Hrvatska je zlatna prilika za strance_kinje koji traže posao u inozemstvu. U Hrvatskoj zarade 1000 eura za posao za koji bi u Nepalu zaradili 200. Strani radnici i strane radnice spašavaju hrvatsku turističku sezonu noseći ju na svojim leđima. Takve i slične rečenice postale su standardna kulisa domaćeg javnog prostora. Bilo da je riječ o oglasima posredničkih agencija, medijskim napisima tijekom turističke sezone ili reportažama o novim sugrađanima, radna migracija iz azijskih država gotovo se uvijek svodi na obostranu korist.
U tom narativu, domaći poslodavci rješavaju kronični nedostatak radne snage, a stranim se radnicama pruža prilika za bijeg od siromaštva u matičnim državama.
Međutim, iza fasade o zlatnoj prilici, krije se uljepšavanje stvarne ekonomske situacije. Usporedba 200 eura u Kathmanduu naspram 800 ili 1000 eura u Zagrebu ili na Jadranu funkcionira samo na papiru, dok ciljano prešućuje stvarnost. U zemlji zarobljenoj inflacijom i stambenom krizom, taj iznos jedva pokriva osnovnu egzistenciju, a od njega se nerijetko isplaćuju visoke agencijske provizije za sam dolazak.
Kad se rad gotovo na minimalcu, ponekad uz prekovremene sate i nesigurne uvjete proglasi bogatstvom, razgovor o radničkim pravima, neprimjerenom smještaju i prekovremenim radnim satima postaje nužnost.
Kad se zagrebe ispod površine, jasno je da odlazak u drugu zemlju nije stvar izbora, već način da se preživi. Urušavanje sustava zaštite i manjak stabilnih poslova u zemljama podrijetla prebacili su odgovornost za preživljavanje upravo na žene. Istovremeno, Hrvatska vlastite rupe krpa uvozom jeftine radne snage. Žene iz Nepala, Filipina, Indije ili Bangladeša ne stižu u Hrvatsku zato što im se pružila izvanredna prilika, već zato što globalni kapitalistički i patrijarhalni poredak teret rada premješta preko granica, na njihova leđa.
Odljev na Zapad, uvoz s Istoka
Kako bismo razumjeli stvarne uzroke radnih migracija, potrebno ih je izmjestiti iz okvira koji ih promatra kao puki zbroj individualnih i racionalnih odluka na slobodnom tržištu. Još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, sociolog Immanuel Wallerstein razvio je teoriju svjetskih sustava prema kojoj globalni kapitalistički sustav ne čine pojedinačne države, već ekonomska mreža podijeljena u tri strukturne zone: bogati centar, siromašna periferija i međuprostor nazvan poluperiferija.
U toj globalnoj hijerarhiji Hrvatska zauzima poziciju poluperiferije, prostora koji funkcionira kao tampon-zona (buffer zone) i posjeduje mješavinu ekonomskih obilježja obje krajnosti. Ta se podvojenost najjasnije očituje na domaćem tržištu rada: Hrvatska istovremeno proživljava masovan odljev vlastitih radnica i radnika prema razvijenom centru Europske unije, poput Njemačke, dok rupe nastale tim odljevom krpa uvozom znatno jeftinije radne snage, ponajprije iz Nepala, Indije i s Filipina. Domaći sustav tako istodobno trpi gubitak vlastite ljudske snage i oslanja se na radnike_ce iz država periferije.
Kroz ovakav se sustav uspostavlja mehanizam dvostruke eksploatacije. S jedne strane, razvijeni centar crpi resurse poluperiferije, dok s druge strane poluperiferija vlastiti opstanak osigurava na račun periferije.
Matične zemlje stranih radnica godinama ulažu vlastite, ionako skromne javne i obiteljske resurse, u njihovo odrastanje, socijalizaciju, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Hrvatska, kao zemlja uvoznica, potom preuzima njihovu radnu sposobnost bez snošenja troškova njihove socijalizacije, odgoja ili obrazovanja. Time se domaće gospodarstvo, umjesto na tehnološkom razvoju i rastu standarda, primarno održava na radno-intenzivnim, slabo plaćenim sektorima poput turizma, ugostiteljstva, čišćenja, dostave i građevine, koji zahtijevaju lako prilagodljiv i jeftin rad. Masovni odlazak radno najproduktivnijeg dijela stanovništva na kraju dodatno osiromašuje i iscrpljuje same zemlje podrijetla, dok se akumulacija kapitala nastavlja prelijevati prema ekonomski jačim središtima.
Zašto baš žene?
Ipak, ključno je pitanje zašto žene migriraju. Odgovor je na to pitanje ponudila sociologinja Saskia Sassen kroz koncept feminizacije preživljavanja. Radi se o pojmu koji opisuje kako u kriznim vremenima teret ekonomskog opstanka obitelji, zajednica, pa i čitavih društava, preuzimaju upravo žene. Sassen naglašava da odluka o odlasku nije tek individualni izbor, već je rezultat ekonomskih politika koje su nametnute državama na periferiji. Da bi otplatile dugove, države su prisiljene rezati troškove javne potrošnje što je posljedično dovelo do urušavanja socijalnih sustava, zdravstva i obrazovanja. Istovremeno, otvaranje tržišta stranim korporacijama i propadanje lokalne poljoprivrede ostavili su milijune ljudi bez mogućnosti zapošljavanja u vlastitoj državi, a posljedično i bez prihoda.
Kad se država povuče iz svoje uobičajene uloge zaštitnika, žene su te koje pod svaku cijenu trebaju održati kućanstvo na životu. U uvjetima gdje lokalno tržište nudi slabo plaćene i nesigurne poslove, radne migracije prestaju biti samo stvar izbora te nerijetko postaju nužnost za mnoge žene.
Preživljavanje obitelji, zajednice, države i društva time se prebacuje na ženska leđa. Matične države spomenutih stranih radnica također igraju važnu ulogu u čitavom procesu zato što se oslanjaju na njihovo slanje novca kući. Naime, tako u državu ulazi stabilna strana valuta poput eura ili dolara čime se državama na periferiji olakšava plaćanje duga.
Osim toga, Sassen navodi primjer Filipina gdje je država institucionalno poticala izvoz medicinskih sestara, njegovateljica i kućnih pomoćnica kako bi riješila problem nezaposlenosti i osigurala ulazak strane valute u državu. Tim je procesom godinama upravljala posebna državna institucija POEA, čije je funkcije danas preuzeo DMW. Slične politike mogu se vidjeti u Šri Lanci i Bangladešu. Samim time, izvoz radnica funkcionira kao svojevrsna razvojna strategija samih država periferije zato što se ne stvaraju nova radna mjesta te se nedostatak istih ne rješava unutar nacionalnog gospodarstva, već se javni dug u velikoj mjeri otplaćuje skromnim inozemnim plaćama. Tako se teret ekonomskog preživljavanja ponovno prebacuje na same radnice i njihove inozemne plaće.
S druge strane, države poput Hrvatske selektivno su počele otvarati kanale za sektore u kojima postoji deficit radne snage poput sektora njege i skrbi u domovima za starije i nemoćne, turizma i ugostiteljstva. Tako se potrebe našeg tržišta rada susreću sa strategijama preživljavanja radnica i njihovih obitelji te ekonomskim interesima država iz kojih dolaze.
Uvozimo li zapravo tuđu pažnju i emociju?
Nužnost odlaska i potražnje za radom u Hrvatskoj otvara pitanja cijene koju te žene plaćaju u privatnoj sferi. Sociologinja Arlie Russell Hochschild taj je fenomen objasnila kroz koncept globalnih lanaca skrbi. Globalne lance skrbi autorica dijeli na tri karike – starija kći iz siromašne obitelji brine o svojoj mlađoj braći i sestrama u matičnoj državi, njena majka radi kao plaćena kućna pomoćnica i brine o djeci druge žene (migrantkinje) u urbanoj sredini ili susjednoj državi, dok migrantkinja odlazi u bogatu zemlju raditi kao dadilja za djecu pripadnika_ca visoke srednje klase. Hochschild na temelju Marxovog koncepta viška vrijednosti, uvodi pojam emocionalnog viška vrijednosti.
Društva s poluperiferije i centra tako ne uvode samo fizičku radnu snagu, već brigu, pažnju i emocije, na jednak način na koji su kroz povijest iz zemalja globalne periferije uvozile sirovine poput nafte, ruda i pamuka. Briga i skrb koju bi radnice pružile svojoj djeci preusmjeravaju na goste, štićenike domova i klijente države u koju su došle stvarajući pritom emocionalni deficit u vlastitim obiteljima.
Iza tisuće izdanih radnih dozvola krije se formiranje transnacionalnih obitelji u kojima se roditeljstvo održava samo na daljinu, preko video poziva i bankovnih transfera. Hochschild naglašava da na rad u inozemstvu najčešće ne odlaze najsiromašniji slojevi, već obrazovane žene srednje klase koje svjesno pristaju raditi poslove za koje su prekvalificirane kako bi svojoj djeci omogućile školovanje i dostojan život. Dok domaći mediji njihovu prisutnost gledaju gotovo isključivo kroz prizmu “spašavanje sezone”, prešućuje se da se održavanje hrvatskog turizma, hotela i restorana izravno oslanja na kidanje obiteljskih veza i prelijevanje tereta brige na žene na drugom kraju svijeta. Hrvatska tako ne uvozi samo radnu snagu.
Cijena našeg komfora
Kad se povežu spomenuti teorijski obrasci, jasno je da odlazak stranih radnica iz matičnih zemalja nije tek individualna odluka ili pak zlatna prilika. Riječ je o rezultatu globalnog kapitalističkog poretka u kojem poluperiferne zemlje poput Hrvatske vlastiti nedostatak radne snage krpaju iscrpljivanjem resursa periferije. U toj podjeli rada, najveći teret preživljavanja pada upravo na žene.
Medijski napisi koji njihov dolazak slave kao dobročinstvo, sretnu okolnost ili priliku stvaraju uljepšanu sliku mnogo surovije stvarnosti. Oni prikrivaju činjenicu da se uspjeh hrvatske turističke sezone, mogućnost rada restorana, kafića, domova za starije i nemoćne održavaju na radu žena koje su pod pritiskom siromaštva prisiljene prihvatiti minimalne plaće, često prekovremene radne sate i udaljenost od vlastite obitelji. Dok god se o stranim radnicama govori samo kao o ženama koje ovdje rade, prešućivati će se bolna istina, a to jest da je stabilnost naše ekonomije izgrađena na tuđoj borbi za puko preživljavanje.
U idućem tekstu bavimo se ulogom posrednika i agencija u zapošljavanju stranih radnica u Hrvatskoj, ugovornih obveza i zakona. Tekst istražuje tko zapravo snosi cijenu njihova odlaska te gdje prestaje posredovanje, a počinje eksploatacija.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
