Postoje projekti koji nastaju iz strasti i projekti koji nastaju iz neke vrste nužde, spoznaje da moramo reagirati. Projekt “Od5Do95” Arijane Lekić Fridrih i Andree Kaštelan nastao je, čini mi se, iz oboje – ljubavi prema ženskim pričama i iz gorke spoznaje da tih priča nema u javnom prostoru.
Kao mlada feministkinja i aktivistkinja koja je do relativno nedavno bila zagrižena anti-feministkinja i pobornica tradicionalne uloge žene, rijetko nailazim na projekte koji me zaustave. Ovaj jest.
Živimo u zemlji u kojoj se o ženskim iskustvima, osobito u kontekstu rodne i reproduktivne ravnopravnosti, dakle – o tijelu, majčinstvu, nasilju, starenju, seksualnosti, još uvijek šuti ili govori iza zatvorenih vrata. U društvu u kojemu su ženske priče, kako same autorice kažu, ili cenzurirane ili autocenzurirane. Živimo u prostoru u kojemu vrijedne životne lekcije prolaze isključivo usmenom predajom, s koljena na koljeno, nikad dovoljno glasno, nikad dovoljno javno. U takvom kontekstu stvoriti prostor u kojemu djevojčica od pet i žena od devedeset i pet godina govore imenom i prezimenom, bez filtera i bez isprike, nije samo umjetnički čin. To je politički čin. Aktivizam. Otpor. Ono čega nam treba u tonama.
Normalizacija nasilja, patrijarhata i šutnje o istom događa se tihim isključivanjem. Onda kada ženin glas nema svoje mjesto izražavanja, kada je nema tko slušati, kada se priče koje nose žene ne smatraju dovoljno važnima da budu javne.
Projekt “Od5Do95” stoji nasuprot tome. Iza njega je desetljeće, stotine ispričanih priča i jedna jasna poruka: ženski glasovi nisu rubna bilješka društva. Oni jesu društvo i trebaju se čuti. Trebaju moći formirati društvo bez da njihovi glasovi budu zauvijek utišani.
Ove godine projekt obilježava deset godina postojanja, a ja sam razgovarala s Arijanom i Andreom o tome što je ostalo, što se promijenilo i kamo dalje.
Petsto ženskih priča
Kada su prije desetljeća pokretale projekt, gotovo nije postojao prostor u kojemu bi žene različitih generacija javno, imenom i prezimenom, govorile o vlastitim iskustvima. Razgovori o majčinstvu, seksualnosti, nasilju, starenju, neuspjehu ili političkim stavovima bili su ili privatizirani ili anonimni.
„Nismo razmišljale o arhivu. Razmišljale smo o tome kako stvoriti prostor za glasove koji nedostaju. Tek s vremenom postalo nam je jasno da smo, bilježeći pojedinačne priče, zapravo počele stvarati jedan kolektivni portret društva“, ispričale su mi autorice.
Deset godina kasnije, taj portret broji više od četiristo objavljenih i petsto snimljenih priča. Svaka žena predstavlja jednu godinu života, a projekt se profilirao kao spoj filma, web medija i dokumentarnog svjedočanstva. Vremenska crta koja nastaje nije kronika slavnih ili uspješnih. To je kronika stvarnih žena: koje su bile usamljene, koje nisu bile sretne, koje su cijeli život pokušavale zadovoljiti tuđa očekivanja, i koje su, možda prvi put, to rekle naglas.
Ženska iskustva su slična, neovisno o dobi, no pritisak je sve veći
Na početku projekta Arijana i Andrea su pretpostavile da bi najzanimljivije mogle biti razlike među generacijama. Deset godina kasnije, fasciniraju ih sličnosti.
„Bez obzira na dob, društveni status ili profesiju, određena pitanja stalno se vraćaju: sloboda, briga za druge, odnos prema vlastitom tijelu, osjećaj pripadanja i pravo na vlastiti glas,“ objašnjavaju.
Kad pričamo o promjenama i razlikama, odnosno kada govorimo o tome što se u desetljeću stvarno promijenilo za žene u Hrvatskoj, odgovor je složen. Mlađe generacije imaju razvijen jezik za razgovor o mentalnom zdravlju, rodnoj ravnopravnosti i osobnim granicama, što je pomak koji nije zanemariv. Ali istovremeno, rodno uvjetovano nasilje nije nestalo, neravnomjerna raspodjela skrbi nije nestala, kao ni očekivanja vezana uz majčinstvo.
„Od žena se danas istovremeno očekuje da budu uspješne, samostalne, politički osviještene, emocionalno dostupne, fizički privlačne i stalno produktivne. Ponekad nam se čini da se broj očekivanja povećao brže nego broj stvarnih društvenih promjena“, ispričale su mi autorice, a teško je ne prepoznati tu matematiku.
Razvoj tehnologije u posljednjih deset godina učinio je žene vidljivijima, no je li ih učinio slobodnijima?
Uz potrebu za stalnom produktivnosti, razvoj novih tehnologija je u deset godina temeljito promijenio pejzaž ženskih glasova. Platforme su otvorile prostor za vidljivost koja ranije nije postojala. Ipak, Arijana i Andrea upozoravaju na zamku koja dolazi s time.
„Kada smo pokretale projekt, problem je bio nedostatak ženskih glasova. Danas glasova ima mnogo, ali sve više ulazimo u prostor u kojemu moramo razmišljati o autentičnosti, manipulaciji i umjetnoj inteligenciji“, objašnjavaju.
Čini mi se da mlađe žene danas žive pod pritiskom stalne prezentacije sebe, svog života, svojih uspjeha. Vidljivost je postala obaveza, a ne izbor. I u toj distinkciji leži pitanje koje projekt “Od5Do95” implicitno postavlja godinama: razlika između toga da te se čuje i toga da si slobodna govoriti.
Slušanje je politički čin jednako snažan kao i govor
Ono što projekt razlikuje od dokumentaraca ili medijskih portreta jest metoda. Autorice ne dolaze s agendama ni zaključcima već s pitanjima i s rijetkom spremnošću da zaista čuju odgovor.
„Ljudi često misle da je najvažnije postaviti pitanje, ali nama se čini da je važnije znati slušati. Tijekom deset godina naučile smo da slušanje može biti politički čin jednako snažan kao i govor“, kažu.
Nije slučajno da se upravo ti trenuci, kada žena izađe iz tišine i iskoristi svoj glas da kaže nešto što nikada javno nije rekla, pruži joj snagu za daljnju izgradnju mjesta gdje nećemo biti tihe, gdje nećemo šutjeti. Mjesta gdje spoznajemo veličinu i rezultat podizanja vlastita glasa.
„Ne zanima nas zatvaranje priče, nego njeno širenje“
Dok projekt ulazi u drugo desetljeće, Arijana i Andrea ne razmišljaju o zaokruživanju priče: „Ne zanima nas zatvaranje priče, nego njezino širenje. Posebno nas zanima kako će se iskustva žena mijenjati u vremenu umjetne inteligencije, digitalne reprezentacije i sve većih društvenih polarizacija“.
Kada zamisle ženu koja za pedeset godina otvara njihov arhiv, ne žele da pronađe jednu priču ili jedan zaključak. Žele predstaviti kompleksnost stotina različitih načina življenja, preživljavanja, voljenja, rada i starenja. Žele da se shvati ono što se iz blizine često teško vidi: da su mnoge stvari koje danas smatramo privatnima zapravo duboko političke. I da smo svi i sve dio te borbe.
Ono što projekt “Od5Do95” radi u svojoj srži jest jednostavno i nužno: podsjeća nas da ženski životi nisu ilustracija nekog šireg narativa, nego su narativ sami. Da priča žene od devedeset pet godina nije manje važna od priče žene od dvadeset pet. Da djevojčica od pet godina već živi u sustavu koji će je oblikovati. I to nije sudbina, već izbor koji društvo svakodnevno donosi iznova.
Važno je da znamo da smo upravo mi te čiji glasovi, priče i iskustva nose neprocjenjiv potencijal, snagu i mogućnost izgradnje sigurne i uključive zajednice. I zato ih ne trebamo utišavati.
Deset godina, nebrojeno glasova i jedno pitanje koje ne stari: što znači biti žena ovdje i sada? Odgovor je, iako to često zaboravljamo, u slušanju. Tek nakon što zaista poslušamo, otvaramo prostor pozitivne promjene za sve nas.
