Sjećam se svojih tinejdžerskih godina i „tajnih“ Instagram računa, heštegova poput #ed, #anamia, #proana ili #promia. U to vrijeme Instagram još nije uspostavio sustave zaštite i kontrole nad sadržajem poput tzv. vent računa, napravljenih sa svrhom nekontroliranog i često vrlo kontroverznog objavljivanja sadržaja o teškoćama nošenja s mentalnim dijagnozama. Iz vlastitog iskustva mogu vrlo sigurno reći da su poremećaji hranjenja, konkretno anoreksija i bulimija, bili jedni od najraširenijih.
Thinspo računi (medijski sadržaj koji potiče nezdravu sliku tijela ili poremećaj prehrane) bili su raj za sve nas s poremećajem hranjenja.
Body-checking sadržaj konstantno je reproducirao natjecateljsku atmosferu među ovom zajednicom, do mjere da je nastao i pojam „analympics“ ili „anorexia olympics“, koji u svojem videu odlično opisuje kreatorica Of Herbs and Altars.
A konačni cilj je – biti jako mršava
Osim međusobnog natjecanja, na takvim bespućima interneta, mogli ste pronaći sve moguće varijacije „dijete“ koje su se vodile pro-ana vrijednostima, odnosno vrijednostima koji anoreksiju promoviraju kao stil života. Jedna od njih je bila početnička, „Ana Booth Camp“ dijeta. U njoj se prva tri dana unosilo 200, zatim 300 kalorija, a do kraja tjedna najviše se moglo unijeti do 500 kalorija. Naravno, dani bi prerasli u tjedan, tjedan u mjesec, a mjesec u godine borbe s ovim poremećajem.
Zajednica je bila toliko jaka da smo se čak razlikovale po bojama narukvica – crvena za anoreksiju, plava ili ljubičasta za bulimiju. Nalazile smo „ana- ili mia-buddies“, kako bismo se „držale odgovornima“, dijelile savjete kako ne pasti u napast kada osjetimo osjećaj gladi. Primjerice, imale smo tanku smeđu gumicu oko ruke, koja se zategne i otpusti tako da udari po zglobu, ne bi li se suptilno podsjetile na ultimativni cilj našeg postojanja – biti mršave. Smrtno mršave.
To je bilo moje malo utočište u kaosu disfunkcionalne obitelji, osjećaja nepripadanja i neopisive potrebe za kontrolom. Ovo je kratka i, svjesna sam, vrlo crna verzija deep dive-a u svijet poremećaja hranjenja. No, taj svijet nije nestao. Poremećaji hranjenja su i dalje široko rasprostranjen mentalni poremećaj, s procjenom od oko 70 milijuna onih koji se bore s nekim oblikom tog poremećaja. Uz to, radi se o realnosti o kojoj se premalo priča, bolesti koja vas prati gotovo čitav život, stigmi kojoj ne možete tako lako pobjeći.
Ozempic kao težnja mršavosti u malo izmijenjenom obliku
Iako je Instagram napokon stavio restrikcije, pa ćete tako, ako pretražite bilo koji od poremećaja hranjenja, prvo naići na poruku podrške i kome se možete obratiti s obzirom da algoritam to prepoznaje kao pokušaj pretraživanja štetnog sadržaja, a od objava i računa isključivo na one koji se bave oporavkom, ne mislim da je era thinspiration-a završila. Odnosno, i dalje je težnja za mršavošću prisutna.
Neki_e od vas će se pitati, a što je s body positivity pokretom? Iako je on posljednjih godina bio prisutan u mainstreamu, smatram da je samo prividno promijenio stanje stvari. Normalizirao je prihvaćanje različitih tijela, ali nije nužno učinio mršavost manje poželjnom. Dakle, promijenio se diskurs, ne nužno i ideal.
To je posebno zanimljivo ako uzmemo u obzir da su korijeni body positivityja bili politički. Naime, oni sežu do fat acceptance pokreta 1960-ih, dok su crnkinje i druge marginalizirane skupine kasnije imale ključnu ulogu u njegovu razvoju i povezivanju diskriminacije na temelju težine, rasizma, seksizma i drugih oblika društvene nejednakosti. Upravo su crnkinje i njihova tijela bila izložena rasnim i ostalim navedenim oblicima diskriminacije, a izgled se koristio i za osporavanje njihova autoriteta i vodstva u pokretima za ženska i građanska prava. No, ulaskom body positivity pokreta u mainstream, došlo je do promjene. U prvi plan su često stavljene bijele žene, gurajući doprinos crnih žena u drugi plan. Tako se nije toliko raspravljalo zašto neka tijela smatramo poželjnijima, već je naglasak bio na poruci da se sva tijela trebaju prihvatiti i voljeti. I upravo je zato ljudima danas tako lako uskočiti na Ozempic trend – mi smo možda nakratko promijenili način na koji govorimo o tijelima, ali nismo promijenili tijelo kojem nas se uči težiti.
Uspon GLP-1 lijekova poput Ozempica i Mounjara u potpunosti je transformirao modernu kulturu. Naime, razotkrio je mainstream body positivity pokret kao marketinški trik za prodaju proizvoda za postizanje „savršenog tijela“ (koje se, očito i dalje vodi patrijarhalnim očekivanjima zapravo mršave žene s velikim grudima i stražnjicom), stvorio visoki rizik za osobe koje se bore s poremećajima hranjenja, kao i još veću stigmu za osobe s viškom kilograma. Iako su ovi lijekovi razvijeni prvenstveno za liječenje dijabetesa tipa 2 i medicinske pretilosti, pop-kultura ih je pretvorila u prečicu za nerealne estetske standarde i tako nastavila thinspiration pokret u malo izmijenjenom obliku.
Thinspiration je ponovno u punom zaletu
Dakle, body positivity pokret možda je u svojoj srži imao namjeru normalizacije svih vrsta i veličina tijela, debljine i celulita, no pojavom navedenih lijekova i raznih preparata za mršavljenje, kao i emisija/programa poput Weight Watchers-a, Života na Vagi, ali prije svega, čini se, pop-kulture i medijskih ličnosti koje nastavljaju s reprezentacijom mršavih tijela kao ultimativno lijepih i prihvatljivih, ponovno smo se vratili na veličanje kulta mršavosti iliti thinspiration.
Ekstremni pokreti koji normaliziraju anoreksiju i/ili bulimiju, poput „pro-ana“ i „pro-mia“ zajednice, više nisu tako lako dostupni, no sadržaj koji veliča kult mršavosti itekako je i dalje živ. Pronaći će ga upravo tinejdžeri_ke kao što sam bila ja, krenuvši od gledanja slika Instagrama najdražih modela, influencera i ostalih medijskih ličnosti. Možda će pritom nabasati na #ozempicchallenge na Tik Toku i umjesto crvene ili plave narukvice, pronaći zajednicu u komentarima ispod tuđih „before-after” fotografija, gdje se ekstremna težnja za mršavošću više ne smatra problematičnom ili bolešću, nego “wellnessom”, “zdravim izborom” ili “samodisciplinom”.
Alati su drugačiji, jezik je uglađeniji, marketing je unosniji, ali poruka ostaje ista: tvoje tijelo nikad nije dovoljno, uvijek može bolje i mršavije.
I dok se i povijest i prvotna ideja body positivity pokreta brišu, a njegovi korijeni u borbi protiv rasizma i medicinske diskriminacije pretvaraju u hashtag i estetiku, jedino što se doista mijenja jest način na koji ugađamo tom kultu mršavosti.
Prije dvadeset godina to su bile online zajednice pro-ana/pro-mia,, a danas su to relativno dostupni lijekovi koji se osim za medicinske svrhe, koriste i za postizanje mršavosti, popularni trendovi mršavljenja poput #ozempicchallenge i različiti preparati za mršavljenje. A sve to ne bi li se ponovno poslala ista poruka: vrijediš onoliko koliko zauzimaš prostora – što manje, to bolje.
*Ako se borite s poremećajem hranjenja, imate poteškoća u odnosu prema hrani i vlastitom tijelu ili ste zabrinuti_e za blisku osobu možete se obratiti Centru za poremećaje hranjenja BEA (info@centarbea.hr) ili Službi za mentalno zdravlje HZJZ-a (mentalno.zdravlje@hzjz.hr).
