Bliži se Noć vještica, noć jeze i tanke granice između živih i mrtvih. No, mnogo jezivije realitete živimo svakodnevno: genocid i ekocid, glad, siromaštvo, urušavanje demokracije uz militarizaciju. Kako u takvom okruženju održati i barem malo nade i spekulativnim praksama otvoriti prostor za zamišljanje mogućih budućnosti? Fašističke politike i religijski fundamentalizmi u punom su zamahu i nužno je pronaći načine otpora, njegovanja imaginacije i izgradnje zajednice. Možda dio odgovora leži upravo u ozbiljnom shvaćanju praksi koje su stoljećima odbacivane kao iracionalne i frivolne.
„Vještice iz Rija“ su oživjele?
Istina je da ovo doba godine vuče znatiželju u smjeru nadnaravnog, a za nadnaravno srećom ne moram pitati izvan svog kruga prijateljica. Za potrebe ovog članka razgovarala sam s Jovanom* i Anjom*, a treću perspektivu donosi rad rumunjske romske umjetnice Mihaele Drăgan.
U Hrvatskoj su 1992. godine vješticama nazvane žene koje su kritički govorile u nacionalističkom i ratnom kontekstu, takozvane „Vještice iz Rija”, o kojoj je difamacijskoj kampanji pisao Šimičević za Novosti. Nakon smrti Slavenke Drakulić, Jelena Lovrić pisala je o povratku devedesetih, prokazivanju ljudi, izmišljanju unutarnjih neprijatelja i nacionalističkim hajkama.
Vještice su mnogo prije devedesetih bile figure na koje su se projicirali društveni strahovi, a progoni su služili i discipliniranju žena.
O njihovoj povezanosti s nastankom kapitalizma i patrijarhalnim poretkom već smo pisale na Libeli, kao i o tome kako su feministkinje preuzele figuru vještice kao simbol političkog otpora. No, što kada vještica prestane biti samo politički simbol, a tarot, astrologija i rituali postanu dio svakodnevice, načini razumijevanja sebe i svijeta, njegovanja nade i stvaranja zajednice?
Od WitchToka do kućnih rituala
U zagušenom prostoru nasilja dane kratimo skrolanjem društvenim mrežama, gdje nam algoritam između vijesti o kraju svijeta servira tarot, horoskope i rituale zaštite. Witchy aesthetic, WitchTok, kristali i mjesečeve mijene sve su vidljiviji dio digitalne kulture, osobito među mlađim generacijama. O fenomenu je pisao i Vogue Adria, dok istraživanje WitchToka pokazuje da se digitalne vještičje zajednice isprepliću s potrošačkom kulturom jer, naravno, kapitalizam ne propušta priliku prodati nam zaštitu od samih sebe.
Ali znači li to da se sve svodi na estetiku? Zašto danas feministkinje, od milenijalki do Gen Z, koriste magiju kako bi kreirale razumijevanje svijeta i samih sebe unutar njega, i to od privatnih odnosa do političke slike?
Anja objašnjava da su joj međuljudski odnosi predstavljali izazov odmalena te je rano pronašla utjehu u simbolima i misterijima, prvenstveno kroz tarot i bakinu sanjaricu. Tarot joj je dao fizički, opipljiv alat za izražavanje emocija, uz estetiku koja joj pruža zadovoljstvo. Kada nije osjećala da unutar obitelji ima prostor za izražavanje, kroz simboliku i rituale pronašla je jezik za artikulaciju vlastitih pitanja, osjećaja i želja.
Danas izrađuje i ritualne teglice, spell jars. Postupak je jednostavan: odrediš namjeru, primjerice mir u životu, i odabereš sastojke koji je simboliziraju. Sol predstavlja zaštitu, lavanda smirenje, a papirić s napisanom namjerom ono čemu težiš. Teglicu zapečatiš, izgovoriš namjeru i čuvaš je kao fizički podsjetnik na vlastitu želju. Za Anju je važnija simbolička funkcija rituala od njegove sposobnosti da predvidi ili promijeni budućnost.
Sličan odnos ima i prema tarotu: „Kod tarota mi je zanimljivo pratiti vlastite reakcije na karte koje se otvore – ne nužno što one predstavljaju, već kakvu reakciju osjetim u tijelu dok ih čitam”, objašnjava Anja.
Smatram da je relevantno ukazati na iduće: katolička tradicija se sastoji od rituala koji obiluju svijećama, molitvama, blagoslovima i simboličkim predmetima. Istovremeno, etnografska istraživanja pokazuju da rituali nisu ograničeni na religijske institucije: prisutni su i u svakodnevnim, sekularnim praksama te kroz njih stvaramo značenja i povezujemo se s drugima. Vrijednost rituala ne ovisi isključivo o vjerovanju u nadnaravno, nego u onome što pružaju ljudima koji u njima sudjeluju.
Spekulativna imaginacija kao prostor nade
Jovana u tarotu i astrologiji prepoznaje i alate za zamišljanje alternativnih budućnosti. Povezuje ih sa spekulativnom fikcijom i s „razmišljanjem o tome koji su svjetovi mogući i da smo mi samo u jednom momentu svega ovoga”. Nije joj pritom važno samo zamišljanje drugačijih priča, nego i mogućnost da budućnost ne shvaćamo kao unaprijed zadanu.
Posebnu važnost pridaje razdoblju od pandemije do danas, u kojem primjećuje jačanje religijskog fundamentalizma, ali i alternativnih oblika duhovnosti. Smatra da je zajednički nazivnik potreba za smislom u svijetu koji sve teže razumijemo. Kao primjer politički angažirane astrologije navodi CHANI Nicholas, čiji rad povezuje astrologiju s društvenom pravdom i osobnim osnaživanjem.
Za Jovanu nada nije samo pozitivno razmišljanje, nego nešto što je potrebno aktivno njegovati. U razdobljima osobne krize tarot joj je važan oslonac, ne samo zbog predviđanja, nego i zbog mogućnosti djelovanja koje joj otvara. Govoreći o iskustvu s tarot-savjetnicom, ističe da nije riječ samo o tome što bi joj se moglo dogoditi, već i o tome što sama može učiniti. U tom procesu važna joj je spoznaja da postoji život i nakon trenutne krize jer ako možemo zamisliti život nakon osobne krize, možemo li zamisliti i drugačiji društveni poredak nakon sadašnjih katastrofa?
No, iscjeljivanje ne mora nužno biti nježno. Jovana prepričava radionicu pisanja političkih kletvi, zamišljen kao simbolički prostor za izražavanje bijesa prema političkom nasilju i nepravdi. Skupina feministkinja trebala je napisati kletve protiv političkih figura odgovornih za navedeno, ali nijedna nije uspjela.
Otvorilo se pitanje zašto je ženama, čak i onima koje se aktivno suprotstavljaju nepravdi, toliko teško izraziti bijes bez potrebe da ostanu pristojne. Time se otvorio prostor za propitivanje očekivanja da žene i u otporu moraju biti odmjerene, razumne i fine. Jovana zato naglašava važnost oslobađanja od tih očekivanja, poručujući da je vrijeme “da prestanemo da budemo fine i da možemo da kunemo.”
Mihaela Drăgan je razvila koncept Roma Futurism, umjetničkog pokreta koji povezuje romsku povijest, tehnologiju, magiju i spekulativnu fikciju. U njezinu radu romske vještice nisu figure zarobljene u prošlosti, nego tehno-vještice koje zamišljaju i stvaraju budućnosti oslobođene rasizma i patrijarhalnog nasilja. Ona koristi i političke kletve, ali upozorava i na stigmatizaciju romskih vještica. Tu se otvara još jedna kontradikcija: dok privilegirane žene mogu slobodno preuzimati vještičju estetiku, romske praktičarke i dalje se suočavaju s predrasudama.
U svijetu u kojem se od nas očekuje da kontinuirano funkcioniramo unatoč krizama, prostor za žalovanje, odmor, imaginaciju i zajedništvo ima političku dimenziju. Niti će tarot zaustaviti genocid, niti će ritualne teglice srušiti kapitalizam, no prakse koje nam omogućuju da artikuliramo potrebe, izrazimo bijes, pronađemo zajednicu i zamislimo drugačije ishode nisu nužno frivolne.
„Vješticama iz Rija“ nije trebala magija da bi postale prijetnja poretku. Danas imamo tarot, rituale, bijes i jedna drugu. Možda ne možemo proreći budućnost, ali to ne znači da je ne možemo promijeniti.
*Puni identiteti poznati su novinarki i uredništvu.
* Političke kletve simbolička su praksa izražavanja bijesa, otpora i kritike političke moći, nasilja i nepravde. Mogu služiti kao način artikuliranja potisnutih emocija i propitivanja odnosa moći.
