Prošlog je tjedna na trnjanskom nasipu gorjelo. Nije gorjela samo vatra pet kresova, gorjelo je od energije zajedništva više od 7.000 ljudi koji su se, već dvanaesti put zaredom, okupili na manifestaciji koju organizira Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ), a koja slavi oslobođenje Zagreba od fašista.
Bila sam tamo, na jednom od štandova i jedan dio tog poslijepodneva bio je točno onakav kakav treba biti: pun zajedništva, dobre glazbe, razgovora, solidarnosti i vrijednosti zbog kojih ima smisla ustati ujutro.
A onda su stigli oni u crnim majicama.
Ali krenimo redom.
Zašto sam zahvalna što sam i ove godine bila dio ovog bitnog događaja?
Ovogodišnji Trnjanski kresovi bili su izrazito važni zbog svega što se dogodilo od prošlogodišnjih: od potpune normalizacije ustaških pokliča u Saboru, na koncertima i ulicama, preko rastućeg rasizma i napada na migrantske radnike, do opetovane transfobije i sve direktnijih udara na pravo na pobačaj.
„Paralelno se u posljednjih godinu dana i lijeva scena snažnije povezala i organizirala, od marša „Ujedinjeni protiv fašizma” nadalje, pa su kresovi bili i prostor u kojem se uz slavlje oslobođenja Zagreba i podsjećanje na NOB jasno govorilo i o današnjim oblicima fašizacije društva, militarizaciji i podršci cionizmu od strane hrvatske vlade. Da smo na pravom putu govori i medijska histerija, kao i neuspjeli kontramitinzi. Nažalost, razloga za otpor ne nedostaje. Zato sam sigurna da ćemo uskoro ponovno gledati masovne antifašističke skupove. Jer ne pristajemo na šutnju, ne predajemo javni prostor mržnji i ne odustajemo od borbe za solidarno i slobodno antifašističko društvo.“ – rekla je za Libelu Vedrana Bibić, ispred inicijative Ujedinjeni protiv fašizma.
Baš zato sam zahvalna. Kresovi se ne organiziraju samo radi slavlja, znak su otpora mržnji. Nešto što nam je itekako potrebno s obzirom na sve što se dogodilo u godini dana između prošlogodišnjih i ovogodišnjih Kresova.
Sve otvorenija normalizacija nasilja, ksenofobije i transfobije
Ustaški poklici ne odzvanjaju samo s nekih zapuštenih perifernih zidova. Odzvanjaju od Hipodroma do Sabora, s navijačkih tribina, na ulicama. Normalizacija ustašluka nije ništa novo, ali postaje sve otvorenije. Tisuće se mladih kiti HOS-ovim majicama i zborno pjeva koljačke budnice, a dio onih koji bi to trebali spriječiti govori o “zdravom i ispravnom slavljenju domoljublja”.
Paralelno s tim, fizički i verbalni napadi na strane radnike postali su gotovo tjedna rutina. Kako prenose Novosti, prema podacima MUP-a, u 2024. godini zabilježeno je rekordnih 4.104 slučaja nasilja na strane državljane, ponajviše osobe porijeklom iz Indije, Nepala, Pakistana, Bangladeša, Filipina i drugih zemalja iz kojih dolaze strani radnici. Dostavljači iz Nepala, Indije i Filipina u WhatsApp grupama dijele priče o napadima koji se događaju gotovo tjedno, o slomljenim čeljustima i rebrima. Centar za mirovne studije upozorio je da se ovi napadi ne smiju promatrati kao izolirani incidenti, već kao eskalacija netrpeljivosti, potpirivane i određenom političkom retorikom.
Transfobija sve otvorenije ulazi u javni diskurs, a pravo na pobačaj neprestano je na meti pa je ovogodišnji “Hod za život” u Zagrebu, koji je u svom programu uključivao i poziv na zakonsku zaštitu života od začeća, organiziran je pod geslom “Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom“. Feministički kolektiv fAKTIV jasno je upozorio da je, nakon deset godina, pravi cilj Hoda zakonska zabrana pobačaja, uskraćivanje zdravstvene skrbi, a ne briga za žene.
Kresovi su prilika da i mi podignemo svoj glas
No, vratimo se na moj lijep i miran početak dana na Kresovima. Štand, razgovor, radionice za djecu, merch koji na sebi nosi poruke antifašizma i solidarnosti.
U nekom trenutku za moj štand dolazi muškarac s ljubičastom majicom natpisa „Hod za život“ i agresivno negoduje. Započinje svađu s redarima, koji ga pokušavaju smiriti. Nedugo zatim, dolazi stariji muškarac, predstavlja se kao branitelj i priređuje jedan tantrum jer za štandom nema hrvatskih zastava. A onda dolazi šačica oronulih, sijedih, vidno frustriranih, oznojenih muškaraca u crnim majicama, zasigurno od silnog sunca pod kojim su stajali, s crnim zastavama, fašističkim i nacističkim simbolima, valjda misleći da to reprezentira njihovu domovinu.
Mislim da su bili su na pogrešnom skupu, što su sami potvrdili. Nitko od nas tamo nije sastavljao Ustav Republike Hrvatske, no kada bi ga sastavili, znali bismo da su simboli koje su ponosno nosili, oni fašistički i nacistički, tim istim Ustavom zabranjeni. A ipak su stajali tamo, uvjereni da to predstavlja njihovu domovinu.
Stajali smo i mi. Uzvikujući parole „Svi smo antifašisti_kinje“, a osobito „Ustaše i četnici zajedno ste bježali“, imala sam priliku vidjeti kako u očima onih istih muškaraca koji možda i svaku prvu subotu, pozivajući se na ljubav Kristovu, mole na trgu za čednost žena, isijava mržnja prema ženama koje su stajale ispred njih i usudile se podići svoj glas.
Ja sam se usudila podići svoj glas. I zato su Kresovi bitni. Jer nas uče da „fašizam nije neki apstraktni pojam, već se nalazi u političkim programima koje pišu i provode konkretne političke stranke, elite i političari.” Kako je i u najavi pisalo, oni možda “imaju profit, ali mi imamo brojnost. Oni imaju trenutnu moć, ali mi imamo ustrajnost i čist obraz. Kada smo ujedinjene i organizirane, oni nas se boje.“
I to je poruka kojoj se uvijek vraćam, u koju vjerujem, zbog koje ponosno nosim MAZ-ovu majicu natpisa „Sestrinstvo i jedinstvo“.
Dakle, sedam tisuća ljudi na trnjanskom nasipu, radionice, zbor, smijeh, štandovi aktivističkih organizacija, glazba do kasno i ujedinjeni kolektiv – baš sve je to dokaz da se antifašizam živi, ne samo pamti. Da javni prostor nije vlasništvo onih koji ga žele napuniti mržnjom. Da se ne predajemo šutnji.
I da ćemo se dogodine opet vidjeti.
