Vest da je Crna Gora uvela plaćeno menstrualno odsustvo pobudila je veliku pažnju javnosti i snažne reakcije. Dok jedni pozdravljaju zakonodavne izmene i zazivaju slične promene u sopstvenim zemljama, drugi osporavaju menstrualne politike tvrdeći da dovode do potencijalnih zloupotreba, te da su žene privilegovane. Čuju se i glasovi da će ovakve politike dovesti do još veće diskriminacije, i, sa druge strane, da postojeća rešenja isključuju nemali broj žena. I dok neki prigovaraju da je ovo još jedna ‘woke’ novotarija, debate o menstrualnom odsustvu traju više od stotinu godina, bar od 1922. kada je ozakonjeno u Sovjetskom Savezu.
Menstrualno odsustvo podrazumeva radno pravo žena da tokom menstruacije imaju dodatno (ne)plaćeno odsustvo sa posla. Menstruacija je prirodni ciklus povezan sa jedinstvenom sposobnošću žena za reprodukciju, koja je neretko praćena različitim simptomima poput jakih bolova, obilnog krvarenja, mučnine, migrene, povraćanja, kao i psihičkim tegobama ili simptomima poput promena raspoloženja, razdražljivosti, anksioznosti i depresivnih simptoma. Kada bismo bilo koji od ovih simptoma povezali sa bilo kojim drugim, ne-reproduktivnom stanjem, bilo bi krajnje nerazumno raspravljati da li je osoba sprečena za rad.
Za i protiv menstrualnog odsustva
Glavna debata vodi se oko posledica primene ovog instituta – da li dovodi do veće ravnopravnosti ili do veće diskriminacije na radu. Postojanje menstrualnog odsustva, tvrde protivnici, učvrstilo bi negativne stereotipe, dovelo do veće diskriminacije na tržistu rada i netrpeljivosti prema ženama na radnom mestu.
I bez menstrualnog odsustva, stereotipi o ženama kao fizički slabim, hormonalno nestabilnim te nesposobnim za izvršavanje radnih zadataka, prilično su stabilni i duboko ukorenjeni u naša društva.
Legitimisati uskraćivanje ljudskih prava određenoj grupi jer društvo ima predrasude zvuči apsurdno. Tom logikom, ne treba arhitektonski prilagođavati zgrade, jer se kolega sa fizičkim invaliditetom može smatrati manje sposobnim ako ne može uz stepenice. Osim toga, stigmatizacija žena zbog menstruacije već je dovoljno brutalna. Kako bi se kaznila manja produktivnost i pratila potencijalna trudnoća, u Zrenjaninu su radnice koje imaju menstruaciju obeležavane trakom, a takvi slučajevi su zabeleženi i u Španiji, Norveškoj i Češkoj.
Strahuju, čak i sindikati, da će poslodavci manje zapošljavati žene. Sledeći ovaj argument, bilo bi onda dobro ukinuti i trudničko i porodiljsko odsustvo, jer uistinu, žene se rutinski otpuštaju zbog majčinstva, a na razgovorima za posao procenjuju na osnovu porodičnog statusa. Ipak, ni ovde ne moramo da zamišljamo šta bi se desilo — žene već otpuštaju zato što previše često koriste toalet ili prokrvare na radnom mestu “uništavajući imovinu poslodavca”.
Treba napraviti stanku nad argumentom da bi žene zbog korišćenja menstrualnog odsustva bile izložene uznemiravanju na radnom mestu. Pošto žene ne mogu ukinuti svoje biološke procese po zahtevu, ostaje pitanje ima li boljeg rešenja od prezira. No, bizarnost na stranu, i na ovom planu sve je gore nego što se zamišlja. Žene su iskusile ismijavanje, zadirkivanje i minimiziranje boli ili drugih simptoma, pa ne čudi što gotovo polovica ispitanica (46,6 posto) nikada ne dijeli svoje iskustvo s nadređenima, pokazuje istraživanje o uticaju menstruacije i (peri)menopauze na radni život žena u Hrvatskoj, koje je sproveo CESI.
Da li se svi ovi argumenti mogu svesti na jedan — da je glavni problem to što ne cenimo dovoljno produktivni, a još manje reproduktivni rad žena?
Institut menstrualnog odsustva u svetu
Zahvaljujući sindikalno organizovanim radnicama, Japan je 1947. postao druga država u svetu koja je uvela menstrualno odsustvo. Inicijativu su pokrenule još kasnih 1920-ih kondukterke, budući da im je tokom radnog dana bilo onemogućeno da koriste toalet, što je predstavljalo poseban zdravstveni problem tokom menstruacije.
Menstrualno odsustvo, pod različitim uslovima, danas prepoznaju još i Indonezija (od 1948), Južna Koreja (1953), Tajvan (2002), Vijetnam (2015), Zambija (2015), Meksiko (2023), Španija (2023), uključujući provinciju u Argentini (Federación), dve države u Indiji (Bihar i Kerala) i dve provincije u Kini (Hainan i Hubei).
Sve ove države drugačije regulišu korišćenje menstrualnog odsustva, u najvećem broju slučajeva Zakonom o radu. Trajanje odustva varira od jednog do tri dana, a neka zakonodavstva ga uopšte ne definišu. U zavisnosti od zemlje, može biti plaćeno ili neplaćeno, ili kompenzovano kroz različite fondove. U većini država korišćenje ovog prava uslovljeno je dostavljanjem medicinske dokumentacije, a u nekim su predviđene i kazne za poslodavce.
Razlikuju se i motivi zakonskog prepoznavanja menstrualnog odsustva. U Španiji su politike usvojene u cilju zaštite reproduktivnog zdravlja, u Južnoj Koreji i Zambiji povjesno je povezano sa majčinstvom i pronatalnim politikama, dok Vijetnam menstrualno odsustvo prepoznaje kao deo radnih prava, a u pojedinim saveznim državama Meksika je istaknuto da je fizičko i mentalno blagostanje ključno za ostvarivanje radnih prava.
Vredi istaći i da su pojedina zakonodavstva pretrpela promene, na gore i na bolje. Tako je 2003. godine slabljenjem regulative u Indoneziji u Južnoj Koreji izostala obavezna naknada, dok je na Tajvanu (2013) došlo do unapređenja uvođenjem delimično plaćenog odsustva.
Potrebno je više od zakona
Iskustva drugih zemalja potvrđuju da samo zakonodavstvo nije dovoljno — mali broj žena koristi pravo na odsustvo (u Japanu manje od jedan posto), a diskriminacija na radu žena zaista jeste povećana. Sramota i prljavština, kao i ponižavajuće prakse povezane sa menstruacijom, ostaju ključna objašnjena za ovakvo stanje.
Umesto na uskraćivanje prava, zagovornici menstrualnih politika zalažu se za njegovo proširivanje i prepoznavanje u međunarodnom pravu. Umesto pristajanjem na nepravedne uslove, ističu da jedino sveobuhvatnom transformacijom odnosa možemo postići ravnopravnost na poslu i veće zdravlje i dostojanstvo žena.
Svet rada je organizovan prema uzoru idealno sposobnog i zdravog muškarca, negirajući stvarnost u kojoj postoje ljudi različitih bioloških, fizičkih, psihičkih i zdravstvenih osobenosti. Pokušaj da svi ovako izazito ne-idealnotipski budemo ugurani u tu ideju, posao je uzaludan. Polovina populacije ima menstruaciju i neće nestati ako zažmurimo, pa je svrsishodnije trud usmeriti u prilagođavanje radnih mesta ljudima, a ne obrnuto.
