige o zajednici’

Hristina Cvetinčanin Knežević

Foto: Nataša Ilić

Internet, pa onda i društvene mreže u svojim su začecima bili mjesta okupljanja, stvaranja zajednice, razmjene ideja i rasprava. U posljednje vrijeme čini se kao da se taj prostor sužava, kao da imamo sve manje slobode i sve manje sadržaja koji poziva na zajedništvo i dijalog. Kao i obično, prostor slobode moramo stvarati sami i otvarati ga zajednici, a upravo to na svom profilu @feminizam_iz_teretane radi Hristina Cvetinčanin Knežević. Sociologinja i doktorantica, novinarka, edukatorica, aktivistkinja i feministkinja, Hristina redovno objavljuje edukativni feministički sadržaj i poziva na neizbježan razgovor o važnim i teškim temama, poput femicida, ljudskih prava u svijetu, regiji i Srbiji, neplaćenog rada, porastu fašizma…

Nedavno je osmislila, napisala i objavila Mali feministički self-care toolkit za trenutke krize, za koji kaže da je nastao “iz potrebe da preživi, a ne samo da funkcionira”. Uz savjete kako da se nosite s teškim situacijama, bez obzira radi li se o intimnim problemima ili pritisku izvana, tu su i kratki zadaci, baš poput radne bilježnice za vaše mentalno zdravlje, kao i umirujući crteži za bojanje. Na njemu, kaže, nije radila sama, pomogle su kolegice i prijateljice, uz savjete terapeutkinje. 

„Moja terapeutkinja je bila upućena u sam sadržaj, kao i druge terapeutkinje, ali i meni bliske žene koje se bave različitim aspektima mentalnog zdravlja, poput psihološke bezbednosti. Ali van tih seansi i razgovora, za njegov sadržaj sam isključivo odgovorna ja. Zašto to naglašavam? Zato što znam da nije savršen, ali isto tako znam da je dobar i da pomaže. Iako ne može da zameni psihoterapiju ili razgovor sa stručnom osobom, neka pomogne bar malo, bar jednoj osobi, i to je dovoljno”, rekla nam je Hristina. 

U Malom feminističkom toolkitu ima brojnih savjeta koji su namijenjeni svima koji su se u posljednje vrijeme osjećali zastrašeno, izgubljeno, poraženo, tjeskobno ili samo psihički i fizički iscrpljeno. Hristina savjetuje kako da postavimo granice i zašto to ne znači da smo sebične. Kako biti dobre prema sebi, ali istovremeno ne napustiti zajednicu. Ali i kako se odmoriti od negativnih vijesti bez da budemo neinformirane. Više o samom procesu realizacije Toolkita, internetu kao mjestu zajedništva i okupljanja te mentalnom zdravlju aktivistkinja pričale smo s Hristinom.

Zašto ti je bilo važno objaviti Feministički Self Care Toolkit i omogućiti besplatan pristup svima? Koja je ključna poruka koju si htjela prenijeti?

Ideja za Self Care Toolkit nastala je nakon višesatnog Zoom sastanka koji je organizovala moja draga prijateljica Milica Batričević, s namerom da u sigurnom digitalnom prostoru okupi braniteljke ljudskih prava. U tom trenutku, pravo na bezbednost, posebno studentkinja aktivnih na protestima, bilo je ozbiljno ugroženo. Vrhunac tog ugrožavanja bio je upotreba zvučnog topa tokom minuta ćutanja za žrtve pada nastrešnice na železničkoj stanici u Novom Sadu. Iako se ljudskim pravima bavim više od 15 godina, napad na građanke i građane koji su dostojanstvenim ćutanjem odavali poštu sam doživela kao lični poraz. Nikad se za takvu Srbiju nisam borila, ni sama, ni sa drugaricama, a znam da se nisu borile ni moje pretkinje, niti moje prethodnice.

Na tom sastanku smo razgovarale o svojim emocijama, ali i o tome kako ovakva kršenja ljudskih prava utiču na naš identitet kao aktivistkinja i braniteljki ljudskih prava žena. I taj trenutak solidarnosti mi je dao nadu da je zajednička briga i moguća i neophodna. Gotovo odmah posle tog sastanka sam sela i napravila sintezu svega što sam tokom poslednjih sedam godina naučila na ličnoj psihoterapiji kako bih se što bolje nosila sa osećajem neuspeha. Znam da je mentalno zdravlje u kapitalizmu privilegija i baš zato je ovaj Toolkit, kao i sve što radim kroz Feminizam iz teretane, besplatan i svima dostupan. Mentalno zdravlje ne sme da bude privilegija, a ne bi smela da budu ni ljudska prava, iako znamo da su ona na ulicama Srbije danas grubo gažena. Upravo zato, borba na oba fronta mora biti zajednička.

U mnogim situacijama koje opisuješ u Toolkitu prepoznala sam sebe, ali i prijateljice, kolegice, sestre – žene koje se bave aktivizmom i/ili brigom za druge, a koje često dođu do točke iscrpljenosti. Kako si pronašla načine da se nosiš s tim osjećajem preopterećenosti, nošenja „cijelog svijeta na svojim leđima“? Je li to – dugoročno – uopće moguće?

Ovo je jako teško pitanje, i iskreno, na njega nemam univerzalni odgovor. Znam da meni pomaže deljenje iskustava sa drugaricama koje su u istom sosu kao i ja, kao i lična psihoterapija. Za početak, porazno je što uopšte postoji potreba za tom vrstom delanja, jer ovo nije rad, ovo je poziv, u 2025. godini. Zadnjih par godina, od kako je ceo svet otvoreno i bez blama krenuo da skreće u desno, sve više mislim o svojim bakama, partizankama, i nasleđu koje su nam ostavile, i neretko mi se čini da idemo u rikverc i da gubimo prava koje su tada one, uz podršku drugih žena, izborile, i kao partizanke, ali i kao AFŽ-ovke, i to uz ogromne žrtve. To je porazno i to boli, a sa sobom ponekad vuče i stid I sramotu, jer imam osećaj kao da sam ih izneverila. I zato mislim da je važno da se podsećamo i konteksta, a to je kapitalizam koji tada nije bio lud i nezaustavljiv kao sada, kada briše svest o kolektivitetu, o kolektivnoj brizi, ali i kolektivnoj borbi, i insistira na individualnosti koja nas cepa od naših zajednica, od sopstvenog okruženja, ali i od sopstvenog bića i sopstvene istorije.

Antifašističko nasleđe se briše, a kapitalizam, udružen sa patrijarhatom, besno gazi sve one koji nisu beli privilegovani muškarci. Potrebna nam je Pravda, sa velikim P, ali ne bilo kakva, već ona koja nas isceluje. Zato je briga o mentalnom zdravlju, idealno uz podršku stručnih lica, ali i kroz zajedničke prostore solidarne i iskrene brige, neophodna da istrajemo u ovom pozivu. I to nije slabost, to je oblik otpora.

Na „Feminizam iz teretane“ često pišeš o temama i slučajevima koji su jako često teški samo za čitanje, a kamoli za analizu i pisanje (poput slučajeva nasilja, femicida, i sl.. ). Kako to utječe na tvoje mentalno zdravlje? 

Utiče paradoksalno. Kada pišem o nasilju prema ženama, pogotovo o njegovom najekstremnijem obliku femicidu, kao žena koja je preživela pokušaj istog, jednim delom i zaceljujem svoje traume. Iako svaki put kad pišem o ovim temama, na neki način vraćam sebe u taj mračni period života, u tome istovremeno pronalazim i snagu, jer verujem da iz sopstvene traume nešto i menjam na bolje. Zato i kažem da je za mene ovo poziv a ne posao, iako neretko imam osećaj da hodam po ivici žileta.

Trebale su mi godineFeminizam iz teretane postoji pet godina – da uvežbam taj hod, ponekad i skliznem, ali takođe i učim da, kada vidim da gubim ravnotežu, povučem ručnu i dam sebi dozvolu da se sklonim sa mreža, bar na kratko, da se oporavim. Ponekad se samo zatvorim u stan i stavim telefon na DND mod. A onda kada se vratim u stvaran svet, ne postoji lepši osećaj nego kada me u DM-u dočeka poruka koja mi potvrđuje da ovo što radim ima smisla, da je neka žena, zahvaljujući nečemu što sam napisala, prestala da sumnja u svoju snagu ili počela da drugačije posmatra svet oko sebe. Ponosna sam i na to što se oko Feminizma iz teretane okupila zajednica žena, ali i muškaraca, koje sa mnom nose i šire promenu. Prava promena ne dolazi odozgo, već iznutra i odozdo jer se osnaživanje ne nameće, već se neguje.

Snaga u svakoj od nas već postoji, samo je ponekad zaspala jer se umorila od svakodnevnih borbi. Bilo je i perioda kada mesecima nisam ništa objavljivala jer me je život samleo, ali svaki put kada naiđem na razumevanje i podršku, setim se da u ovome nisam sama, da nijedna od nas nikad nije sama. Okej je i da se ponekad sklonimo i zaćutimo dok se oporavljamo, okej je jer znamo da imamo jedna drugu, da nastavi tamo gde smo mi zastale da bismo se pobrinule o sebi.

Poznajem brojne aktivistkinje koje osjećaju svojevrstan osjećaj krivnje ili grižnje savjesti ako odluče ne reagirati, ne uključiti se u pojedinu temu, ne angažirati se. Kako to komentiraš, kako se nosiš s time?

To je veliki problem, i on se jasno pokazao kada sam razgovarala sa aktivistkinjama i influenserkama koje se bave ljudskim pravima žena u Srbiji i u Crnoj Gori prilikom istraživanja Digitalne superheroine. Nas je malo, i stalno smo izložene napadima, a ti napadi, pogotovo kad se udruže i postanu koordinisani, čine da deluje kao da je naša borba uzaludna. Ali stalno zaboravljamo ono što nam kažu pre svakog poletanja, da, u slučaju krize, prvo masku sa kiseonikom stavimo sebi, pa onda da pomognemo i ljudima oko sebe. Tužno je, i znam da zvuči surovo, ali borba za ljudska prava žena ponekad deluje kao stanje između turbulencija i prinudnog sletanja, kad ne znaš gde ćeš uopšte i da sletiš jer opasnosti vrebaju sa svih strana, a ti više ni ne znaš da li si na zemlji ili u vazduhu jer si zarobljena u nekom međuprostoru, nekom limbu.

I zato je jako važno da iskoračimo iz patrijarhalnog obrasca samožrtvovanja, tog ženskog žrtvenog mikromatrijarhata, koji nas uči da uvek sve moramo, i to same. Moramo da naučimo da kažemo NE. DOSTA. KASNIJE. Da stavimo sebe na prvo mesto, da se isključimo kada je previše. Da se oslonimo na druge, na drugarice. A ako još uvek učimo tu veštinu, važno je da kraj sebe imamo bar jednu osobu koja će nas podsetiti da budemo dobre prema sebi, da stavimo tu masku sa kiseonikom, a kasnije, kad budemo dobre po sebe, bićemo dobre i za druge.

Mnoge crne feministkinje, poput Audre Lorde, isticale su self-care i odmor kao važnu političku praksu otpora prema dominantnom sistemu. Što za tebe znači self-care u tom političkom, feminističkom kontekstu?

Za mene je self-care ultimativni čin otpora patrijarhatu. Patrijarhat nas uči žrtvi, to je ona figura žene, majke i kraljice, koja za sve brine, za sve gine, sve postiže, i svima oko nje je dobro a ona polako bledi, nestaje, raspada se u tišini. Tako patrijarhat jede žene, učeći nas da se stavimo na poslednje mesto, pogotovo u kontekstu izgaranja o kome smo pričale, a koje nije uvek vezano za aktivizam kakvim ga obično prepoznajemo. Aktivizam nije uvek samo izlazak na ulice, već je itekako i kada se pobrinemo za ženu u svom okruženju, a njegov vrhunac je kada ubedimo sebe, pa onda i druge žene, da briga o sebi nije sebičnost, već čin otpora. Izolovane, iscrpljene i polupane žene malo toga mogu same, ali kada se povežemo i počnemo, makar kroz tu naučenu brigu o drugima, da učimo kako da brinemo i o sebi, tada nastaje prostor za pravo isceljenje i kolektivnu snagu, i tada, zajedno postajemo nezaustavljive.

Sadržaj za Toolkit je nastao u suradnji s terapeutkinjom, a vjerujem i iz samog iskustva terapije. Kako ti je terapija pomogla, u kojim dijelovima ovih problema s kojima si se suočavala? 

Pre svega, terapija me je naučila da je mentalno zdravlje nešto na čemu moramo aktivno da radimo, i to baš onda kada smo zasute sa svih strana situacijama kakvo je ovo proleće u Srbiji bilo, baš onda kada to deluje uzaludno i nemoguće. Mentalno zdravlje nam ne pada sa neba, niti je ono nesalomivo kada ga dosegnemo, jer je stalno pod napadima. Kao i kada je u pitanju borba za ljudska prava, a pogotovo borba za poštovanje ljudskih prava žena i marginalizovanih zajednica i individua, tako i u borbi za mentalno zdravlje nema pauze, na njemu mora konstantno da se radi, a taj rad je nekad kroz terapiju, nekad kroz lekove, a nekad je borba na oba ova fronta. Ali ono što uvek prati rad na metalnom zdravlju je stigma, i to me je terapija naučila, da skinem stigmu sa brige i o ovom aspektu sebe i svog zdravlja. Kao što nije sebično brinuti o sopstvenom telu, tako nije ni znak ludosti imati seanse i/ili uzimati lekove kada su potrebni. To je odgovornost prema sebi. I to je najvažnija lekcija koju mi je terapija donela – da volim sebe dovoljno da se o sebi i brinem, da ZNAM da zaslužujem da budem dobro, i da u tome nema ni srama, ni slabosti već samo snage i hrabrosti.

Kako komentiraš korištenje tzv. terapijskog jezika izvan konteksta, u kojem se pojmovi poput self carea ili postavljanja granica koriste za puko izbjegavanje odgovornosti i površno shvaćanje terapije?

To je ljudska priroda, a u ljudskoj prirodi je da izbegava nelagodnost, što preuzimanje odgovornosti za sopstvene postupke gotovo uvek jeste. Lično mislim da nam je potrebno obrazovanje iz domena mentalnog zdravlja, neka vrsta pismenosti, i to na isti način na koji nam je potrebno seksualno obrazovanje. Zato ne vidim problem u korišćenju terapijskog jezika izvan terapijskog konteksta, pod uslovom da to dolazi iz autentične potrebe za razumevanjem i brigom, a ne iz manipulacije. Isceliteljska pravda, o kojoj sam govorila, nas uči upravo tome – da briga o mentalnom zdravlju ne mora da bude privilegija rezervisana za one sa formalnim autoritetom, jer, nažalost, i među stručnjacima ima i onih koji zastupaju mizogine, seksističke, homofobne i rasističke stavove. Zato niko nema ekskluzivno pravo na brigu o mentalnom zdravlju.

Taj put ka mentalnom zdravlju možemo i treba da prolazimo i kolektivno, deleći iskustva, slušajući se s empatijom i razumevanjem. Nekada je dovoljno da samo čuješ da nisi jedina koja kroz nešto prolazi i to već isceljuje. Ali to ne znači da je prihvatljivo koristiti terapijski jezik da bismo manipulisali drugima ili izbegli sopstvenu odgovornost. Ako ja radim na svom mentalnom zdravlju, to je dobro za mene, ali i za sve ljude oko mene. Ako, međutim, tvojim mentalnim zdravljem manipulišem koristeći terapijske termine da te navedem da uradiš ono što je dobro za mene, a štetno za tebe, na kraju će biti loše i tebi, i meni, i svima oko nas. Ili, kako se kod nas kaže – kuća se zida na zdravim temeljima, a ja dodajem da je temelj svake osobe, pa i svake zajednice, upravo mentalno zdravlje.

Na koji način vidiš poveznicu između osobne njege i kolektivne brige – npr., u kontekstu aktualnih studentskih protesta u Srbiji ili drugih oblika otpora?

Isceliteljska pravda nas uči da je briga o sebi neodvojiva od brige o zajednici. U ovom konkretnom kontekstu, kada je skoro cela Srbija mobilisana zajedničkom borbom za jedno pravednije, i pre svega, BEZBEDNIJE, društvo, to znači da smo svi, a pogotovo one i oni u prvim redovima, izloženi stresu, strahu i nasilju, jer i sam strah od nasilja nasilje, i u takvim situacijama briga o sebi i zajednici nije sebični luksuz već nužna strategija opstanka i otpora. Ne smemo da zaboravimo da se otpor ne iskazuje samo na ulicama, najveći čin otpora je, zapravo, da ne dopustimo gamadi da nas slome, da nas sistem iscrpi, uništi iznutra i da odustanemo. A to nije moguće postići ako se ne brinemo jedni o drugima. Naše borbe nam često deluju lične, ali ova borba, koja se sada u Srbiji vodi, pokazuje više nego jasno i plastično da je borba uvek kolektivna.

Danas je pojam self carea jako komercijaliziran – od kozmetike do aplikacija za meditaciju, često uz poruku da i u odmoru moramo biti produktivne. Kako se ti nosiš s tim? Možemo li se odmoriti i od “kapitalističkog self carea”?

Možemo se odupreti, ali opet, ne kao individue, iako se svaki čin individualnog otpora ceni, već isključivo zajedno. To je ono “sestro drži me, sestro pašću ti”. I naravno, kako smo svi ljudi, a ljudi u ekstremnim situacijama ugroženosti često pokazuju svoje najgore lice, pa i da gazimo preko drugih svesno zarad ličnog, u ovom kontekstu monetarnog, dobitka, ovo me ne iznenađuje, ali me rastužuje. Ponekad me i jako ljuti, pogotovo kada vidim kako se ideja o brizi komodifikuje i pretvara u robu, pogotovo od strane ljudi koji nisu za to stručni. Nekad smo imale vidovljakinje i bele magove u kasnim noćnim TV terminima, danas imamo coacheve na mrežama koji zloupotrebljavaju naše prirodne slabosti jer živimo u vrlo neprirodnom svetu, kao i našu ranjivost na sve užase koji nas okružuju, i “isceljuju” nas, ako smo spremni da to platimo. S razlogom isceljenje stoji pod navodnicima, jer ono to nije. Kako se odupreti? Pa tako što ćemo se vratiti sebi i svojim zajednicama, malim prostorima otpora, gde možemo da budemo autentične, i autentično besne, očajne, tužne, ali i dalje borbene.

Kako gledaš na romantiziranje impulzivne kupnje ili skin care rutine kao “obavezne” komponente brige o sebi? Gdje je granica između autentične njege i marketinškog pritiska?

Plašim se da je briga o sebi, dobrim delom, postala tržišni proizvod, pod motom da je neophodno kupovati da bismo voleli sebe. Rezultat? Brigu o sebi smo zamotali u ukrasnu kesu omiljenog brenda, a još ako imamo i neki promo kod, uhhh… Ali to nije briga o sebi, to je briga o kapitalizmu. Prava briga o sebi nema publiku niti je glamurozna. Veoma često je ultimativni znak brige o sebi isključiti se, naspavati se, staviti telefon na DND mode, preispitati se, što je zapravo najteže, da li su naše potrebe zaista autentično naše potrebe ili smo dopustile sebi da nas neko ubedi da one to jesu, a pod neko mislim na reklame i plaćene ispovesti influensera i influenserki.

Granica između autentične nege i marketinškog pritiska je, zapravo, vrlo jednostavna – autentična briga nam poručuje da smo DOVOLJNE, dok nas marketing tera da budemo JOŠ, da kupimo JOŠ. Evo, daću primer iz ličnog života – ja zaista, ali zaista, volim sheet maskice i skin care, ali ako se pogledam u ogledalo posle svog skin care rituala brige o sebi i uvidim još 456 mana na svom licu i želju da ga JOŠ popravljam, znam da sam na krivom putu, da sam podlegla marketinškim pritiscima, ali ako sam zadovoljna svojim odrazom u ogledalu, jer znam da sam uradila nešto dobro za tu kožu koju ću, nadam se, nositi na sebi još pedesetak godina, znam da sam na pravom putu.

U jednoj objavi si napisala da je “nenormalna reakcija na nenormalnu situaciju – normalna”. Možeš li to malo raširiti u kontekstu današnjih društvenih okolnosti, pogotovo za one koji se bave aktivizmom, njegom ili obrazovanjem?

Živimo u svetu u kome su krize, bilo one izazvane političkim represijama, ekonomskim neizvesnostima i anksioznostima, ili nasiljem koje se sve više normalizuje, hronične i permanentne. Za žene poput mene, one koje se bave aktivizmom, ali i negom zajednice i edukacijom, to znači da je naša svakodnevnica obojena stalnim suočavanjem sa nepravdom, patnjom i nejednakošću. I kako onda da ti ostaneš hladne glave i smirena? Ljudi smo, nismo stene ili sante leda. Naravno da će to da nas pogodi, a kada nas pogodi, možemo da čujemo da smo preosetljive i da dramimo, zaboravljajući da je naša realnost zapravo jedna drama. Kada plačemo, kada smo umorne, kada ne možemo da spavamo, kada želimo da se lansiramo na Mesec i pobegnemo od svega, mi nismo nenormalne ili slabe, već smo svesne svoje okoline i njene patnje jer prepoznajemo nepravdu protiv koje se borimo. Ako smo iscrpljene, to ne znači da smo fejlovale, ako trenutno nemamo kapaciteta da pružimo podršku, to ne znači da smo loše prijateljice ili aktivistkinje, a umor, bes ili zbunjenost ne govore o našoj preosetljivosti već o našoj SVESTI kuda ide svet oko nas. U nenormalnim okolnostima je normalno i da puknemo, pa da se povučemo, i onda se vratimo kada skupimo snagu i oporavimo se. Ljudski je, i to nije slabost, već otpor u svom punom sjaju.

Kakvu ulogu za tebe ima zajednica u procesu self-carea? Može li internet i dalje biti sigurno mjesto za izgradnju takvih zajednica?

Zajednica je temelj brige o sebi. Briga o sebi, u svom suštinskom smislu, nisu samo penušave kupke, masaže i sheet maske za lice, već osećaj da nisi sama u svojim borbama, sumnjama i umoru, i da ima ko da te pridrži kad kreneš da padaš i toneš. Sav skincare ovog sveta ne bih menjala za razgovor sa mamom, tatom, Anđelom, Marijom, Bojanom, Milicom ili Isidorom. To je moja zajednica, moja mreža podrške, i to je osnova svakog self-carea.

A gde je tu internet? On je prostor, kao i svaki drugi fizički, u kome te mreže podrške, te zajednice, mogu da nastanu. Međutim, postavlja se pitanje koliko su te zajednice održive. Ja želim da verujem da jesu, iako su digitalni prostori sve češće ispunjeni tom toksičnom pozitivnošću, baziranom na poređenju, što ne može biti dalje autentičnoj brizi, a bliže kapitalizmu i narativu da ćemo biti dobro samo ako kupujemo i trošimo pare, ali i živce. Ali to ne znači da Internet ne može biti mesto gde možeš naći svoje pleme, svoju zajednicu i svoju mrežu podrške, samo znači da moramo biti pametne, i to važi i za fizički prostor podjednako kao i za onaj digitalni.

Uvek je bilo, i biće, onih koji lešinare i žele da nas iskoriste kada smo najranjivije za ličnu korist i, često finansijsku, dobit. Autentičnost i dobronamernost nema filter, niti podrazumeva poređenje, već ceni raznolikost iskustva i pruža podršku uprkos razlikama, zapravo, pruža podršku baš zbog tih razlika i različitosti. A sve dok su nam autentičnost i dobronamernost, zajedno sa tom otvorenošću za razliku, kriterijumi, mi zaista možemo napraviti sigurna mesta i utočišta koja će nam pomoći da preživimo sve te nenormalnosti koje nas okružuju, da ih razumemo, kao i posledice koje ostavljaju na nas, a koje su često slične ali takođe i različite, jer smo mi različite, i da u tom preživljavanju budemo ono što jesmo, bez straha od osude, i da reagujemo nenormalno na nenormalne situacije, takođe bez straha, ali sa podrškom. Hladan je led, kamen i psihopatska struktura ličnosti, a mi? Mi smo samo ljudi, iako smo žene u patrijarhatu, koje žele da ovaj svet ostave iza sebe bar malo normalnijim, ili barem malo podnošljivijim mestom za život.