Nakon Islamske revolucije položaj žena u Iranu nije se razvijao jednoliko, već je uvelike ovisio o političkom vodstvu i njegovoj interpretaciji islamskog prava.
Tijekom razdoblja umjerenijih i reformističkih vlasti, poput onih Akbara Hashemi Rafsanjanija i Mohammad Khatamija, dolazi do određenog poboljšanja položaja žena. U tim razdobljima poticalo se sudjelovanje žena u obrazovanju te djelomično u javnom životu, što je rezultiralo porastom broja studentica i većom vidljivošću žena u društvu. Također, u praksi su se neka društvena pravila, poput odijevanja, počela fleksibilnije primjenjivati (1,2).
Suprotno tome, u konzervativnijim razdobljima naglasak je bio na strožoj primjeni islamskih normi, što je dovodilo do dodatnih ograničenja u svakodnevnom životu žena, osobito u pogledu odijevanja, zapošljavanja i sudjelovanja u javnom prostoru. Unatoč različitim razdobljima, temeljni pravni i politički okvir ostao je nepromijenjen, što znači da su žene i dalje bile suočene sa sustavnom neravnopravnošću u brojnim aspektima života.
Iako su postojale inicijative pojedinih predsjednika da unaprijede položaj žena, činjenica je da strogi islamski zakoni nužno ugrožavaju žensku populaciju te ne odražavaju ravnopravnost ni u jednoj kategoriji. Muškarci i žene se, prema zakonu, razlikuju u nizu aspekata, uključujući kaznenu odgovornost, prava vezana uz brak i razvod, sudjelovanje u javnom i političkom životu, ali i u sportu i umjetnosti. Prema ustavnom okviru, načelo jednakosti spolova priznaje se u onoj mjeru u kojoj to odgovara islamskom pravu. Međutim, budući da postoje različite interpretacije tog prava, takav okvir dovodi do neujednačene primjene zakona, a posredno i do različitih oblika diskriminacije žena i djevojčica (1,2).
Život pod islamskim zakonima
Iranski zakoni koji se tiču žena često se smatraju iznimno problematičnima, osobito kad je riječ o zakonima o obiteljskom i seksualnom nasilju. U zakonodavnom okviru ne postoji eksplicitno prepoznato kazneno djelo silovanja niti sustavno regulirano obiteljsko nasilje. Ono se u pravilu tretira unutar šire kategorije vezane uz seksualne prijestupe, tzv. zina što je seksualni odnos izvan braka, bez dopuštenja ili s dopuštenjem.
Ako žena prijavi silovanje, suočava se sa strogim dokaznim zahtjevima, zločin mora biti potvrđen priznanjem počinitelja ili svjedočenjem četiri muška svjedoka. U slučaju da ne uspije dokazati da je riječ o silovanju, a ne o dobrovoljnom odnosu, postoji rizik da sama bude optužena za zinu (nedopušten seksualni odnos izvan braka). Kazne s kojima se žene mogu suočiti u takvom slučaju su bičevanje, kamenovanje i ponekad smrtna kazna (1,2,3).
Slični problemi vidljivi su i u kontekstu dječjih brakova koji su u Iranu dozvoljeni pod određenim uvjetima. Prema zakonu, minimalna dob za ženidbu za djevojčice je 13 godina, dok je za dječake ona 15 godina. Osim toga, djevojčice se mogu legalno oženiti kad imaju devet lunar godina (što je osam godina i devet mjeseci) ako roditelji i sud pristaju na taj brak. Zakonski je, također, određeno da žena treba zadovoljiti seksualne želje svoga partnera.
Iranski režim ne skriva brojeve djece koja su u braku, stoga je iz službenog Statističkog centra Irana (inačica Državnog zavoda za statistiku) poznato da je u 2020. godini 31 379 djevojčica u dobi od 10 do 14 godina u braku. Isti je Statistički centar objavio da je između 2021. i 2022. godine, u braku bilo 27 558 djevojčica ispod 15 godina. Iako javno dostupne brojke pokazuju da je broj oženjenih djevojčica velik, pretpostavlja se da je u stvarnosti on još veći zato što dio dječjih brakova nije registriran (1,2,3).
Tijekom desetljeća postojanja Islamske Republike, položaj žena u Iranu se mijenjao ovisno o političkom kontekstu, no nikad nije dostigao ravnopravnost. Međutim, žene diljem Irana to nije spriječilo da se bore za svoja prava. Posljednji veliki prosvjedi za ravnopravnost žena zbivali su se tijekom 2022. i 2023. godine, kao reakcija na smrt Mahse Amini. Radi se o djevojci koja je bila uhićena zbog nepravilnog nošenja hidžaba, nakon čega je uhićena i prebijena, a kasnije je i preminula „pod nejasnim okolnostima“. Povodom njene smrti, iranski narod izašao je na ulice pod parolom “žena, život, sloboda” koji potječe iz ranijih ženskih borbi diljem sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije. Iako se borba proširila i van granica Irana, strogi zakoni koji reguliraju odijevanje žena nisu promijenjeni, a prosvjedi su ugašeni brutalnom represijom režima (1,2).
Priča bez završetka
Položaj žena u Iranu kroz posljednjih stotinjak godina dramatično se mijenjao s obzirom na to koja je vlast u određenom trenutku u svojim rukama držala moć. Od razdoblja modernizacijskih reformi pod dinastijom Pahlavi, preko naglog zaokreta nakon Islamske revolucije, pa do suvremenih prosvjeda inspiriranih represijom režima, jasno je da žene u Iranu nikad nisu bile zadovoljne svojim položajem i pasivnim promatranjem vlastite sudbine.
Iako su zakonski i društveni okviri često ograničavali njihovu slobodu, upravo su unutar tih oblika nastajali različiti oblici otpora, solidarnosti i borbe za ravnopravnost.
Profesorica koja je okupljala studentice u svom domu, ujedno i autorica knjige, Azar Nafisi, u želji je za pravednim društvom napustila Iran i preselila u Sjedinjene Američke Države. Svojim je studenticama ostavila prostor za razmišljanje i dokazala im da književnost može pružiti bijeg, možda ne fizički, ali fiktivni.
U kontekstu aktualnih političkih događaja, pokušaji rušenja režima često dolaze uz visoku cijenu. Intervencije koje se predstavljaju kao oslobađajuće nerijetko dovode do radikalizacije institucija i čitavog sustava, stvarajući još represivnije i nasilnije sustave. U tom smislu, sukobi koji zahvaćaju Iran i regiju podsjećaju na ranije ratove u kojima položaj žena nije bio unaprijeđen, već dodatno pogoršan. Stoga, priča o iranskim ženama nije samo priča o ograničenjima, već i o trajnoj borbi koja, unatoč svemu, ne prestaje.
*Prvi dio teksta možete pročitati ovdje.
