Kritizirajući odnos pojedinih škola po pitanju edukacije djece o transrodnosti i rodnoj disforiji, u intervjuu koji je Herman Vukušić dao za portal zdravljeija.hr, između ostalog, navodi da „prema svjetskim referencama, više od 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju kasnije iz nje izađe“. On tvrdi da se djeca s „takozvanom pseudo rodnom disforijom“ danas tretiraju kao trajni slučajevi, a smatra da bi do kraja puberteta ili adolescencije vjerojatno iz nje izašli.
Provjerile smo na čemu se temelje podaci koje navodi Herman Vukušić, kao i njihovu točnost.
Procjena koju Vukušić navodi mogla bi se bazirati na nekoliko studija
Slične brojke onima koje navodi Vukušić mogu se naći u nekoliko često citiranih studija (1,2,3). Studija iz 2008. godine pod nazivom „Psychosexual Outcome of Gender-Dysphoric Children“ proučavala je 77 djece koja su u djetinjstvu bila upućena u kliniku zbog rodne disforije (prosječna dob 8,4 godine, a raspon od pet do 12 godina). Prateća procjena radila se nakon nekoliko godina, kada su ta djeca bila u dobi od 16 do 28 godina. Do 30 posto onih koji_e su u istraživanju sudjelovali_e kao djeca nije bilo moguće doći nakon toliko godina, a od preostalih sudionika_ica 27 posto je još imalo rodnu disforiju, a 43 posto je nije imalo.
U zaključku studije autori_ice pišu: „Većina djece s rodnom disforijom neće je imati nakon puberteta. Djeca s perzistentnom rodnom disforijom karakteriziraju se ekstremnijom rodnom disforijom u djetinjstvu nego djeca koja je nemaju nakon puberteta“.
Nadalje, još jedna studija iz 2008. godine se bavila ovom temom. Pod nazivom „A follow-up study of girls with gender identity disorder“ studija je pratila 25 djevojčica koje su kao djeca bile upućene u specijaliziranu kliniku u Torontu zbog „Gender Identity Disorder (GID)“. Prosjek dobi u djetinjstvu je bio 8.88 godina (raspon od tri do 12 godina), a prosjek u popratnoj studiji je bio 23.24 godine (raspon od 15 do 36 godina). Puni kriterij za GID je ispunjavalo 60 posto ispitanica, dok ih je 40 bilo ispod praga dijagnoze. Rezultati studije pokazali su da GID bio perzistentan kod tri sudionice (12 posto), a 22 sudionice (88 posto) nisu kvalificirane kao perzistentne.
Studija objavljena 2021. godine „A Follow – Up Study of Boys with Gender Identity Disorder“ pratila je 139 dječaka upućenih u kliniku zbog rodne disforije. U djetinjstvu su procijenjeni u prosječnoj dobi od 7,49 godina (raspon od 3,33 – 12,99), a praćeni su u prosječnoj dobi od 20,58 godina (raspon od 13,07 – 39,15). U djetinjstvu je 88 dječaka, 63,3 posto, ispunjavalo kriterije povezane s rodnom disforijom, a preostalih 51, 36,7 posto, je bilo ispod praga. Tijekom praćenja 139 sudionika istraživanja, njih 17, odnosno 12,2 posto klasificirano je kao perzistentna rodna disforija dok ih je, 122 klasificirano kao desisteri – osobe koje su „odustale“, odnosno pri kasnijem praćenju nisu ispunjavale kriterije prema metodologiji autora_ica.
Iako neke od ovih studija jesu u korelaciji s brojkama i procjenama koje navodi Vukušić, one su posljednjih godina opsežno metodološki i kritizirane (1,2,3).
Koje su glavne zamjerke tim istraživanjima?
Nekoliko je većih studija koje su uputile kritike na procjene od 90 posto onih koji_e „prerastu“ rodnu disforiju. „A critical commentary on follow-up studies and ‘desistence’ theories about transgender and gender-nonconforming children“ iz 2018. godine kazuje da: „vezivanje rodne raznolikosti u djetinjstvu uz okvir odustajanja (desistence) ili perzistencije je zakočilo napredak u razumijevanju dječjeg roda u svoj njegovoj složenosti. Longitudinalne studije praćenja ne uspijevaju nam pomoći da shvatimo što djeci doista treba“.
I pregled literature „Defining Desistence: Exploring Desistence in Transgender and Gender Expansive Youth Through Systematic Literature Review“ iz 2022. godine problematizirao je pojam odustajanja, odnosno „desistence“. Kroz analizu 30ak radova, zaključeno je da je pojam „desistence“ korišten nedosljedno. Odnosno, da su različiti istraživači_ice pod njim smatrali različite stvari (odustajanje kao nestanak rodne disforije nakon puberteta, odustajanje kao promjena rodnog identiteta iz trans i rodno raznolikog u cisrodni, odustajanje kao nestanak želje za medicinskom intervencijom i sl.). Uz to, zaključeno je da postoji nedostatak kvalitetnih studija vođenih jasnim hipotezama koje trenutno postoje te se sugerira da se pojam „desistence“ više ne koristi u kliničkom radu i istraživanjima.
„Takav zaokret mogao bi pomoći budućim istraživanjima da se odmaknu od pokušaja predviđanja rodnih ishoda i umjesto toga usmjere na smanjenje patnje povezane s rodnom disforijom kod transrodne i rodno raznolike djece“, stoji u zaključku pregleda.
Osim samog pojma odustajanja, kritike su se odnosile na nemogućnost praćenja dijela sudionika_ica početnih istraživanja (njihovo zanemarivanje u zaključcima ili stavljanje u kategoriju onih koji nisu perzistentni), na terminologiju koja je tada postojala – „Gender identity disorder“ u odnosu na rodnu disforiju danas te na to da nisu sva djeca u tim studijama imala jasnu rodnu disforiju (1,2).
U kontekstu kritika, zanimljivo je napomenuti da su autori_ice ranijih studija objavili_e odgovor na kritike longitudinalnih studija pod nazivom „A critical commentary on A critical commentary on follow-up studies and desistence theories about transgender and gender non-conforming children“. U svom odgovoru smatraju da ne treba odbaciti takve studije i napustiti ih. Po njima, praćenje djece kroz vrijeme i dalje je važno kako bi se razumjeli različiti razvojni ishodi. Ipak, i oni napominju da postojeće studije imaju svoja ograničenja te da metodologija i terminologija nije savršena. Upravo zato, smatraju da je dio njihovog rada i pogrešno interpretiran.
„Posljednjih godina mnogi su se pojmovi u našem području promijenili. Očito je da trebamo tražiti bolje izraze koji obuhvaćaju različite moguće ishode i bolje upućuju na moguću fluidnost u skupini koju se označava kao „desisters“… Umjesto polarizacije i optužbi koje često mogu pročitati u literaturu, suradnja u prikupljanju više (i kvalitetnijih) podataka o razvoju rodno varijabilne djece u različitim društvenim kontekstima bolje bi služila kvaliteti života transrodne djece. Djeci i njihovim obiteljima ne trebaju stručnjaci koji se prepiru, nego odgovorna skrb utemeljena na kvalitetnim dokazima“, stoji u zaključku odgovora.
Ima li istraživanja koja pokazuju drugačije rezultate?
Jedno od novijih istraživanja je i „Gender Identity 5 Years After Social Transition“ objavljeno 2022. godine. Studija je ispitivala stopu retranzicije i trenutačne rodne identitete 317 mladih osoba koje su se identificirale kao transrodne. Prosječna dob na početku istraživanja je bila 8,1 godina. Nakon prosječno pet godina, istraživanje je pokazalo da je u tom razdoblju oko 7,3 posto mladih barem jednom prošlo kroz retranziciju. Na kraju razdoblja od pet godina, 94 posto mladih se i dalje identificiralo kao trans, 3,5 posto se identificiralo kao nebinarno, a 2,5 posto se identificira kao cisrodno. Napominju da su i kasniji cisrodni identiteti bili češći među mladima čija se početna socijalna tranzicija dogodila prije šeste godine života. Njihove retranzicije često su se događale prije desete godine.
Rad pod nazivom „Consistency of Gender Identity and Preferences Across Time: An Exploration Among Cisgender and Transgender Children“ objavljen iste godine, analizirao je stabilnost rodnih preferencija kroz vrijeme te je obuhvatio 365 djece (158 transrodne djece, 79 cisrodnih braće i sestara te 128 nepovezane cisrodne djece). Zaključeno je da se skupine nisu razlikovale u pogledu ukupnog rodnog razvoja te da su imali sličnu razinu dosljednosti tijekom vremena.
„Kako bismo bolje razumjeli dinamiku rodnog razvoja kod sve djece, potrebno je više longitudinalnih istraživanja koja uključuju rodno konformirajuću i rodno nekonformirajuću djecu iz različitih društvenih sredina“, stoji u zaključku studije.
Reprezentativna istraživanja vezana uz rodnu disforiju još su relativno rijetka
Sve navedeno pokazuje da postoji prijepor oko metodologije i terminologije istraživanja na koja se Herman Vukušić poziva. Ograničenja tih studija prepoznaju i neki od njihovih autora_ica. Nadalje, radi se o temi čiji su uzorci istraživanja još uvijek relativno mali, terminologija se mijenja, rezultati se razlikuju ovisno o tome proučava li se populacija djece koja je prošla kroz socijalnu tranziciju ili ne, društveno – kulturni kontekst se konstantno mijenja.
Uzimajući sve to u obzir, zaključujemo da je izjava da „prema svjetskim referencama, više od 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju kasnije iz nje izađe“ pojednostavljena i selektivna, pa samim time dovodi u zabludu. Ne uzima u obzir ni kritike tih brojeva, ni kompleksnost samih studija koje se bave ovom temom.
