Internet stranice agencija za zapošljavanje stranih radnika_ca nalikuju na stranice agencija za nekretnine. Prodaja, iznajmljivanje stanova i zapošljavanje stranih radnika_ca izgleda isto. Najprije vam agencija nudi procjenu vaših (kreditnih) sposobnosti, a potom izbor lokacije. Želite li stan na Jarunu, Trešnjevci sjever, ili pak u Donjem gradu? Jarun i Vrbani ugodni su za život i opušteni, Trešnjevka je poznata kao radnički kvart, Donji grad je luksuzan. Želite li strane radnice_ce iz Nepala, Indije ili Filipina? Ili možda Latinske Amerike?
Nepalci_ke znaju što znači smjenski rad, sigurnosna oprema i radni protokol. Indijci_ke su vrhunski IT-jevci, dobro razumiju engleski jezik, tako da od prvog dana mogu lako komunicirati s poslodavcem. Filipinci_ke su odlične u sektorima ugostiteljstva i zdravstva. Stanova na prodaju na Jarunu u sustavu ima 27, Nepalaca_ka 2000, na Trešnjevci sjever 152, Indijaca_ki 1500, stanova u Donjem gradu 198, Filipinaca_ki 5800.
Jednako kao kod najma ili prodaje stana, agencije za zapošljavanje stranih radnika_ca nude princip “ključ u ruke”, oni rješavaju logistiku, vize, selekcije i put u Hrvatsku, dok poslodavci dobivaju gotov, upotrebljiv i discipliniran proizvod u roku od tri do pet mjeseci. Za razliku od nekretnina, radnike_ce birate kao u online trgovini uz kodove za popust i projekcije o vašoj uštedi ako izaberete upravo određenu agenciju.
Proizvodnja poslušnosti u velikom biznisu
“Prodaja” ljudi kao robe nije dosjetka lokalnih poduzetnika_ca, već prikaz onoga što znanstvenici Thomas Gammeltoft-Hansen i Ninna Nyberg Sørensen nazivaju industrijom migracija ili “velikim biznisom”. Prema konceptu koji su oni postavili, migracije više nisu samo spontani procesi kretanja ljudi zbog ratova ili siromaštva u želji za boljim životom, već su one postale visoko profitabilno tržište na kojem agencije i posrednici stvaraju unosni posao.
Kako prepoznaju Gammeltoft-Hansen i Sørensen, industrija migracija ima tri potkategorije: usluge olakšavanja što podrazumijeva industriju koja migrantima_cama može pomoći da pronađu posao, zatim usluge kontrole koje su proizašle iz želje države za većom kontrolom, a na kojima profitiraju privatni izvođači od provođenja imigracijskih provjera, razvoja tehnologija za nadzor granica. Posljednja kategorija su usluge spašavanja u koje pripada sektor civilnog društva čiji primarni motiv nije ostvarivanje profita, već želja za pomoći.
Kako pišu autori, posrednički akteri aktivno sudjeluju u održavanju migracijskih tokova zato što njihov poslovni model ovisi o stalnom kretanju ljudi. Migracijski lanac kreće od matičnih država radnika_ca, odnosno lokalnih posrednika koji regrutiraju ljude, često iz ruralnih i siromašnih područja bez obiteljskih ili socijalnih mreža u inozemstvu. Radnici_ce već u prvom koraku mogu de facto ući u dužničko ropstvo jer im lokalni subagenti i agencije naplaćuju visoke provizije za posredovanje, vizu i avionske karte. Kako bi podmirili te iznose, radnici_ce često uzimaju kredite.
Taj početni financijski teret funkcionira kao jamac discipline. Onoga trenutka kada stupe na tlo zemlje odredišta, njihova je pregovaračka moć već drastično smanjena, a za neke svedena i na nulu. Na drugom kraju tog lanca nalaze se službene, licencirane agencije u državama dolaska koje mogu poslovati uz izravnu ili prešutnu podršku države. Posrednici operiraju u pravnom vakuumu između dvaju zakona, domaće agencije odgovornost za regrutaciju i naplate u Aziji mogu razdvojiti od vlastitog poslovanja, dok istovremeno domaćim poslodavcima isporučuju radnu snagu čiji je dolazak nerijetko financiran visokim dugom.
Radna i imigracijska nestabilnost koju radnici doživljavaju može se objediniti pojmom hiperprekarnosti. Jedan od ključnih elementa pojma, koji je Hannah Lewis razvila sa svojim suradnicima, jest upravo prisila iz nužde (compulsion by necessity). Odnosno, situacija u kojoj radnik_ca zbog dugova ili potrebe za slanjem novca obitelji nema stvarnu mogućnost drugog izbora, osim pristati na eksploataciju. U takvoj konstelaciji poslodavac i posrednik ne raspolažu samo radnim vremenom radnice, već i njezinim legalnim pravom na ostanak u zemlji.
Svaki pokušaj otpora, traženja neisplaćene plaće ili odbijanja prekovremenog rada nosi rizik gubitka posla, a s njime i vrlo realan rizik od gubitka radne dozvole. Time se stvara prostor u kojem radnici_ce pristaju na uvjete rada koji su daleko ispod zakonskih minimuma jer je jedna od alternativa pad u potpunu ilegalu.
Hrvatska praksa hiperprekarnosti
Ono što su znanstvenici_ce upisali u akademske knjige i članke na drugom kraju Europe, jasno je vidljivo na terenu, u Hrvatskoj. Pet hrvatskih agencija za zapošljavanje stranih radnika_ca ili njihovo posredovanje ignoriralo je moje upite o ugovorima, smještajima, maržama i troškovima zapošljavanja. O ovom zatvorenom sustavu za Libelu je progovorila Višnja Katalinić ispred Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Katalinić potvrđuje da mehanizmi ekonomske prinude započinju tisućama kilometara dalje od hrvatske granice. “Najveći iznos za koji smo čuli je od radnika iz Nepala koji je agenciji platio 12 000 eura. Velik je problem i što taj iznos radnici stječu zaduživanjem, prodajom zemljišta ili stavljanjem obiteljske kuće pod hipoteku. Zbog toga se njihova pregovaračka moć smanjuje i postaju ovisni o poslodavcu”, objašnjava.
Nastavlja da je posebno osjetljiva situacija ona u kojoj se radnici_ce nađu u neprijavljenom radu zato što poslodavac nije na vrijeme podnio zahtjev za produljenje boravka ili je tvrdio radniku_ci da jest, a zapravo nije. “Za zaduženog radnika povratak u matičnu zemlju bez zarade često nije realna opcija zbog čega postoji velik rizik da će nastaviti raditi i kad zna da mu boravišni status nije uredan”, govori.
Zaključuje da je neprijavljeni rad najgori za radnika_cu zato što je tad najovisniji o poslodavcu i zakon ga ne štiti. U praksi to znači dugo radno vrijeme, odbitci ili neisplata plaća, oduzimanje dokumenata, neprimjeren smještaj i druga kršenja ljudskih i radničkih prava. Zakonski okvir ugovora koji radnici_ce potpisuju u Hrvatskoj također ima svoje mane. Katalinić navodi da se Ugovor o radu prilaže tijekom izdavanja dozvola za rad i boravak, međutim nakon izdavanja dozvole poslodavac i radnik_ca mogu sklopiti aneks ugovora, “a Zakon o strancima ne propisuje opću obvezu dostavljanja svake naknadne izmjene ugovora nadležnim tijelima, osim kada se mijenjaju okolnosti za koje Zakon izričito propisuje obavještavanje ili novi postupak, poput promjene poslodavca ili zanimanja”.
Osim toga, problem jest i činjenica da Ugovor koji se potpisuje u Hrvatskoj ne treba odgovarati onima u matičnim državama radnika_ca. “U praksi susrećemo radnike kojima je prije dolaska obećano jedno radno mjesto ili određeni uvjeti rada dok po dolasku rade na drugim poslovima ili pod drugačijim uvjetima. Tako se, primjerice, događa da radnik dođe s očekivanjem da će raditi kao konobar, a završi radeći u graditeljstvu”, objašnjava.
U kontekstu stranih radnica, Katalinić navodi da su specifični pritisci na njih vidljivi u slučaju trudnoće. “Strane radnice imaju ista prava iz radnog odnosa kao i domaće radnice te ih poslodavac ne smije otpustiti zbog trudnoće. Međutim, njihov položaj dodatno komplicira činjenica da je pravo na boravak i rad ograničeno trajanjem dozvole za boravak i rad, koja se izdaje najdulje do tri godine uz mogućnost produljenja. Iako diskriminacija zbog trudnoće nije dopuštena, u praksi je vrlo teško dokazivati da radnici ugovor odnosno dozvola za boravak i rad nisu produljeni zbog trudnoće”, govori.
Naglašava da je njihov položaj posebno ranjiv ako žive u istom prostoru gdje i rade, na primjer njegovateljice i dadilje u privatnim kućanstvima. Problem je u tome što je njihov rad teško nadzirati, a također nemaju kolegice i kolege s kojima bi podijelile svoje iskustvo. Dugotrajni rad u izolaciji povezan je uz pojavu psihičkih poteškoća što je u literaturi koja se bavi migrantkinjama nazvano “talijanskim sindromom”.
Borba protiv uvezene šutnje
Dok agencijski biznis buja, nadzor nad njihovim radom kaska za stvarnošću na terenu. Katalinić ističe da sam Državni Inspektorat smatra agencije za zapošljavanje rizičnim poslodavcem, međutim problem se javlja u kapacitetima DIRH-a. “Iako nas iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike RH pokušavaju razuvjeriti da DIRH nema problema s kapacitetima, demantira ih upravo Godišnji izvještaj o radu Državnog inspektorata za 2025. godinu prema kojemu 35 posto sistematizacijom predviđenih radnih mjesta inspektora rada za područje radnih odnosa nije popunjeno”, dodaje.
Prepuštene same sebi, radnice često s dozom opreza gledaju na sindikalna udruženja. “Primjerice, na Filipinima su dokumentirani kazneni progoni, uhićenja, prijetnje i ubojstva sindikalnih aktivista pa nije neobično da dio radnika_ica prema otvorenom sindikalnom djelovanju u početku pristupa s velikim oprezom”, objašnjava Katalinić.
Osim toga, veliku ulogu igra i ovisnost o poslodavcu, u kontekstu radnih dozvola, ali i smještaja. Savez samostalnih sindikata Hrvatske u posljednjih je godina intenzivirao rad sa stranim radnicima_cama preko edukacija sindikalnih povjerenika, istraživanja, izrada informativnih materijala i prevođenja na matične jezike radnika_ca. Osim toga, pokrenuli su WhatsApp kanal Workers’ Rights In Croatia kao izravan kanal za informiranje stranih radnika_ca.
Izlaz iz uvezene eksploatacije
S obzirom na šutnju domaćih agencija, ostaje mi zaključiti da “proizvod ključ u ruke“ nerijetko zapravo počiva na dugovima do 12.000 eura, ugovornim prijevarama i strahu od gubitka radne dozvole što radnike_ce može dovesti do potpune eksploatacije.
Dok država kroz manjak inspektora na terenu i nerealne administrativne rokove od pet dana de facto doprinosi takvom modelu, cijenu plaćaju žene i muškarci koji često rade neprijavljeno, u uvjetima koji krše njihova temeljna ljudska i radnička prava. Pritom su strane radnice u još nepovoljnijem položaju, često osuđene na izoliran, nevidljiv rad unutar tuđih kućanstava, dok svaka trudnoća donosi prikriveni rizik od ne produživanja dozvole i gubitka legalnog statusa.
Zato rješenje ne leži u daljnjoj deregulaciji tržišta, nego u sindikalnom povezivanju, rušenju predrasuda i solidarnosti koja odbija prihvatiti da ljudska bića postanu potrošni artikli čija se poslušnost kupuje strahom od deportacije ili nemogućnošću plaćanja početnog duga.
Nakon dva uvodna teksta, serijal će se usmjeriti na osobnije teme. Idući tekst bavi se životom stranih radnica izvan njihovog radnog vremena. Tekst će analizirati s kakvim se izazovima žene susreću pri uključivanju u lokalnu zajednicu, učenju jezika, ostvarivanju pristupa zdravstvenim uslugama, ali i iskustvima usamljenosti, izolacije, diskriminacije i predrasuda.
*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
