Više od pet godina prošlo je od fotografija rodilja i novorođenčadi ispred bolnice u Petrovoj tijekom jutra nakon zagrebačkog potresa. Tri godine prošlo je od početka obnove dvaju rodilišta u Zagrebu. Rodilište i ginekologija Merkur u proljeće 2025. vratili su se iz podstanarstva u Vinogradskoj na staru adresu, ali rodilište u Petrovoj još uvijek čeka otvorenje koje se najavljuje još od ožujka ove godine.
Na stranicama Klinike za ženske porode i bolesti u Petrovoj navedeno je: „Zbog rekonstrukcijske obnove klinike i smanjenja bolničkih kapaciteta, a radi sigurnosti i zaštite rodilja i novorođenčadi, ovime vas izvješćujemo da od dana 9. prosinca 2022. godine do daljnjega u Klinici za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb pratnja na porodu neće biti moguća.“
Iskustvo prvog poroda
Prvo dijete rodila sam početkom 2016. godine. Kao prvorotkinja koja je donedavno padala u nesvijest na miris bolnice, vađenja krvi i slično, rađati bez pratnje nije bila opcija, kao ni dolazak u rodilište bez plana poroda. Odbila sam klistir, epiduralnu i drip, a pristala na „prokidanje vodenjaka“ tek nakon konzultacija s dežurnim ginekologom zbog mekonija u plodnoj vodi. Nakon cjelodnevnih trudova na pilates lopti i uz partnera, zbog umora i nikakvog pomaka, tražila sam drip i epiduralnu. Drip je svoje odradio, do epiduralne nismo stigli. No, pri izgonu je bila potrebna epiziotomija o čemu su se prije rezanja sa mnom konzultirali dežurni ginekolog i babice koje su me profesionalno, toplo i ljudski vodile kroz porod te se s partnerom konzultirale što da radi i kako da mi pomogne.
Sam doživljaj poroda bio je vrlo pozitivan, ali još uvijek pamtim gledanje na sat tijekom šivanja (bez obzira na lokalnu anesteziju koju sam primila). Sjećam se plakanja danima pod tušem zbog osjećaja osakaćenosti, sjećam se straha od sjedenja. Cijelo područje vaginalnog otvora bilo je za mene izrazito neugodno i bolno mjesecima.
Čija su rodilišta prijatelji?
Iste godine, sva javna rodilišta u Hrvatskoj stekla su naziv „Rodilište prijatelj djece“. To ukratko znači da, ako su majka i novorođenče zdravi, beba je 24h s majkom u sobi uz osiguranu podršku s ciljem poticanja dojenja.
Pilot-projekt „Rodilište prijatelj majki i djece“ na inicijativu UNICEF-a i udruge RODA započet je 2017. godine u KBC Sveti Duh, KB Merkur, KBC Rijeka te OB Zabok s pretpostavkom da će prva rodilišta s ovom titulom zaživjeti već 2018. godine. Rodilišta bi pritom svakoj bi majci trebala omogućiti konzumaciju hrane i pića tijekom poroda, privatnost, kretanje, praćenje međunarodnih smjernica te u skladu s njima osiguravanje svega potrebnog za dostojanstven i siguran porod.
U Republici Hrvatskoj, 11 godina od akcije „Prekinimo šutnju“, osam godina od pilot projekta, pet i pol godina od potresa, tri godine od početaka obnove, nisam našla informaciju da službeno postoje rodilišta koja su prijatelji i majkama. Ipak, one su te koje nose trudnoću prilikom koje su apsolutno odgovorne za vlastito zdravlje zbog izravnog utjecaja na razvoj ploda, a čiji rast i razvoj izravno tijekom trudnoće utječe na fizičko i mentalno zdravlje trudnice.
Trudnice i dalje po forumima i grupama na društvenim mrežama raspravljaju gdje roditi, kakve su prakse, ići li na novo obnovljeni Merkur unatoč gužvama ili putovati do Zaboka ili Bjelovara jer su tamo u zadnje vrijeme najpozitivnija iskustva. Iz manjih gradova trudnice s „komplikacijama“ pak dolaze u Petrovu.
Kao da su, nakon glasa i pozitivnog zamaha koje je akcija „Prekinimo šutnju“ dala ženama, trudnicama, rodiljama i majkama 2014. u osiguravanju osnovnih standarda prilikom pružanja zdravstvenih usluga, posljedice zagrebačkog potresa i razdoblje izolacije zbog koronavirusa vratili naša rodilišta par koraka (i desetljeća) unazad.
Je li demografija ključno pitanje za budući razvoj RH?
Rodilišta su gradilišta, kvalitetan medicinski kadar odlazi u privatne klinike ili seli u zapadne europske zemlje. Umjesto plana poroda, trudnice planiraju putovanja do rodilišta s nadom da će si tako priuštiti dostojanstvo, sigurnost i kvalitetnu uslugu.
Republika Hrvatska godinama se suočava s negativnim prirodnim prirastom, a broj živorođene djece kontinuirano pada od 1997. godine kada je rođeno 55 501 dijete. Prošle godine, za usporedbu, rođeno je 32 069 djece prema podatcima Državnog zavoda za statistiku.
Strategijom demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. planira se demografska revitalizacija kao „ ključno nacionalno pitanje za budući razvoj zemlje“, piše na stranicama Ministarstva demografije i useljeništva.
Republika Hrvatska ima među bolje uređenim sustavom rodiljnog i roditeljskog dopusta, kako vremenski tako i novčano. Uz uvjet da ste zaposlena na sigurnom radnom mjestu te imate prosječna (ili viša) primanja. Ulaže se u gradnju vrtića (barem u zadnje vrijeme), potiče očeve na veću uključenost o brizi za djecu i kućanstvo, progovara o važnosti ravnoteže između privatnog i poslovnog. No, nedostaje ginekologa/inja, pedijatara/ica, odgojitelja/ica, stručnjaka/inja za rad s djecom s teškoćama, nastavnika/ica. Mjesta u vrtićima nema dovoljno, škole rade i u tri smjene.
Mlada, visoko obrazovana i zdrava žena, zaposlena po mogućnosti u javnom sektoru na neodređeno, s partnerom koji ima siguran posao i barem prosječna primanja te si može priuštiti bolovanje i očinski te roditeljski dopust u optimalnoj je poziciji da iskoristi sve postojeće demografske mjere. A što sa svim ostalim ženama, odnosno obiteljima?
Nezaposlene rodilje primaju mizernu naknadu (503, 24 eura) pri čemu drugi roditelj/otac nema pravo na roditeljski dopust ukoliko je rodilja koristila i ispunjavala uvjete za vremenske i novčane potpore kao nezaposlena osoba, odnosno majka izvan sustava rada. Gotovo jednaku naknadu primaju majke vlasnice paušalnog obrta pa osim što nisu kreditno sposobne, primaju naknadu kao da su nezaposlene.
Što s reproduktivnim zdravljem ako nismo inkubatorice nacije?
Prođe porod, preživimo prvo tromjesečje, u besanim noćima oporavlja se tijelo, no ne i mentalno zdravlje majke. Kako djeca rastu (uglavnom) postane lakše. No, što se događa s reproduktivnim zdravljem kada žena odluči da ne želi (više) rađati? Što je sa ženama koje boluju od različitih infekcija i bolesti reproduktivnog sustava?
Reproduktivno zdravlje kontinuirano se poistovjećuje s trudnoćom, no trudnoća traje 40 tjedana, a u prosjeku žene u Hrvatskoj žive preko 80 godina. Briga o reproduktivnom zdravlju žena počinje samim rođenjem i pažnjom prilikom prematanja da bi se izbjegle infekcije. Iako menstruacija nije više plava tekućina s reklame, i dalje su simptomi koje svaki menstrualni ciklus nosi sa sobom od prve do zadnje menstruacije na margini fokusa kada pričamo o zdravlju žena općenito. Onih istih žena koje „se rađaju“ da „bi rađale“.
Tek osam država na svijetu je (plaćeno) bolovanje, odnosno menstrualni dopust, uredilo zakonom – uglavnom od jednog do pet dana. To su: Japan, Južna Koreja, Indonezija, Tajvan, Španjolska, Vijetnam, Zambija i Filipini. Portugal je ovu vrstu bolovanja uredio zakonom u travnju ove godine za žene kojima je dijagnosticirana endometrioza ili adenomioza.
Zašto bi nam trebalo uopće bolovanje kad nam se stijenka maternice ljušti i pritom grči pa boli i kičma, neke žene imaju migrene, neke nesnosne bolove, osjetljive dojke, neke su umorne, a neke imaju sve navedene simptome.
Nešto blaži su simptomi ovulacije. Ipak, ponovo je moguća nadutost, osjetljive dojki, bol u donjem dijelu trbuha na strani jajnika koji ovulira, pojačan iscjedak pa čak i blago krvarenje te povećana seksualna želja. PMS, to slavno mitsko razdoblje izraženo tijekom svakog menstrualnog ciklusa nakon ovulacije, a prije menstruacije vjerujem ne treba dodatno pojašnjavati.
Sve je to prirodan proces koji se periodično ponavlja. U prosjeku svaka žena godišnje provede od 10 do 13 menstrualnih ciklusa godišnje. 13 puta godišnje ženi se ljušti maternica nakon čega kreće razdoblje plodnosti s ovulacijom na vrhuncu, a onda naglo triježnjenje i ulazak u PMS kao uvertira pred sljedeću menstruaciju.
Za reproduktivno (ne)zdravlje se trpi
Zahvaljujući pubertetu žena uleti u taj rolerkoster iz kojeg nema lakog izlaza jer kraj reproduktivne sposobnosti označava ulazak u perimenopauzu koja može trajati i desetak godina. Simptomi? Cijela paleta tegoba uzrokovana hormonalnim disbalansom. Od neredovitih menstruacija, valunga, problema s raspoloženjem i spavanjem, smanjenog libida i suhoće rodnice, umora, iscrpljenosti, dekoncentracije, povećanja tjelesne težine, bolova u zglobovima i mišićima, promjenama u koži i kosi…
Svi simptomi koje sam do sada navela odnose se na zdrave žene s redovitim menstrualnim ciklusima. Treba li nam bolovanje zbog tegoba tijekom menstrualnog ciklusa i/ili perimenopauze? Očito nam ne treba. Ako su žene nakon LLETZ konzicije (odstranjivanja dijela grlića maternice), o kojem je u feljtonu „Ženska bolest“ o iskustvima supruge i novinarke Nataše Božić pisao Josip Šarić, sposobne ići na posao već sljedeći dan, za normalan proces kao što je menstruacija o tome – očito – ne bismo trebale ni govoriti.
Uz sve poštovanje autoru na odabranoj temi, zar nam svakih nekoliko godina trebaju podsjetnici na ženska iskustva i/ili javne akcije da progovorimo o konstantno banaliziranoj problematici kvalitetne i dostojanstvene dostupnosti usluga za brigu o reproduktivnom zdravlju žena tijekom cijelog života?
Do kada ćemo se oslanjati na rekla – kazala mantru ili na onu „preživjele su i žene prije nas pa ćemo i mi“? U tri stranice članka, nisam ni otvorila temu ozbiljnih infekcija i bolesti reproduktivnih organa žena, dostupnosti i kvalitete liječenja.
Na stranicama HZJZ-a navedeni su pokazatelji opterećenja rakom u Europi pri čemu „Podaci ECIS-a pokazuju da se incidencija raka dojke kod žena stalno povećava, iako nešto sporije u zadnjim godinama, dok se smrtnost općenito smanjuje. Rak dojke i dalje je najčešće dijagnosticirani rak kod žena i onaj s najvećom smrtnošću.“
Iskustvo drugog poroda
Moj drugi porod bio sve se samo ne ugodno iskustvo. Trudnoću sam prenijela te rodila 41+1. Posljednjih tjedan dana trudnoće gotovo sam svakog dana prolazila tzv. „pripremne“ trudove. Pregledana sam od ne brojim koliko dežurnih ginekologa/inja. Kad je konačno krenuo porod, malcu su počeli padati otkucaji srca. Potom je pod dripom i nakon vađenja krvi iz glave tijekom poroda izletio konačno van omotan pupčanom vrpcom oko glave i ruke sa šakom priljubljenom uz glavu, sav u prištevima, crven, izmučen. Gledala sam kako ga okreću i odmotavaju i čekala da mi ga stave na prsa. Partner i ja cijelo smo vrijeme vrijeme bilo poprilično izbezumljeni od svih postupaka koje sam prolazila tijekom poroda, u istoj bolnici kao i prvi put, sa zaista divnim profesionalcima/ama, kako bismo izbjegli hitan carski rez.
Dan kasnije, navratila je ginekologinja koja me porodila, pa na moj dojam o porodu, utješno odmahnula rukom s komentarom da može tu biti još svačega nečega. Počelo mi je zujati u glavi i jedva sam čekala da dođemo kući.
Zaslužujemo adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb
Menarha, seksualni odnos, trudnoća, prekid trudnoće, spontani, trudnoća, porod, infekcije, komplikacije, bolovi, rak, migrena, nadutost, tjeskoba, nesanica, glad, libido, hormonalne promjene, menopauza…. Nisu to mitske pojave niti si mi žene to „umišljamo“.
To su simptomi koji označavaju naš spol. Podsjetnici na naše reproduktivno zdravlje. Ono s čime se budimo, što putuje s nama kroz dnevne obaveze i s čime idemo spavati. Zaslužuju biti izgovoreni, zaslužuju biti uvaženi, i zaslužuju primati adekvatnu i dostupnu zdravstvenu skrb oslobođenu banaliziranja, ismijavanja i zlostavljanja.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
