Doživjevši napade u žučnim debatama oko poimanja tzv građanske dužnosti osjetila sam potrebu stati u obranu opcije izborna apstinencija. Vrhunac alergije na neizlaženje na referendum predstavlja stav osobe koja bi zabranila opciju neizlaska na izbore općenito. Indirektno mi je pripisana i intelektualna lijenost jer, eto, čisti 50:50 ne postoji i sigurno je i mene vuklo barem malo na jednu stranu. Zaokružila bih da da sam morala, u hipotetskoj situaciji u kojoj se referendum ne može bez mene održati ne bih se sakrila u podrum do 19h. S obzirom na to da to nije slučaj mogla sam si dopustiti luksuz neizlaženja koji ne smatram moralno upitnim. Pokušat ću ovim putem obraniti pravo na neopredijeljenost, u situacijama u kojima to ima smisla (pubertetski bunt i revolucionarna stremljenja koja su sama sebi svrha ne nose u sebi nikakav smisao), pogotovo s obzirom na površno reduciranje problematike i na zamor birača dvama izborima u manje od dva mjeseca.
Što znače intelektualna lijenost i neispunjavanje građanske dužnosti i u kojem je točno momentu forma postala bitnija od sadržaja a oprez postao lijenost?
Ne smatram se vrsnim znalcem političkog i pravnog sustava EU, makro i mikro ekonomije, nisam osobno otišla u Sloveniju i saznala što o EU misle slovenski ugostitelj, poljoprivrednik, sociolog, politolog, ekonomist i to sve oba spola i svih političkih opcija, nisam rekonstruirala dosege svih grčkih vlada u zadnjih 20 godina ili gledala dokumentarac o poljskim brodogradilištima. Zadnjih 5 godina u medijima sam više pratila unutarnju nego vanjsku politiku i promaknulo mi je puno toga o specifičnim situacijama (u društvenom, gospodarskom, političkom i inom smislu) o svakoj pojedinoj zemlji članici EU. Nisam sklona donositi zaključke brzopleto, što je pitanje kompleksnije i što je potrebno više znanja i informacija o više različitih stvari, to sam opreznija. Nije ista stvar biti upućen u kadar i program vladajuće i oporbene stranke i događanja u jednoj zemlji u 4 godine, biti siguran u to da će jedni biti barem nešto bolji od drugih i s druge strane biti siguran da će Hrvatska propasti ili procvasti nakon ljeta 2013.
Suzdržavam se od zacementiranih zaključaka ako nemam višestruke provjerene informacije, ako nemam dublji uvid više strana i aktera. Primjerice, ako čitam komentar Slovenske sociologinje čiji izričaj priziva ideale radikalne ljevice, uzet ću ga s rezervom (da pripada radikalnoj desnici bilo bi identično.) Uvažit ću ga ali ću imati potrebu čuti stručnjake istog profila ali različitih ideoloških predznaka ili bez ideoloških predznaka i to sve za puno više od jedne profesije. Nedavno sam u vlaku BG-ZG razgovarala sa slovenskim državljaninom srpske nacionalnosti koji je nezadovoljan EU. Poslušala sam ga, razgovarali smo o tome ali nisam prihvatila bezrezervno njegov stav. Bilo mi je žao što nisam imala priliku razgovarati sa više državljana i državljanki Slovenije, što u kampanji nismo dobili ni približno dovoljno dubok uvid u situaciju o zemlji koja je postala dio ujedinjene Europe 2004. Puno bi pomogla detaljna i objektivna analiza primjera jedine zemlje s kojom se, u ovom slučaju, možemo uspoređivati jer s njom dijelimo zajedničku prošlost i radi se također o maloj zemlji na ispitu u velikoj tvorevini. Umjesto toga, raspršili smo se na sto strana u mjesecu koji je generirao enormni broj stručnjaka za grčku ekonomiju, mađarsku unutarnju politiku, švicarsko egzistiranje izvan granica EU i ostale fenomene kojima smo imali priliku svjedočiti u ovoj predreferendumskoj psihozi.
Dakle, po pitanju EU, svi smo mi donekle intelektualno lijeni jer nalog: informiraj se! ovdje jednostavno nema istu težinu kao: informiraj se o razlikama u psihoanalitičkom pristupu Freuda i Junga.
Međutim, ja priznajem pravo svakoj osobi da procijeni koju razinu upućenosti u problematiku smatra dovoljnom za donošenje odluke. Sve što tražim je moje pravo na neopredjeljenost jer ne volim glasovati za opciju za koju osjećam da ju ne podupirem u mjeri koja je za mene i moju viziju intelektualnog kredibiliteta dovoljna.
Nisam izašla na referendum jer znam da je previše toga što ne znam i što ne mogu predvidjeti i da bi taj potez kemijskom bio puko ispunjavanje forme. Ne želim glasovati samo zato da glasujem čak i kad me poneki proglašavaju neodgovornom i intelektualno lijenom jer smatram da jedan artikulirani ne znam ima veći značaj od donošenja odluke na putu od stana do biračkog mjesta, biranja opcije na tuđu sugestiju par dana prije ili sl.
Branim izbornu apstinenciju kao svačije pravo, pogotovo ako je ona iznimka i kao takva nije dokaz apolitičnosti. Individualna je izborna apstinencija nezamjetna i beznačajna ali visoka apstinencija već predstavlja poruku. Poruku koju iole mudar političar shvaća unatoč deklarativnom lupetanju o zamoru birača izborima. Ako će spot za neke nove izbore biti makar samo malo iznad razine pričice o talijanskoj oduševljenosti pršutom (poznajem dobro Talijanski mentalitet i malo je toga na svijetu manje vjerojatno od hipotetskog svemira u kojem Talijani bilo kome priznaju: imate bolji pršut/vino/maslinovo ulje od nas), ako će rasprava o nekoj novoj temi u nekom novom kontekstu biti malčice objektivnija, sveobuhvatnija i konstruktivnija i osigurati većem broju ljudi da se dostojno opredijele onda je ovaj visok postotak apstinenata postigao svrhu jer promjene se odvijaju u mikro pukotinama.
