U posljednje vrijeme, u svijetu poslovanja – posebno među ženama koje pokreću vlastite biznise – sve češće čujemo o „ženskom“ i „muškom“ principu rada (1,2,3). Ova podjela, iako naizgled oslobađajuća, počiva na arhetipskim karakteristikama koje često rezoniraju s iskustvom žena u kapitalizmu. Muški princip predstavlja linearnost, dominaciju, akciju i kontrolu; ženski prijemčivost, suradnju, intuiciju i cikličnost.
U doba kad sve više žena teži poslu koji je usklađen s vlastitim ritmom, emocionalnom stvarnošću i vrijednostima brige, ovaj koncept postaje posebno primamljiv.
No istovremeno, otvara se pitanje: je li ova podjela doista emancipatorna ili samo nova forma prilagodbe postojećem sustavu?
U ovom tekstu pokušat ću razložiti ovu dvojnost – ono što nudi, ono što skriva i ono što bi mogla značiti u praksi. Bez obzira nalazimo li smisao u metaforama muškog i ženskog principa, pravo oslobođenje ne dolazi iz njihove reprodukcije, već iz odbacivanja modela koji ograničava sve nas – bez obzira na spol ili rod.
Kapitalizam kao „neutralan“ poligon
Kada čujem riječ kapitalizam, prva mi na um pada ona fraza: “despised by many, loved by some.” I koliko god je prožet kontroverzama, često se brani jednom tvrdoglavo ponavljanom rečenicom: “To je jedini sustav koji je opstao.” No kako je opstao i koga je usput samljeo – to ostaje izvan te obrambene logike. Ovdje se neću baviti svim rupama u toj rečenici, ali želim se zadržati na onima koji taj sustav posebno vole. Nedvojbeno su to – muškarci.
Jer kapitalizam, iako se voli prikazivati kao rodno neutralan, oblikovan je na „muškoj“ logici: natjecanja, hijerarhije, kontrole, rasta pod svaku cijenu i instrumentalizacije resursa. Uključujući ljudske. Uključujući ženske.
U poduzetništvu se često govori o “jednakim šansama za sve” – ako si spreman raditi, riskirati, biti snalažljiv, sve ti je otvoreno. Klasa, rasa, rod, dob – sve navodno nestaje pred “poduzetničkim duhom”. No ta retorika je duboko naivna. Sustav koji veliča hiperproduktivnost i isključuje emocionalno, nikada nije bio neutralan.
Žene su se morale dokazivati u svijetu koji je dizajniran za muško funkcioniranje – da bi uopće izborile pravo na posao, plaću, račun u banci ili politički glas. U međuvremenu, kako se feminizam pokušavao ukrcati u vlak kapitalizma, žene su često završavale u njegovom teretnom vagonu.
Girlboss mit i zamka prividnog osnaživanja
“Girlboss” kultura je karikatura osnaživanja. S maskom feminizma, prodaje nam stare obrasce moći – samo sada u visokim petama. Ona ne preispituje temelje hijerarhijskog sustava – ona samo predlaže da ga vodi netko u suknji. Tako žena postaje izvršna direktorica vlastitog izgaranja. Nevidljiva ruka patrijarhata i tržišta srdačno se rukuju pred vratima kućanstva – a žena je ta koja otvara.
Bez stvarnog redistribuiranja moći i rada – pogotovo kućanskog i emocionalnog rada – žene i dalje ostaju višestruko opterećene (1,2). I često upravo žene, nesvjesno, prenose “mušku” poslovnu paradigmu u svoje biznise jer alternativni modeli vođenja jednostavno nisu bili vidljivi. Na tržištu su godinama dominirali “guru” modeli koji se temelje na discipliniranju tijela, racionaliziranju emocija i eksploataciji vremena – a većinom su ih oblikovali muškarci.
Postoje i žene koje su se svjesno odlučile na drukčiji put – redefinirale su uspjeh kroz stabilnost, zajednicu i zdravlje. One pokazuju da alternativa ne samo da je moguća – već i da postoji.
Ritam koji sustav ne prepoznaje
Za razliku od dominantne logike linearnog rasta, mnoga tijela – pogotovo ona koja proživljavaju hormonalne cikluse poput menstruacije, trudnoće, menopauze – funkcioniraju u ritmu koji zahtijeva prilagodbu, pauzu, oporavak i promjenu intenziteta. No, poduzetništvo i korporativni modeli rada ne poznaju ritam. Oni priznaju samo konstantnu produktivnost.
Zato ni menstrualno zdravlje, unatoč relativnoj ravnopravnosti u mnogim zapadnim zemljama, nije priznata kategorija u organizaciji rada. Osim u rijetkim iznimkama poput Španjolske, Japana, Južne Koreje i Tajvana koje su zakonski uvele menstrualni dopust. U svemu ostalom – radnice i radnici moraju biti dostupni, raspoloživi, nasmijani. Čak i kada njihova tijela (ili mentalna stanja) jednostavno – ne mogu.
Kad tijelo ne prati tržišni ritam, odgovornost se prebacuje na pojedinca, umjesto da se preispita sustav koji taj ritam nameće.
Može li poduzetništvo biti drugačije – i čije je ono uopće?
Žensko poduzetništvo, kao fenomen 21. stoljeća, često nastaje iz potrebe. Prema podacima GEM-a (2022), žene u zemljama s nižim prihodima dvostruko češće pokreću vlastiti posao nego one u bogatijim zemljama – i to ne iz “ambicije”, nego iz brige za obitelj. One ne traže tržište – one traže način da prežive.
Ali baš u toj potrebi krije se alternativna logika. Žensko poduzetništvo često uključuje brigu, fleksibilnost, emocionalnu povezanost, oprez kod zaduživanja, suradnju, a ne dominaciju. Nacionalna strategija poduzetništva RH to potvrđuje. Žene češće njeguju međuljudske odnose, brinu o obrazovanju zaposlenih, fleksibilnijem radnom vremenu i zakonitosti poslovanja, čak i pod cijenu sporijeg rasta.
U intervjuima iz istraživanja Obad i Škokić, žene navode da znaju puno o privatnim okolnostima svojih zaposlenika, teško se odlučuju na davanje otkaza, poštuju zakone unatoč birokraciji. One posluju kao što brinu – povezano, oprezno, cjelovito.
To često nazivamo “ženskim principom poslovanja”, iako bi se preciznije moglo reći: poslovanje koje uključuje emocionalnu pismenost, cikličnost, zajednicu i oprez. No problem nastaje kada se i taj princip počne normativno propisivati ženama, umjesto da im pruži slobodu izbora.
Prema održivom i odgovornom poslovanju
Umjesto da poduzetništvo ostane talac linearnog rasta, hiperproduktivnosti i natjecateljskog ponašanja, sve se više govori o drugačijim poslovnim modelima – onima koji uključuju održivost, odgovornost i međuzavisnost. Ti koncepti nisu samo “zeleni dodaci” klasičnom poslovanju, već dolaze iz duboko promišljenih feminističkih i ekofeminističkih pozicija koje preispituju same temelje kapitalističkog razmišljanja.
Održivost, u ovom kontekstu, nije samo pitanje recikliranja ili društvene odgovornosti, već pitanje strukturalne pravednosti: tko ima pristup resursima, tko donosi odluke, čiji se rad i znanje vrednuju – i čije se tijelo troši u tom procesu. Nema istinske održivosti ako zadržavamo iste obrasce moći, ako regeneraciju okoliša pokušavamo provesti bez regeneracije društvenih odnosa.
Mnogi/e održivi/e poduzetnici/ice djeluju u mikro praksama koje sustav ne zna vrednovati jer ne donose brz kapitalni rast. No upravo su te inicijative – male, pažljive, lokalno utemeljene – ono što pokazuje kako bi poslovanje moglo izgledati kad bismo ga prestali mjeriti isključivo profitom.
Zato ne govorimo o “ženskom stilu poslovanja”, već o poslovanju koje počiva na zdravim odnosima, dugoročnom razmišljanju i svijesti o međuovisnosti. Takvi modeli više nisu utopija – već su stvarne prakse koje postoje širom svijeta, ali i dalje preživljavaju na marginama, umjesto da postanu osnova novog ekonomskog zamišljanja.
Jer ono što je danas “alternativno” možda je jedino održivo za sutra.
Ne želim ravnopravnost u pogrešnom sustavu
Ne želim birati između muškog i ženskog principa. Niti izgarati u dominaciji niti biti romantično zatočena u “brizi”. Želim poslovati u svijetu koji priznaje i strukturu i osjećaj, i rast i pauzu, i individualnost i zajednicu.
Zato je ključno ne stati na popularnim metaforama muškog i ženskog principa – već ih uzeti kao polaznu točku za dekonstrukciju poslovanja kakvo poznajemo. Feministički pokret ne bi trebao samo tražiti ulaznice za stol moći – već preoblikovati sam stol.
Ono što nazivamo “ženskim poduzetništvom” ima potencijal pokazati da ekonomija može biti nešto drugo – ako ga prestanemo tjerati da liči na ono što je do sada bilo normirano kao “muško”. I ne zato da bismo ga zamijenili suprotnom krajnošću, već da bismo ga oslobodili pritiska da uopće bude išta drugo osim – ljudsko.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
