Odmah da kažem, ovaj članak ne pišem iz pozicije stručnjakinje koja radi s djecom i mladima, niti namjeravam zauzimati stav i davati savjete koji bi trebali dolaziti iz usta dječjih psihologa i psihologinja, socijalnih pedagoga. Pišem iz pozicije sociologinje.
A sociologija na nasilje ne gleda samo kao na problem „jednog djeteta“, roditelja ili škole. Pita se i nešto drugo: u kakvom društvu djeca odrastaju, kakve obrasce ponašanja uče, kako im se prezentira društveni status, kako se stvaraju hijerarhije među vršnjacima i kakvu ulogu u svemu tome imaju obitelj, škola, mediji, internet, društvene mreže i kultura?
S vremena na vrijeme u svojoj neposrednoj okolini, ili pak kroz medije, čujem priču o vršnjačkom nasilju kod mladih, priču o samoozljeđivanju, zlostavljanju, nesrećama prouzročenima izazovima s društvenih mreža. Upravo su me nedavne vijesti o napadu u Beogradu i u Zagrebu potaknule na pisanje ovog teksta. Naime, 10. kolovoza ove godine izašla je vijest o napadu nožem dviju maloljetnica u dobi od 13 i 15 godina na drugu djevojku od 18 godina u Beogradu, a samo devet dana nakon, fizički napad na trinaestogodišnju djevojčicu dogodio se u Zagrebu. Stoga sam odlučila malo istražiti temu nasilja među djevojčicama i djevojkama.
Nasilje među djecom i mladima nije nova pojava, ali prostor u kojem se događa jest
Vršnjačko nasilje nije novost, to znamo svi_e. No, danas se primjećuje važna promjena: granica između školskog dvorišta, gdje se ranije događalo nasilje i digitalnog prostora, gdje se odvija danas, praktički je nestala.
Znamo da je rastuća popularnost društvenih mreža stvorila nova područja u kojima se može dogoditi vršnjačko nasilje. Pa tako dijete koje je nekada nakon nastave moglo otići kući i barem privremeno “pobjeći” od vršnjaka_kinja, danas može nastaviti primati poruke, uvrede, fotografije, prijetnje i komentare u vlastitoj sobi.
U Hrvatskoj se nasilje među djecom i mladima pokazuje kao ozbiljan problem. Pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić u svom Izvješću o radu za 2025. godinu upozorava na ovaj gorući društveni problem te poziva na preispitivanje mjera i promjenu pristupa na razini Hrvatske.
Ured pravobraniteljice prošle je godine zaprimio 2805 novih prijava povrede prava djece, što je gotovo 16 posto više nego u 2024., navodi se u Izvješću. Dodaje se i da su nasilna ponašanja djece sve kompleksnija, a sustavna podrška izostaje uslijed organizacijskih promjena i nedostatnog osnaživanja stručnog osoblja za rad s djecom s problemima u ponašanju.
Koliko nasilja zapravo ne vidimo?
Teško je uopće procijeniti koliko je nasilje među djecom i mladima prisutno, budući da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije iz 2024. godine pokazuje da je jedan na 10 dječaka i djevojčica prijavilo_la da su bili žrtva maltretiranja u školi i to barem dva do tri puta mjesečno u posljednja dva mjeseca.
Iako bih fokus ovdje mogla staviti na cyberbullying, odnosno nasilje u digitalnom prostoru, odlučila sam se usmjeriti na rodnu dimenziju nasilja među djevojkama. O elektroničkom nasilju već je mnogo napisano, dok se o tome kako rodne norme, očekivanja i društvene uloge oblikuju nasilno ponašanje djevojaka govori znatno manje.
„Mean Girls“ nisu samo filmski likovi: fenomen relacijskog i društvenog nasilja
Nasilje isključivo među djevojčicama, odnosno djevojkama segment je nasilja među djecom koji najčešće biva zanemaren i ne pridaje mu se dovoljna pažnja, kako navodi i sama Iva Prpić u svom stručnom radu na temu vršnjačkog nasilja među djevojčicama.
Ta tema pokazuje se relevantna, budući da WHO u svojem izvješću navodi kako je uočeno povećanje broja slučajeva cyberbullyinga kod djevojčica u dobi od 11 i 13 godina, što može odražavati povećanu izloženost društvenim mrežama. No, osim toga navode i blago povećanje fizičkih tučnjava među djevojčicama u dobi od 11 i 13 godina, što rezonira sa slučajem u Zagrebu i Beogradu.
Naime, referirajući se na autoricu Barbaru Leckie koja istražuje obrasce nasilnog ponašanja kod djevojaka, Prpić u radu navodi da djevojčice koriste indirektne metode agresije kao što su širenje glasina, isključivanje i ocrnjivanje drugih te se nasilje među djevojčicama, odnosno djevojkama, povećava s prelaskom iz osnovne škole u srednju, tj. s ulaskom u adolescentno doba.
Rodni obrasci odražavaju kako se djevojčice i dječaci socijaliziraju da se ponašaju, pri čemu je vjerojatnije da će se dječaci uključiti u izravne fizičke oblike nasilja, a djevojčice u verbalne i druge neizravne oblike nasilja. Konkretnije, agresivna ponašanja koja djevojčice koriste najčešće proizlaze iz određenih internaliziranih obrazaca koje su djevojčice stekle kroz socijalizaciju u obitelji, okolini, školi, na temelju filmova, medija, a u prvom redu da zaštite postojeće prijateljstvo te da namjerno povrijede izabrane “djevojčice-mete” pomoću odbacivanja i izolacije.
Pa sjetite se samo filma Mean Girls, jedan od poznatijih američkih igranih filmova, koji je od 2000-ih utjecao na mnogobrojne tinejdžere i tinejdžerice. Danas, s kritičkim odmakom, možemo reći da je glavna radnja filma upravo fokusirana na zlostavljačka ponašanja djevojaka u srednjoj školi, koja su u filmu normalizirana i prikazana kao oblik moći, društvenog statusa i prestiža kojima bi svaka djevojka trebala težiti.
Zanimljiv uvid u obrasce ponašanja koje možemo vidjeti u tom filmu, daje Rachel Simmons u knjizi Ženski bullying. Opisujući iskustva djevojaka u američkim srednjim školama, Simmons pokazuje da one same prepoznaju gotovo dvije suprotstavljene slike: „idealnu djevojku“ – lijepu, vitku, popularnu, nasmiješenu i poželjnu – i „antidjevojku“, onu koja je preglasna, “previše” pametna, snažna, neovisna, tvrdoglava ili „muškobanjasta“. Ne treba ih shvatiti kao stvarne kategorije djevojaka, već kao odraz društvenih pravila o tome kakva bi djevojka trebala biti.
Upravo zato Mean Girls nije samo tinejdžerska komedija. Da, zanimljivo je da je priča o ponižavanju, isključivanju, manipulaciji, kontroli i različitim oblicima nasilja među djevojkama uopće smještena u žanr komedije. Sama činjenica da je film komedija nije nužno dokaz da društvo takvo ponašanje smatra prihvatljivim, ali ukazuje na određenu vrstu normalizacije na razini društva.
Odnosno, govori nešto o načinu na koji smo navikli govoriti o djevojačkom nasilju: često ga prikazujemo kao „dramu“, „svađu“, „žensku zlobu“ ili dio odrastanja, čime se njegovi obrasci mogu banalizirati i normalizirati.
Film je gotovo karikaturalni prikaz tog sustava u kojem djevojke odrastaju: popularnost postaje društvena moć, Barbie vitki izgled prioritet i želja, a pripadanje grupi nešto za što se vrijedi boriti.
To ponašanje je najbolje opisano pojmom “relacijske agresije”. Relacijska agresija odnosi se na ponašanja putem kojih, u ovom slučaju djevojke, drugima nanose povrede čineći štetu odnosima ili osjećajima prihvaćanja, prijateljstva, ili pripadnosti nekoj grupi, kako navodi Rachel Simmons.
Koliko je ozbiljna društvena i relacijska agresija?
Zanimljivo je da studije, poput one od Prinstein, Boergers i Vernberg, pokazuju da djevojčice pate više od dječaka kada su mete tih djela, i to značajno: viktimizacija putem društvene i relacijske agresije povezana je s depresijom, usamljenošću i niskim samopoštovanjem kod djevojaka.
Za djevojčice u kontekstima visokog rizika, društvena i relacijska agresija može biti preteča fizičke agresije ili može igrati važnu ulogu u oblikovanju konteksta u kojem se događaju ozbiljniji činovi agresije. U članku “The Dark Side of Girlhood: Recent Trends, Risk Factors and Trajectories to Aggression and Violence” autorice Moretti, Catchpole i Odgers navode da su društveni i fizički činovi agresije u visokoj korelaciji u populaciji djevojčica. U njihovu istraživanju, djevojčice su izvijestile da su se često uključivale (i kao počiniteljice i kao žrtve) u visoko društveno agresivne vršnjačke skupine, gdje su se glasine o seksualnoj nepristojnosti i brzo promjenjivim lojalnostima brzo širile, na kraju eskalirajući u činove fizičke agresije.
Ukratko, one zaključuju da su društveni i relacijski oblici agresije češći kod djevojčica nego fizički činovi. Međutim, relacijska agresija može dovesti do fizičkog čina.
Pa tako slučajevi iz Beograda i Zagreba otvaraju jedno pitanje o kojem se i dalje relativno malo govori: fizičko nasilje među djevojčicama. Kada djevojčice nekoga udaraju, tuku ili napadaju, javnost je često posebno šokirana. Kao da takvo ponašanje ne pripada slici djevojčice koju imamo u glavi.No, problem je upravo u tome što o fizičkoj agresiji djevojaka još uvijek znamo znatno manje nego o nasilju dječaka.
Početkom 2000-ih istraživači su upozoravali da je znanstvena pažnja prema agresivnom i nasilnom ponašanju djevojaka bila znatno manja nego prema dječacima te da nedostaje razumijevanja razvojnih putanja, uzroka i čimbenika koji djevojke dovode do agresivnog ponašanja. To, međutim, ne znači da možemo reći da su djevojčice danas općenito postale nasilnije.
Velika analiza podataka pokazala je da se fizičko nasilje među mladima dugoročno uglavnom smanjivalo. Umjesto da su djevojčice postale nasilnije, triangulacija izvora podataka otkrila je pad razine nasilja i kod djevojčica i kod dječaka.
Ipak, upravo zato trebamo biti oprezni s jednostavnim zaključcima. Ne znamo jesu li djevojčice „postale nasilnije“. Ali znamo da fizičko nasilje djevojčica nije dovoljno istraženo ni dovoljno ozbiljno promatrano kao zaseban društveni fenomen. A kada se dogodi slučaj poput onoga u Beogradu i Zagrebu, ponovno se iznenadimo.
Neugodno pitanje: zašto nas nasilne djevojčice toliko iznenađuju? Umjesto da gledamo širu društvenu sliku
Dakle, u određenom smislu vrlo malo znamo o putovima, uzrocima i korelatima agresivnog ponašanja kod djevojčica i mladih žena. Određeni faktori svakako su obitelj, okolina, rodne norme i društvena očekivanja, utjecaj društvenih mreža i trendova te rana seksualna zrelost.
U usporedbi s istraživanjima djevojčica i agresije prije samo deset godina, postignut je velik napredak. Ipak, mnoga ključna pitanja ostaju nejasna. Kako zaključuju Moretti, Catchpole i Odgers, budući da na agresiju kod djece i adolescenata utječe širok raspon kontekstualnih, bioloških, kognitivnih i socioemocionalnih čimbenika koji s vremenom međusobno djeluju, mnogo toga još treba učiniti kako bismo postigli bolje razumijevanje agresije kod djevojčica i kako bismo mogli intervenirati.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
